You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
62 sje∆anja na rat<br />
V. RAT<br />
V. RAT<br />
Davor Grbac: Španovica je selo koje su sagradili doseljenici, iz Gorskog kotara,<br />
prije dvjesto pedeset godina i bilo je građeno planski. Nalazi se na požeškoj<br />
cesti, između Dragovića i Branežaca. Kasnije su ga preimenovali u Novo<br />
Selo. To je bilo bogato selo, s radišnim ljudima, koji su radili uglavnom u šumi<br />
gdje se dobro zarađivalo. Bilo je okruženo selima naseljenim srpskim življem,<br />
a kako su Španovčani bili bogati, bili su trn u oku žiteljima okolnih sela. Bile<br />
su stalne trzavice i sukobi. Požeška cesta bila je bitna i tu je bilo uporište<br />
domovinskih snaga, ustaše su imali jednu manju posadu u tom selu. Selo je<br />
razoreno 1942., znači vrlo rano, ali se već i prije toga pričalo da u Španovici<br />
neće mačka ostat živa. Počinjeni su ogromni zločini prema civilima, masovna<br />
ubojstva, i dandanas postoje grobnice prema tim selima gore na Psunju, u<br />
kojima se nalaze Španovčani, koje još nisu ekshumirane. Više od tristo ljudi<br />
pobijeno je u par dana. Ta priča se završava 1945. kad svi Španovčani dobivaju<br />
papire da su narodni neprijatelji i da se moraju iselit i oduzima im se kompletna<br />
imovina, pa i onima koji su bili u partizanima. Dvanaest Španovčana<br />
bilo je u partizanima, ali su svi morali otići. To je priča koju smo mi kasnije,<br />
kao mladi ljudi, čuli. Nama se činilo da se u ovom ratu povijest ponavlja. Zbog<br />
iskustva i znanja o tome kakve su se stvari događale u Drugom svjetskom<br />
ratu, kad je počeo ovaj rat, mi smo davno prije nekih drugih ljudi prepoznali,<br />
prvo, da će bit rata i, drugo, prepoznali smo i znali smo šta će se događati. Ti<br />
zločini koji su normalnom čovjeku strašni, stravični, zbog te španovačke priče<br />
za nas su bili deja vu, nešto već viđeno, tako da nas to nije šokiralo onoliko<br />
koliko je šokiralo normalnog, običnog čovjeka.<br />
Davor Grbac: 1991. sam se uključio u obranu. U jedanaestom mjesecu 1991.<br />
bio sam ranjen. Bio sam na liječenju prvo u Kutini na jednoj operaciji, pa u<br />
Zagrebu, na Rebru, na drugoj. To je bilo komplicirano, metak je bio u tijelu. U<br />
siječnju 1992. vratio sam se u Pakrac, kad je bilo primirje, kad su došle snage<br />
UN-a. Demobilizacija je bila 10. srpnja. Počeo sam raditi u novinama. Grad<br />
je faktično ostao nebranjen, tako da sam preko dana radio u novinama, a<br />
navečer i po noći svojim smo puškama čuvali grad, dok nije uspostavljen neki<br />
sustav obrane. Vojska i policija su u tajnosti radili na obrani. 1993. se ukazala
Change language