Preuzmi u pdf formatu - Documenta

u pakracu, lipiku i okolnim mjestima
165
Željko: Kad smo se vratili, mi smo još uvijek bili ratna djeca, i nama je sve to
bilo… ne znam … mi smo se s unproforcima grudali. Oni su bili smješteni kraj
nas, kraj škole u onom hotelu. Mi smo ih zvali balube. Bili su neki Argentinci,
koji su prvi put u životu vidjeli snijeg, pa smo se grudali s njima. Za nas je to
sve bilo zabava. U razredu su bila četiri dečka. Totalna anarhija. I onda dvojica
padnu. Ostanemo nas dvojica. Ja sam zadnje godine bio stvarno autoritet u
razredu, kad sam rekao neću ići na maturalac, pola razreda nije išlo.
X. NAKON RATA
Željko: Sa Živkom se nisam čuo, mada je njegova mama bila tu. Prodavali su
kuću, vidjela me i prepoznala. Prišla mi je i rekla da se Živko oženio za Mađaricu,
živi negdje u Vojvodini. S nekim ljudima iz drugih razreda s kojima nisam
bio tako dobar, sad smo postali super. Jedino mi je žao što jednog dečka
nisam više nikad vidio, Andreja Širca. Bili smo najbolji prijatelji. Sjedili smo u
klupi. On je isto bio iz miješanog braka, al su njegovi živili razdvojeno već prije
rata. On je živio s mamom, a tata mu je bio Hrvat. Tata mu je poginuo ovdje.
Bio je tu zapovjednik jedne brigade i poginuo je. A Andreja je mama odvela za
Beograd kad je počeo rat. On je bio par puta tu u Pakracu, al nismo se nikad
sreli, a baš bih ga volio sresti. Stvarno smo bili najbolji prijatelji. Mada mu ocu
odem svake godine kad su Svisvete na grob, jednostavno, osjećam potrebu.
Željko: Mama je bila strašno ponosna kad se vratila. Sad su, hvala Bogu, sve
sredili, žive normalno. Došli su im unuci. I sestra se udala. Isto ima djecu. Tak
da opet sad gledaju neke druge stvari. A, ja… Ne znam, sad se živi normalno
samo uz puno rada. Ne znam kad će krenut na bolje. To ne ovisi o nama
malima sigurno. Nikad nećemo biti mala Švicarska, jer nemamo mentalitet
kao Švicarci. Čudo je, naš čovjek, vani je svagdje dobar radnik, al kod nas nije.
To je čudno.
Željko: Ja svom djetetu nikad neću govoriti ni šta je ni tko je, dok me ne
bude pitalo. Nikad ga neću s tim trovati, ni opterećivati i mislim da bi mu to
najmanje trebalo biti važno u životu. Da prijatelja treba birati prema nekim
ljudskim vrijednostima, a ne prema tome nosi li netko Nikeice i jel mu tata
ovo ili ono. To je bilo jedno posebno vrijeme. Iako vjerojatno i danas ima ljudi
koji tako odgajaju svoju djecu. Neki misle da je to možda i s razlogom jer im
je neko poginuo, il ne znam šta. Al mislim da samo štete toj djeci, i truju tu
djecu bez veze. Mislim da im je bolje da ih uče drugim stvarima i da se uopće
ne osvrću na to što smo mi prošli. To je bilo i prošlo.