Sadržaj

kojem učenik mašta nedostižan i daleko
od stvarnosti. Jer, siromašni dječak, kakav
je bio Roberts, teško može sakupiti
toliki novac koji mu je potreban da bi
kupio veliko imanje i rasne konje, te da
bi mogao platiti sve radnike i trenere koje
bi morao zaposliti na tom imanju. Zbog
svega toga, učitelj je pružio priliku Robertsu
da ponovo napiše svoju realnu želju
i popravi ocjenu, na što mu je Roberts odgovorio:
“Gospodine učitelju, zadržite Vi
za sebe ocjenu koju ste mi dali, a ja ću za
sebe zadržati svoje snove.’’ Danas, taj isti
Mont Roberts posjeduje ogromno imanje
u Kaliforniji na kojem uzgaja stotine rasnih
konja i plaća desetine trenera koji ih
obučavaju. Zašto? Samo zato što nikome
nije dozvolio da mu ukrade snove.
Omer Muhtar – mudžahid kojeg su
se Talijani i mrtvog bojali
Omer Muhtar je rođen 1858. godine
u libijskoj pokrajini El Butnan u gradiću
Barki. Od trenutka kada su Talijani kao
okupatori ušli u Libiju, pa do onoga dana
kada su poniženi i poraženi morali napustiti
Libiju, libijski narod je imao spremnu
priču o žrtvovanju za slobodu, a glavna
poruka te priče bila je da narod koji se
ponosi svojom vjerom, tradicijom, historijom
i kulturom, ne može nestati i ne može
biti poražen ma kakva ga iskušenja snašla i
ma koliko moćan neprijatelj ga napao, jer
su pred tom duhovnom snagom, neprijateljski
tenkovi i topovi nemoćni i oni na
kraju postaju samo obične olupine.
U cijeloj Libiji je odjeknula vijest o
talijanskim zločinima u Barki i Tarablusu.
Prvi koji je napravio plan otpora i
pozivao u borbu protiv okupatora bio je
Omer Muhtar. On je na početku okupio
skupinu mudžahida na Zelenom brdu
(Džebel el-Hadra), a zatim je preuzeo
komandu nad kompletnim snagama
otpora. Omer Muhtar se ni jednog momenta
nije pokolebao u svom naumu, već
je formirao vojsku na državnom nivou i
razradio je strategiju gerilskog ratovanja
protiv nadmoćnog talijanskog okupatora.
On je sa svojim mudžahidima pravio zasjede
talijanskim jedinicama nanoseći im
ogromne gubitke u ljudstvu. Osim što su
redovno desetkovali okupatorske jedinice,
u tim akcijama mudžahidi su zarobljavali
velike količine naoružanja koje im je
bilo prijeko potrebno. Talijani su postali
svjesni opasnosti snaga otpora, pa su najprije
pokušali ubaciti kost razdora među
mudžahide. Krenuli su od komandanta.
Omeru Muhtaru su ponudili basnoslovne
svote novca da odustane i da se skloni kako
bi u miru mogao uživati blagodati koje
mu Talijani izdašno nude. Međutim, nisu
uspjeli. Nakon toga su odlučili presjeći
puteve i komunikacijske veze mudžahida.
Tako su presjekli put između Zelenog
brda i Barke i između Egipta sa istočne
strane, kao i puteve koji su ih povezivali sa
senusijskim centrima na jugu države, nakon
čega su Omer Muhtar i njegove snage
ostali na sjeveru u potpunoj izolaciji.
Je li Omer Muhtar izgubio samopouzdanje
zbog toga i je li očaj našao puta
do njegovog srca usljed teške situacije?
Nikako! To ga nimalo nije zabrinulo, već
se, kad je to čuo, osmjehnuo osmijehom
onog koji se istinski pouzdava u Allaha,
i nastavio voditi džihad protiv okupatora
nesmanjenom žestinom. U toku opće
izolacije on je uspio napraviti nekoliko
gerilskih napada na Talijane u Darni i oko
nje, tako da je primorao Talijane da izađu
da se bore izvan grada. Omer Muhtar je
po običaju spremio zasjedu, a onda je iznenada
napao Talijane i poveo bitku koja
je trajala dva dana iz koje su mudžahidi
izašli kao pobjednici. Talijanske snage su
u toj bici potučene do nogu.
No, kada je Allah odredio da preseli
kao šehid, Omer Muhtar je tog dana
izašao sa oko četrdesetak mudžahida da
izviđaju teren i da otkriju neprijateljske
položaje, ali su se izgubili u jednoj dolini
obrasloj gustom šumom. Talijani su,
preko svojih doušnika, saznali za njih, pa
su naredili da se napravi obruč oko cijele
doline. Omer Muhtar nije osjetio da je
u klopci, pa se upustio u bitku s mnogo
nadmoćnijim neprijateljem. Na početku
su mudžahidi uspjeli razbiti jedan obruč i
ubiti mnogo talijanskih vojnika, a onda ih
je u zasjedi dočekala druga talijanska jedinica
koja je poubijala sve mudžahide koji
su bili sa Omerom Muhtarom. Ubili su
i Omerovog konja koji se svom težinom
srušio na Omera. On se uz velike napore
uspio izvući ispod konja i nastavio je sam
da se bori sve dok ga nisu ranili u ruku.
Nakon toga su ga zarobili ne znajući odmah
o kome se radi. Kad su saznali da je to
Omer, poslali su ga u talijansku komandu
u Susah, a odatle su ga prebacili u Bengazi
i bacili u tamnicu.
Na dan suđenja doveli su ga svezanog u
okove, okruženog velikom skupinom talijanskih
vojnika. Suđenje je bilo obična farsa,
jer su Talijani već bili pripremili vješala
za Omera Muhtara i donijeli presudu
prije zvaničnog suđenja. Nakon samo sat
i dvadeset i pet minuta suđenja, pročitana
je presuda o pogubljenju vješanjem. Omer
je na presudu reagirao tako što je naglas
citirao kur’anski ajet: Svi smo Allahovi i svi
se Njemu vraćamo. (El-Bekare, 156.). U srijedu,
11. septembra 1931. godine, okupatori
su pogubili vođu libijskih mudžahida,
Omera Muhtara. Poslije prvog pokušaja,
Omer Muhtar je još uvijek bio živ, pa su
ponovili vješanje. Nakon toga odvezli su
ga u jedno groblje u Bengaziju u kojem
su ukopali čisto mudžahidsko tijelo u
23. mart - 1. džumade-l-ula
39
neuobičajeno dubok kabur. Željeli su da
ga što dublje zakopaju kako bi bili sigurni
da neće ustati iz mezara. Talijani su se bojali
i mrtvog Omera Muhtara.
Zatim su odredili stražare koji su dugo
vremena čuvali njegov mezar bojeći se da
muslimani ne premjeste njegovo tijelo na
drugu lokaciju.
Da je Omer Muhtar otvorio svoje srce
očaju, i da je na samom početku klonuo
duhom, teško da bi se plamen džihada
u Libiji razbuktao takvom brzinom, a
time bi bilo dovedeno u pitanje i istjerivanje
okupatora iz Libije. Međutim,
nisu to dozvolile uzvišene težnje velikana
kakav je bio Omer Muhtar, čije srce je
neraskidivom vezom imana bilo povezano
sa Allahom, zato očajavanje nije
moglo naći puta do njegovog srca.
Nerazumno oživljavanje prošlosti
Stalno prisjećanje na prošlost i
pokušaj njenog oživljavanja i tugovanje
za onim što je prošlo je svojevrsna
ludost koja ubija volju za životom u
sadašnjosti. Svitak stranica prošlosti
kod pametnih ljudi je zatvoren i zauvijek
zaključan u tamnici zaborava. U toj
tamnici nema ni tračka svjetla, jer je to
prošlost i ona je završena. Tuga za njom
neće je vratiti, niti će je briga popraviti,
niti očaj oživjeti. Zato ne odsjedaj
pod tim drvetom i spasi sebe utvara
prošlosti. Zar ti da vratiš rijeku na njen
izvor, sunce na mjesto odakle je izašlo,
dijete u utrobu majke, mlijeko u vime i
suzu u oko!? Čitanje iz deftera prošlosti
je upropaštavanje sadašnjosti i uzaludno
trošenje energije i vremena. Allah je u
Kur’anu spomenuo prijašnje narode i
ono što su radili, a zatim je kazao: To je
narod koji je bio i nestao. Što znači da je
stvar završena i prošla i ne troši mnogo
vremena na mrtvace. Onaj ko pokušava
vratiti prošlost liči na čovjeka koji melje
žito koje je već samljeveno, ili na onoga
koji pila ispilana drva. Davno je rečeno
za one koji plaču za prošlošću: “Ne iskopavajte
mrtve iz njihovih kaburova.’’
U tom smislu je i predaja o magarcu
koji je upitan zašto ne preživa, a on je
odgovorio: “Ne volim laž i pretvaranje.’’
(Tj. ne mogu glumiti da nešto jedem
kad nemam ništa u ustima). Nismo
sposobni da se nosimo sa problemima
sadašnjosti, a mi i pored toga kopamo
po prošlosti i njome smo okupirani i
zauzeti. Pametni ljudi ne gledaju nazad,
već naprijed, i ne osvrću se za onim što
je prošlo. Vjetar puše prema naprijed,
voda teče naprijed, karavana ide naprijed,
pa zašto samo ti, čovječe, da se
suprotstavljaš Božanskim zakonima?!
(Prema knjizi: Hakaza hezemu-l-je’se,
autorice Selve el-’Udejdan)