Sadržaj

Dževdet Vrebac ispred Topova
Izvor Dumana
nik petokrake. I grad se širio u obliku
petokrake, čak se urbanistički pazilo da
na krovove uglavnom dolazi u obzir samo
crveni crijep. Zarad ideološkokomunističke
obojenosti grad
je gubio, pogotovo njegova
najstarija gornjegradska jezgra,
svoj izvorni izgled koji je nalikovao
travničkoj, ili bilo kojoj
drugoj čaršiji sa ostacima
orijentalne arhitekture, kasnije
obogaćene rijetkim austrougarskim
zdanjima. U gradu su
prije rata Bošnjaci bili većina,
a pogotovo u kraku koji u
staroj čaršiji gdje su Bošnjaci
po broju dominirali, dok ih je
podjednako sa Hrvatima bilo u
dva južna donjegradska kraka,
nešto manje u istočnom kraku
na Malti i Brini gdje su preovladavali
neznatno Hrvati, te
još manje u zapadnom kraku
prema Partizanskom groblju
i Zastinju gdje su se bili koncentrirali
Srbi. Nakon rata u
ovaj zapadni krak naseljavaju
se Hrvati umjesto Srba koji su
im prodali kuće ili zgarišta, administrativne
granice grada se
pomjeraju j do prigradskih naselja
Suhača, Rapovine, Žabljak i Begovača,
pa je sada u gradu Hrvata sigurno više
nego Bošnjaka, zahvaljujući glasanju i
bošnjačkih vijećnika u OV za ovakve granice
grada, unutar kojeg postoje čak i farme
ovaca, goveda i svinja, te više nijedan industrijski
objekat. Posljednja je izdahnula
Tvornica vunenih tkanina “Livtex” koja je
prije rata zapošljavala i do 800 radnika i u
kojoj je radilo barem 2/3 Bošnjaka slično
kao i u uništenom Li-transu, Livno-busu,
Modnoj odjeći, Opskrbi, Kožari, Pilani,
Unimaxu, Irisu…Ono što se nije postiglo
ratom pokušavalo se pljačkom i devastiranjem
potpuno zdravih proizvodnih kolektiva
kako bi se “pretvorbom” pretvorili u
Diskriminacija
je prisutna i u
obrazovanju.
Čak 346
bošnjačke djece
u osnovnim
školama i 118
u srednjim
se čitavo
vrijeme školuje
isključivo po
hrvatskim
nastavnim
planovima i
programima i
na hrvatskom
jeziku,
dobivajući i
dokumente sa
neustavnim
pečatom
(šahovnicom).
privatne “hrvatske firme” i kako bi Bošnjaci
ostavši bez radnih mjesta morali napuštati
rodni kraj što su mnogi i učinili, a čine i
danas. Ali, pošto nisu otvarani
novi pogoni sve su više bez
posla ostajali i Hrvati, koji su
koristeći dvojno državljanstvo
masovno prelazili sa onu stranu
Dinare u potrazi za poslom.
Diskriminacija
Diskriminacija prema
livanjskim Bošnjacima
nije činjena samo u sferi
zapošljavanja, već i u svim drugim
oblastima, posebno u sferi
obrazovanja, kulture i vjere.
Srpske ratne granate su samo
neznatno oštetile nekoliko
gradskih stambenih i vjerskih
23. mart - 1. džumade-l-ula
25
Lala-pašina džamija, akšamske sjene
objekata, među kojima i bošnjačkih, ne
što nisu htjele, već što nisu bile u stanju, ali
su zato posao temeljito odradile hrvatske
“savezničke snage” nakon insceniranog sukoba
sa Bošnjacima u julu 1993. godine, a
koji su od 85 km ratne linije držali barem
polovinu iako ih je pet puta manje nego
Hrvata. Ojačani sa 5-6 brigada iz Hercegovine
i Hrvatske nakon razoružanja livanjskih
Bošnjaka i njihovog zatvaranja svih
punoljetnih muškaraca (oko 2.000) među
kojima je bilo i nekolicina maloljetnih i
ženskih osoba, livanjski HVO “bojovnici”
su smogli snage da pljačkaju bošnjačku
imovinu, pokretnu i nepokretnu, pale i
ruše kuće i vjerske objekte, neke i do temelja,
poput gradske džamije Ćurčinice, koja
se napokon, nakon višegodišnje zabrane
obnavlja, ili džamije u Podhumu čiji su i
materijal bacili na nepoznatu lokaciju. Ali
vremenom su livanjski Bošnjaci uz pomoć