Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
90 sje∆anja na rat<br />
V. RAT<br />
ne mogu dokazati, onda su me pustili. Nakon godinu dana u istrazi! Žena mi<br />
je dolazila u posjetu, njih niko nije maltretirao. Kad sam izašao iz zatvora, jednostavno<br />
sam odlučio ostati tu. Da bi pojedini kolege, jedan kolega što je sa<br />
mnom radio, došli i rekli mi da idem. Ja kažem — ja neću otići. Kud da idem?<br />
Zašt’ da idem? Opet neki pritisak da moraš otići. Neću da odem, reko. Nisam<br />
nikome ništa napravio. Pa, ti si ovo — ono. Jesam, rekoh, al nisam nikome<br />
ništa napravio. Ako sam Srbin, ne mora značiti da sam kriv. Ako je neko od<br />
Srba nešto počinio, nađite ga ko je. A ne možete sad sve kriviti. I da sad ja<br />
moram otići zbog nekog. Zbog čega?! Ako me ikad iko prepozna da sam mu<br />
reko ružnu riječ, il prije rata il za vrijeme rata, vi sudite. Ja se ne bojim ostati.<br />
I tako sam osto.<br />
Marijan Ivanović: Sina sam poslao u Kutinu i maltene se posvadio s njime<br />
jer je htio i u rat. Balo jedan, ti ćeš u rat, lijevo-desno. Za pola dana došao je<br />
plačući, kaže, ako me nećeš primit ti u ovaj donji dio Prekopakre - Gonzo, ovaj<br />
gore, hoće. Ak’ ti pogineš, ja ću se ubit. Jer će se osjećat krivim, kao da me je<br />
ostavio. Onda sam i ja plakao. Bilo mi je to veliko opterećenje, pogotovu kad<br />
sam otišao u Daruvar, kao časnik za vezu, a tu čujem svaki dan ima mrtvih.<br />
Uvijek sam mislio da li je on među njima. Prošao je sve te ratne stvari.<br />
Marijan Ivanović: Zarobljavan sam bio u funkciji časnika za vezu. Zato što<br />
sam imao odoru hrvatskoga vojnika. Zapovjednik veze bio sam negdje do<br />
veljače 1992. godine. Dakle, najgori period je bio sam početak rata. Tada su<br />
padale one krmače, avijacija gotovo svakodnevno, nikad se nije znalo zašto<br />
baš nešto gađaju. Recimo, pogodili su crkvu, izgorilo je čak zvono, istopilo<br />
se. Pa evo, pravoslavna crkva je uništena, al ne s ove strane, nego s njihove<br />
strane. Tukli su po gradu pa su svoju crkvu pogodili. Praktički, od 19. kolovoza<br />
1991. godine pa sve do Bljeska, svakodnevno su padale mine, svakodnevno<br />
snajperi. Mi smo imali za vrijeme UN-a, na Podravskoj cesti koja je bila, ajmo<br />
reć prohodna, trideset osam mrtvih civila. Škola je radila, al smo se jako bojali<br />
jer je bilo netipičnih pucnjava, a bogami, i bezrazložnih. Sve je mirno, odjedanput<br />
pet, šest mina padne, a vidite da to nisu vojni ciljevi, to nije pucano ni<br />
na policijsku zgradu, niti neko naselje, palo kraj maloga mosta u vrijeme kad<br />
nitko tamo nije ni prolazio. Vjerojatno je to bilo ulijevanje straha ili je neko<br />
možda popio pol litre rakije.<br />
Marijan Ivanović: Kasnije se čovjek navikne. Nećete vjerovat kako je bezobrazno<br />
i možda životinjski, ma nije ni životinjski, kad mi unproforac dođe i<br />
kaže, ti si iz Pakraca, pogledaj našli smo žensku lubanju. Pola su valjda mravi<br />
izgrizli, ostalo je komadić kose i suho uho, kaže, možda prepoznaš po naušni-
Change language