You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
u pakracu, lipiku i okolnim mjestima<br />
107<br />
auto. Četnici, brade. Prvi put u životu sam vidjela četnike. Mislim da ih je bilo<br />
oko petnaest. Opkolili auto, i pucaju i dalje. Ne znam kako sam to preživjela.<br />
I stakla nestaju na vozilu… Da ste vi to vidjeli! Imam negdje i sliku toga auta<br />
poslije te nesreće. Naša vojska je slikala. Kako sam preživjela — ne znam. Pala<br />
sam kao suvozač, kad je počeo auto skakati. Dobila sam u glavu, i imala sam<br />
svud po tijelu rane od šrapnela. Kad se auto zaustavio, četnici su nas okružili.<br />
Još su pucali. Nisu mogli otvoriti vozilo. Jedan je na silu kundakom razbio<br />
okno, netko je vikao, ima jedna osoba živa! I viče, ne pucajte više! Htjeli su me<br />
izvući iz auta, ali nisu mogli otvoriti auto. Auto je bio kao rešeto. Izvlačili su<br />
me kroz prozorsko okno auta. Sva sam se izrezala. Sva sam bila krvava. Bila<br />
sam krvava i od toga što je mali Aco pao na mene. On je ležao na meni neko<br />
vrijeme. Ja se dižem, ono nos, krv, njegov mozak po meni. Bila sam okupana<br />
krvlju. Kako je krvario, to je sve po meni teklo. Razumijete, on je pao na mene<br />
kao suvozača. Onda su me izvukli iz tog vozila i hodali smo kroz nekakve<br />
šljivike. Kao u magli.<br />
V. RAT<br />
Odveli su me u prvu kuću, nekog Brace. I došli smo u dvorište nekog čovjeka.<br />
Isto je bio Srbin. I on je bio skriven u jednom podrumu u susjedstvu, jer nije<br />
imao svoj podrum. Na dvorištu je bilo valjda tridesetak četnika. Ne mogu vam<br />
reći koliko sam se prepala. Prvi put u životu vidiš tolike brade, duge kose,<br />
vojne uniforme, puške s redenicima, naslagani meci. A po dvorištu, kakva<br />
je trava bila… hodam, a ono čahure. Oni su morali strašno odavde pucat. Mi<br />
smo prvi upali u zasjedu. I kad su mene doveli pred tu kuću, upalo je još jedno<br />
vozilo. Ne znam, taj je čovjek bio iz Badljevine. Poslije je radio u policiji. Ali<br />
oni su uspjeli pobjeći, ostavili su auto i pobjegli su nazad prema šumi, prema<br />
Matkovcu. I sad, u toj grupi ja prepoznam svoje učenike. Nisam im se smjela<br />
ni javiti. Jedan sredovječni čovjek, dugo su me progonile te plavo-zelene oči,<br />
viče, kolji je! I vadi nož. I ja… Sunce izlazi ujutro. Ja samo pratim odsjaj noža<br />
na suncu. No iz te grupe izdvajaju se ti dječaci. To nisu više dječaci, je li. Ljudi<br />
oko trideset godina, i ne daju me zaklati. Sad nastane gužva između njih. I<br />
drugi vade nož. I ja više ne znam… ne znam ovaj… šta da radim. Jedan od tih<br />
četnika, uhvati me da me makne od te grupe koja me hoće zaklati, pa viče,<br />
fuj! Shvaćate li vi… kako sam bila sva krvava. To natezanje trajalo je negdje<br />
od sedam do devet, a u međuvremenu, naši iz šume napadaju. Pa me puste<br />
trenutak, pa onda opet kad je zatišje — mene treba zaklati.<br />
Kad se komandir te grupe vratio, rekao je da me stave u podrum. Jedan je<br />
stajao na ulazu u podrum, s mitraljezom. Da ne pobjegnem. Kud da bježim!?<br />
Naši su strašno pucali na to selo. Htjeli su probiti obruč iz šume. Negdje do<br />
jedan sat bila sam u tom podrumu. I tada su mi rekli neka idem u podrum nekog<br />
Hrgara. Niti ne znam tko je to, al’ će me jedan vojnik odvesti. I da ih tamo<br />
čekam. Meni je odmah taj njihov komandant Boško rekao da ću morati ići u<br />
zarobljeništvo. Da ću s njima ići, samo dok prođu borbe. A kamo, kuda, nisam
Change language