Porodične kompanije Po no vo ra di bi o skop
Organizacioni terapeut, kome su poseban fetiš mala, srednja i velika preduzeća koja prelaze put od preduzetničkog (samo)rukovođenja ka profesionalnom menadžmentu, pamti prošlu svetsku krizu po fenomenu kojem analitičari organizacionog života nisu posvetili nikakvu pažnju. Naime, tada je većina kompanija koje su manje ili više poodmakle na putu profesionalizacije u kratkom periodu organizaciono unazađena i unesrećena. Preživele su krizu, ali sa povredama unutrašnjih upravljačkih organa... Boris Vukić, organizacioni terapeut koji je svoja profesionalna interesovanja proširio sa profesionalizacije preduzetničkih kompanija na tranziciju u porodičnim kompanijama boris.vukic@gmbusiness.biz I toj prošloj krizi, ne sećam se bilo li je 2008. ili 2009. le ta Go spodnjeg, prethodile su uspešne i berićetne godine kad su „i purani leteli”. Mnogi mudri samonikli osnivači osetili su da je to vreme kad je potrebno p o r a d i t i n a t o m e d a s e r a s t n a t r ž i- štu isprati i organizacionim razvojem. Organizacioni terapeut, iz prve rečenice ovog teksta i potpisnik istog, sa svojim partnerom i dan danas sa setom se seća tih dana i dividendi koje su delili. Tekao je ne lak, ali ne i nemoguć, proces odvajanja kompanija od njihovih osnivača i odvajanja osnivača od njihovih kompanija. Polako ali sigurno izvlačili su se osnivači iz operativnog mulja, dodeljivali ovlašćenja svojim saradnicima koje su sa pravom počinjali menadžerima da nazivaju, dozvoljavali su im da po tim ovlašćenjima nad jasno postavljenim ciljevima i zadacima pokažu svoju odgovornost. Mnogi osnivači su počeli bar da se po na ša ju kao ozbilj ni pred sed ni ci svojih kompanija. Mnoge kompanije su zaista počele i da funkcionišu kao da su na njihovom čelu ozbiljni predsednici. I ta da iz ne na da… Kriza vrednosnog sistema, morala, pohlepa… za početak u Americi, tih godina dok su Kinezi mirno jeli kučiće i slepe miševe, prelila se na čitav svet i udarala po klijentima malih, srednjih i velikih preduzeća podjednako, ne obazirući se da li su uređena kao ozbiljne firme ili samo se ta ko pred sta vlja ju. Ve li ki udar je tražio i velikog spasioca. U najboljoj želji da pomognu svojim kompanijama u krizi i traumi koja ih je zatekla vratili su se osnivači, formirali jednočlane krizne štabove, ponovo centralizovali ovlašćenja, uzeli mač u svoje ruke, re za li troš ko ve (i gla ve) i gde tre ba i gde ne treba. Svi zaposleni, pa i dojučerašnji menadžeri, ponovo su zaigrali uloge statista u filmu koji se godinama prikazivao. „Šeki is on the road again“. Onaj ko iza sebe ima puno godina, teško i naporno građen dokaz da se najbolje razume i u marketing, i u