Preuzmi u pdf formatu - Documenta

20 sje∆anja na rat
II. život prije rata
bila stalno. Nosio sam od kuće kruh i slaninu i to na traktoru držo’ po cijeli
dan. A znate kako je bilo, slanina se stopi, kruv se skori na suncu i vrućini,
ali sve je to meni bilo lijepo jer je sve napredovalo. Sve smo mogli sa svojim
radom i poštenjem. Sinovima sam rekao da ću ih školovati dok god hoće. Ta
moja djeca su bila kraj mene i bili smo uvijek zajedno, i unučad i svi i živjeli
smo pravo dobro, pravo dobro.
Stojan: Prije rata sam živio kao i većina građana, u jednoj socijalnoj i materijalnoj
sigurnosti. Nisam imao nikakvih problema vezano za međuljudske
odnose. Sve je bio skladno i savršeno. Osjećao sam se voljen od društva, od
svojih suseljana, od radnika s kojima sam radio. Jednostavno, imao sam osjećaj
sretnog čovjeka i još uvijek mislim da sam tada bio sretan čovjek. Jedino
se sad pitam da li su odnosi među ljudima bili lažni ili stvarni. Međutim, što
više razmišljam, sve sam sigurniji da sve to nije bilo lažno, jer ljudi su se onda
znali smijati. Danas to više ne vidim. Zato mislim da nije bilo lažno. Osim toga,
prije rata sam radio sasvim jednu drugu vrstu posla. Danas radim sve i svašta.
Uvijek u šali kažem da sam prije rata bio živ, a da sada nisam.
Baćo: Prije rata sam živio u selu pokraj Pakraca. Bio sam komercijalni direktor,
šef regije za Slavoniju. Živio sam među stanovništvom koje je bilo većinski katoličko.
U komšiluku su većinom bili Talijani koji su bili moji kućni prijatelji. U
to vrijeme sam bio drugi ili treći čovjek na općini, imao sam jako velik utjecaj
među stanovništvom i ljudi su me voljeli. Bio sam čovjek od naroda, većinom
sam se kretao među običnim ljudima, a moj položaj i financijska situacija nisu
mi ništa značili. Volio sam ljude. 1990. godine poslije izbora, kad je došlo do
promjene vlasti, nisam mislio da se može ovako nešto desiti jer je bratstvo, da
ga tako nazovemo, i jedinstvo bilo toliko jako, a unutar moje obitelji postojala
je jaka međunacionalna povezanost.
Mirko: Pa što se tiče mog standarda života, ne mogu reći da sam nešto živio
presuper, prebogato. Standard mi je bio maltene isti kao sada. Završio sam
školu i počeo raditi. Radio sam u općini, koja je bila slabo razvijena. Radiš,
moraš živiti od te plaće policajca, i ne smiješ se baviti drugim poslom. Stan
nisam dobio. Plaća je bila u visini, to se dobro sjećam, dvjesto do dvjesto
pedeset maraka. Bila je inflacija. Ženina je plaća isto taka bila, oko dvjesta
maraka. Tak da ja recimo ne čeznem za nekim ondašnjim standardom. Možda
sad još nekak’ i mogu, kad malo aktivnije skreneš, i više zaraditi. Posao
policajca za mene nije bio fizički težak, ali psihički je ubijao. A nisi bio plaćen
dobro i ni sa čime drugim se nisi smio baviti. Jednostavno, onaj sistem je
tak ljude držao. A sad, kako se ko snađe. Đe je veći grad, normalno, veće su