Preuzmi u pdf formatu - Documenta

70 sje∆anja na rat
V. RAT
bili pola metra debeli. Dakle, podrum je gorio za sebe. Onda je gorilo ostalo.
Sadašnji tajnik Ministarstva nije prepoznao moju suprugu na Katarininom trgu,
kad je mom pokojnom susjedu, koji je bio izvanredan čovjek, Mati Šircu, rekao,
Mato, noćas smo rušili borove, tvoje borove, da tvoju kuću ne bi uhvatila vatra,
zapalili smo, nije on zapalio, to je netko drugi, vjerojatno je mislio na hrvatsku
vojsku, zapalili smo Đokinu kuću. A moja žena stoji iza leđa Mate Širca.
U mojoj ulici karakteristično je da nas je bilo negdje pola-pola. Osim od jedne
bake koja nije izašla iz kuće nikako, ja sam moro zbog posla koji sam radio otići,
sve druge su kuće izgorjele. Sve. Moja je izgorjela, ovog do mene nije, jer
je katolik. Ovaj do mene profesor, isto katolik, nije izgorjela. Ovaj pravoslavac
do njega, njegova izgorjela. Na uglu katolik, nije izgorjela. Odmah iza ugla je
pravoslavac, kasnije su prodali, i tako dalje, dakle nažalost je tako.
Đorđe Gunjević: 01. 10. 1991. To se može pročitati u Večernjem listu, i Vjesniku
iz tog vremena, kasnije i u Areni. S obzirom na to da sam čitav radni vijek
proveo u zdravstvu, onaj dan kad je Povjereništvo za općinu Pakrac formirano,
06. 09., imenovan sam za pomoćnika Povjerenika Vlade za općinu Pakrac
za zdravstvo i socijalnu skrb. Budući da je prije toga već odveden, tridesetog,
ne znam kad, doktor Šreter, zameo mu se svaki trag, ne zna se za njega ni do
danas, gdje je i kako jadan završio.
Kad je napadnuta bolnica, taj prvi dan sedamnaesti i osamnaesti odveden
je i doktor Solar, koji je tada bio ravnatelj bolnice, taj je završio u logoru u
Gradišci i negdje za šest do devet mjeseci je bio razmijenjen. Došao sam u
bolnicu u kojoj je bio opći kaos. Od šesto ljudi prvih dana ih je bilo osamdeset
na poslu, da bi na kraju završili, imam ja i svoj ratni dnevnik, na negdje
četrdeset. Sve je to išlo dok nije nestalo vode. Budući da smo imali dijalizu, u
dva dana je umrlo sedam bolesnika. Budući da nije dolje bilo nikoga, ja sam
preuzeo sve. Nitko se nije usudio, prihvatiti se posla ravnatelja, ili direktora,
kakogod hoćete, bolnice. Imenovali su se, dok ja nisam došao dolje, ti krizni
štabovi svako jutro, od ljudi koji su se tog trenutka zatekli u službi. Tako se
nije moglo raditi. Pokušao sam pregovarati, otići na Bučje i tad sam prvi put
doživio neugodnost. Stupili smo u kontakt, još su neki telefoni tad radili, i
otišao sam pregovarati. Nisam uspio dogovoriti ništa, zahtjeve sam dostavio
Povjereniku, između ostalog i taj da pustimo četiri ranjenika iz Okučana koji
su bili tu na liječenju. I pustio bih ih, da su mi pustili vodu, odvezao bih ih ja
gore, međutim, nisu mi pustili vodu, tražili su najprije da se ispune svi njihovi
zahtjevi, pa će oni onda pustiti vodu.
U povratku s pregovora netko je pucao na mene, pogodio mi je šoferšajbu,
negdje jedno deset centimetara od glave, i u vrata se zabila kugla od metka,
tako da su sutradan, još je Staklana radila, Drago Marter i Drago Josipović