You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
148 sje∆anja na rat<br />
VIII. IZBJEGLIŠTVO<br />
vrsta ljudi. Mislim, jednostavno nisam vjerovala tako da sam, mogu vam reći,<br />
u posljednji tren izvukla živu glavu. Krenuli smo s mojim bratom koji je došao<br />
po nas da nas prebaci preko Save. I uspjeli smo. I onda sam došla u Slavonski<br />
Brod. Djeca su bila tako mala, jadni, i ovaj bolesni sin. Ma mislim, tiha jeza. I<br />
tamo smo prihvaćeni na jedan dan od jednih poznanika. I znate, kad ste ušli<br />
u kuću s troje male djece, a nismo se tjedan dana okupali, ni vidili vodu. Kad<br />
je žena vidila sina i da za njega treba posebna soba, samo što nam nije rekla,<br />
odite vi, tražite sebi mjesto. S tim da sam imala brata u Njemačkoj i da bi se<br />
jedna moja tetka sjetila njega i rekla, tebi je jedino rješenje da nazoveš svog<br />
brata, i ako bude mogo, da dođe po tebe da se ti makneš odavde, da ideš za<br />
Njemačku. Tako je i bilo, njegova žena je sjela u auto, došla po nas u Slavonski<br />
Brod i odvezla nas u Njemačku. U Njemačkoj smo bili u jednom malom gradu<br />
gdje baš nismo imali nikakvu perspektivu da bi nešto baš mogli da zaradimo,<br />
da imamo uopšte ikakav interes da bi tamo ostali. Živjeli smo na socijali, al<br />
smo dobivali te papire. Djeca nisu bila zainteresirana da ostanu, pogotovu<br />
moj stariji sin. Mi smo možda i mogli ostati, ali nismo željeli. Imala sam sina<br />
koji je bio stopostotni invalid, i mogli smo na osnovu njega da ostanemo.<br />
Prvo smo mislili da ćemo se ipak vratiti u Bosnu, znate. Međutim kako su se<br />
stvari odvijale, vidjeli smo da nema šanse. To je Republika Srpska, i nismo se<br />
želili tamo vratiti. S tim da i nemamo više nikoga tamo, ni od obitelji, ni od<br />
prijatelja, ni od bilo koga. Sve je kud koji mili moji. A inače je obitelj moga<br />
muža iz Pakraca, tako da smo imali neke veze i tako smo došli u Pakrac 1998.<br />
Jednostavno smo krenuli iz Njemačke za Pakrac, i mislili smo, valjda ćemo<br />
se nekako snaći. Imali smo sreću, jer je tu živio jedan moj rođak. On je živio<br />
u Njemačkoj, tako da su nam ustupili svoju kuću u kojoj smo proveli negdje<br />
trinaest mjeseci. S tim da smo imali problem tog mog sina invalida. Onda su<br />
nam ustupili stan, u zgradi preko puta osnovne škole koju su radili za izbjeglice<br />
iz Bosne. Tu smo proveli pet godina. E, onda nam je ponuđena ta solucija<br />
da nam daju kuću od APN-a, i materijal da si gradimo kuću. I to vam je sad to.<br />
Imamo kuću, ali nije definitivno riješeno da je naša.<br />
Mirica Miljanić: U vrijeme kad sam se vratila, kuća je bila zauzeta. Bila je<br />
jedna obitelj iz Bosne, koji su se tu uselili poslije Bljeska. Dobili su rješenje o<br />
privremenom korištenju imovine. Došli smo, pozvonili smo na vrata. Jesu nas<br />
ljudi pustili. Popričali smo i ja sam im rekla, znate šta, mi smo podnijeli zahtjev<br />
za povrat imovine, a oni su mi tada rekli da su oni iz Ljubije, pa onda još<br />
nekakvo selo. Vjerojatno su bili zainteresirani ostati. Vjerojatno im se svidjelo,<br />
jer ipak su sve te godine tu živjeli. Ja kažem, dobro. U redu je to što ste… ali ja<br />
vama govorim samo o povratu. Ja nisam zainteresirana za zamjenu kuće. Ja<br />
sam bila, rekoh, u općini i rekli su mi da ASB gradi stanove. Da ćete vi dobiti<br />
stan, a mi ćemo dobit povrat te imovine. I to je eto bio taj naš susret. To je bio
Change language