Primjeri filantropije u Crnoj Gori do kraja XX vijeka

Primjeri filantropije u Crnoj Gori do kraja XX vijeka
opredijeljen za svjetovne svrhe, dok je većina vakufa bila dodijeljena džamijama za održanje i
unapređenje vjere i vjerskih objekata. Dobrotvori su prihode od vakufa opredjeljivali uglavnom
u vjerske svrhe: za izučavanje mevluda (svečana pjesma u znak Muhamedovog rođenja) i
hatme (cjelokupno učenje Kur’ana napamet).
Jahja-aga Redžepov Čelebija zavještao je u vakuf-nami (dokument u kojem se opisuje
vakuf ) u prvoj polovini XVIII vijeka 6 rala vinograda i maslinjaka, dvije kuće sa baštom u
Baru i jednu radnju da se popravlja put u Dobroj Vodi i Planoču. Ovim vakufom je upravljao
barski kadija. Njegov savremenik, Jahja-aga Ibrahim Osmanov bio je filantrop. Obnovio
je barsku Sahat-kulu, a 175 . godine zavještao je kuće i preko 250 korijena masline da se
„svakog dvanaestog dana u mjesecu rođenja Muhameda skupe naučnici i poštenjaci, koji bi
izučili mevlud.“ 52 Pozivajući se na milost i slavu Boga kao i pravovjernost proroka Muhameda,
Jahja-aga u vakufnami kaže:
“„Kao što je pametnijema i razumnijema poznato i javno ovaj svijet, koji je nestalan i
koji neće vazda trajati, nije veselo prebivalište za nas, nego naprotiv jadno i ništavno.
Zato svakom svjesnom i pametnom čovjeku u dužnost spada, da se za takvim ne vazda
trajnim i ništavnim svijetom zanosi nego da se tijelom i dušom oda dobročinstvu, kao
što Svesilni u Kur’anu zapovijeda. Imanje i djeca na ovom svijetu su nakit čovječiji, ali
ne trajni, dobročinstvo i lijepa riječ nakit su vazda trajni - zato kod Boga dobročinstvo je srećnije
od imanja i djece. Na ovaj način i svoje zdravlje i svoj život na dobročinstva potrošiti za čovjeka
je najviša sreća. Blago onome čovjeku, u čije ruke ulazi blago od halala, pa ga na korisnu svrhu
zavješta. Tako i izdavalac ovog zavještanja, u smislu šerijata (islamsko pravo-D.P.), dobročinitelj
jest to je od grada Bara, stanovnik gornje varoši, imenom hadži Jahja, sin Ibrahima Osmanova, koji
– za Božju milost i da dobije Njegov veliki blagoslov, a držeći se svete poruke uzvišenog pejgambera
(Božijeg poslanika-D.P.) Muhameda, koji je ostavio ovakvu zapovijed: Adamov sin kad umre,
sva njegova dobročinstva prestaju istog časa, osim dobročinstva od tri načina, biva milostinja u
zadužbini dugotrajnoj, korisna nauka i dobra djeca, poslije smrti roditelji za njih misle i Bogu
se mole,- dođe u ovu uzvišenu mahćemu (sudnicu) Muhamedovog šerijata da napiše i potpiše
prokaradurstvo ove vakufske zadužbine na vlasnika ove karte, imenom na Osmana, svojega sina,
u čijoj nazočnosti svojevoljno, u potpunom pravu i zdravom razumu izjavi i iskaza svoj zavještaj
ovako kao što slijedi.
Od mog najboljeg imanja zavještah:
2 Isto, str. .
“Imanje i djeca na ovom
svijetu su nakit čovječiji,
ali ne trajni, dobročinstvo i
lijepa riječ nakit su vazda
trajni - zato kod Boga
dobročinstvo je srećnije od
imanja i djece. Na ovaj
način i svoje zdravlje i
svoj život na dobročinstva
potrošiti za čovjeka je
najviša sreća. Blago onome
čovjeku, u čije ruke ulazi
blago od halala, pa ga na
korisnu svrhu zavješta.”
Manji broj vakufa bio
opredijeljen za svjetovne
svrhe, dok je većina vakufa
bila dodijeljena džamijama
za održanje i unapređenje
vjere i vjerskih objekata.
3
3