Sadržaj

Nije zabilježeno, osim u iznimnim
slučajevima, da su Četvorica halifa,
kao i kasniji muslimanski vladari, u
državnim i političkim pitanjima konsultirali
žene, kao što su konsultirali
muškarce.
Nije poznato u historiji islama da
su žene rame uz rame sa muškarcima
upravljale državnim pitanjima i
državnom politikom, kako unutrašnjom
tako i vanjskom, niti su vodile
ratove i bitke. 8
Ono što nam historija bilježi je da
je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,
uzeo prisegu od žena koje su tom prilikom
bile prisutne, da su neke žene
sa ashabima izlazile u vojne pohode
da bi pomogle vojsci u previjanju ranjenih
i opsluživanju vojske vodom i
hranom. Međutim, ni jedan od ovih
slučajeva ne ukazuje da je žena aktivno
učestvovala u politici, nego govori
o doprinosu žene muslimanskoj zajednici
u iznimnim prilikama i o njenom
uključivanju u reformu društva. 9
Jedan od spornih primjera koji
kao argument uzimaju zagovornici
političkog angažmana žene je slučaj
Aiše, radijallahu anha, koja je učestvovala
u sukobu poznatom kao
“Bitka kod deve”, gdje je ona lično iza
zastora vodila bitku. Prije svega, treba
znati da su mnogi ashabi osudili taj
Aišin postupak, i da se ona, nakon što
je uvidjela da je pogriješila, pokajala
za taj svoj istup, jer je shvatila da Poslanikovoj
ženi ne dolikuje izlazak iz
kuće na takav način. 10
U svakom slučaju, ni ovaj primjer
se ne može uzeti kao argument za
odobravanje aktivnog učešća žene u
politici. Zbog toga protivnici političkog
angažmana žene zaključuju da
žena muslimanka nije bila aktivni
sudionik i učesnik u politici i političkim
dešavanjima muslimanske zajednice
tokom njene historije. 11
Žena nikada nije bila halifa niti
na čelu islamske države osim uslučaju
Šežderetu-d-Duri, koji je izniman
slučaj. Međutim, i u ovome slučaju
Zaključci
1. Islamska politička misao se rađa vrlo kasno u komplikovanom
društveno-političkom ambijentu, u vrijeme
međumuslimsnkih sukoba i borbe za vlast, i zbog toga
u početku zauzima pogrešan smjer. Islamski učenjaci u
vrijeme abbasijskih halifa počinju znanstveno raspravljati
o pojmu vlasti. Pod jakim utjecajem vladara na ulemu
toga vremena nastaje definicija vlasti po kojoj vladari vlast
direktno preuzimaju od Boga, pa je pokoravanje njima,
ustvari, pokoravanje Bogu. Načela i principi islamskog
političkog sistema su primijenjeni samo u vrijeme Četvorice
halifa, a kasnije je zamijenjen monarhijskim oblikom
vladavine.
2. Islam nudi vlastiti politički sistem utemeljen na
principima i načelima zasnovanim na učenjima Kur’ana i
Sunneta. On ne ulazi u detalje i pojedinosti političkih pitanja,
nego daje opća načela, principe i generalna pravila,
dok su pojedinosti prepuštene ljudskom idžtihadu.
3. Većina demokratskih principa je kompatibilna sa
islamskim političkim načelima i temeljima. Šejh Gannuši
smatra “da je islamizacija demokratije najbliža primjeni
šure” te “da najviše koristi od demokratije mogu imati
sami muslimani.”
4. Jedno do temeljnih političkih prava je pravo glasa.
S obzirom da suverenitet počiva na narodu, njegovo je
i neosporno pravo da bira vlast. Međutim, tradicionalni
način izbora šefa države nije tehnički izvodljiv u uvjetima
savremenog doba kada je islamski svijet podijeljen na desetine
država i kada broj stanovnika jedne države prelazi
desetine miliona. Zbog toga islam nije naložio detaljan i
precizan način izbora vlasti koji bi važio za sva vremena
i prilike, nego je pojedinosti toga procesa ostavio muslimanskoj
zajednici da ih uskladi sa uvjetima, običajima i
potrebama vremena.
5. Šura ili konsultiranje je jedan od temelja islamske
vlasti. Prema tome, konsultiranje ili šura je obaveza vođe
ili predsjednika države. Ona može imati različite forme
u zavisnosti od okolnosti i prilika. U ovom vremenu,
najbolji i najefikasniji način izbora članova šure i njenog
funkcioniranja je da narod na slobodnim izborima izabere
članove toga tijela koje će vođa države biti obavezan konsultirati
u upravljanju državom.
6. Narod ima i pravo da direktno ili indirektno nadzire
rad predsjednika džave radi sprječavanja nepravde, samovolje
i nerazumnog upravljanja zajedničkim interesima.
7. Od političkih prava u islamu je i pravo naroda da
raskine ugovor sa vladarom i da ga smijeni, ali pod uvjetom
da se za to ispune određeni uvjeti. Islamski pravnici
smatraju da vođa treba biti smijenjen ako je direktni
uzrok pogoršanja stanja muslimana i njihove vjere. U
slučaju da vođa ne želi prihvatiti volju naroda i odluku
njihovih predstavnika, muslimanska zajednica ima pravo
da upotrijebi silu. Međutim, u obzir se mora uzeti snaga i
moć koju narod posjeduje i sagledati da li će takav postupak
izazvati veću štetu nego korist, kao i da li će prouzrokovati
nered, smutnju i krvoproliće među muslimanima.
Jedan od razloga kada vođa u svakom slučaju mora biti
svrgnut je njegovo nevjerstvo.
8. Na osnovu temeljnih islamskih principa, pojedinac
u islamu nema pravo da se samokandidira za političke
pozicije, jer je Poslanik zabranjivao da se pozicije
traže za sebe i takvima vlast nije davao. Međutim, postoje
situacije kada je pojedincu dozvoljeno da se samokandidira,
kao, naprimjer, ako postoji nužda ili opća korist, i
u ovome slučaju samokandidiranje je ukazivanje drugima
na ono što je dobro ili bolje. Samokandidiranje je posebno
aktuelno u ovim vremenima političkog pluralizma
gdje se svi i svakakvi ljudi kandidiraju za pozicije u vlasti.
9. Pitanje političkih prava žene je jedno vrlo osjetljivo
pitanje koje se aktueliziralo u prošlom stoljeću. Među
islamskim učenjacima ne postoji jedinstveno mišljenje
po pitanju političkih prava žene. Jedni smatraju da se
ženi, kao ravnopravnom članu muslimanske zajednice,
ne može osporiti pravo glasa. Međutim, i ova tvrdnja je
sporna, jer je pobijaju historijske činjenice i praksa muslimanske
zajednice kroz historiju. Zbog historijskih činjenica
posebno je sporno aktivno učešće žene u politici, jer
općepoznato je da žena kroz historiju islama nikada nije
bila aktivni sudionik politike i političkih zbivanja, osim
u iznimnim slučajevima koji se ne mogu uzeti kao argument.
Ako smo na stanovištu da žena ne može i ne treba
biti aktivno uključena u politička zbivanja muslimanske
zajednice, to ne znači da ženu obespravljujemo i da joj
dajemo podređen status u islamu. Naprotiv, žena je u osnovnim
ljudskim pravima ravnopravna sa muškarcem i
ona je određena za jednu veoma kompleksnu i važnu zadaću
za Ummet, a to je odgoj i podizanje novih generacija
muslimana.
23. mart - 1. džumade-l-ula
62