prvi hrvatski speleološki kongres - KARST underground protection

istraţivanja boĉnih kanala na samom dnu jame, 3. kolovoza 1994. godine, Ana
Sutlović pronašla je primjerak dotad nepoznate ţivotinjske vrste - endemsku pijavicu
(Bakšić 1994, Jalţić 1994). Osim kanala na dnu jame, istraţen je i Vjetroviti kanal,
ĉiji se ulaz nalazi na 1102 m, a dno na 1311 m dubine. Mjerena je temperatura zraka i
vode, te je sakupljena podzemna fauna, geološki uzorci i jamski sedimenti. U tom
opseţnom istraţivanju i transportu opreme sudjelovalo je 43 speleologa, od kojih se
23 spustilo na dno Lukine jame. U 1995. godini KS HPS organizira novu ekspediciju
u Lukinu jamu kada je sakupljana podzemna fauna, te obavljeno fotografiranje. VoĊa
svih ekspedicija koje je organizirala KS HPS bio je Branko Jalţić. Lukinu jamu
posjetilo je i nekoliko stranih ekspedicija: maĊarski (1997. godine) i belgijski
speleolozi (1998. godine), koji su u nacrt jame ucrtali sve nove spitove, te litvanski
speleolozi (2001. godine). Kada su 2006. godine belgijski speleolozi iz kluba Styx
došli na ekspediciju u Lukinu jamu oba ulaza Lukina jama i Trojama bila su zatvorena
snijegom i ledom na dubini od 60 i 100 m.
Speleološki odsjek Planinarskog društva Sveuĉilišta Velebit i KS HPS pod
vodstvom Luke Mudronje i uz logistiĉku potporu HGSS-a ove su godine organizirali
opseţnu meĊunarodnu speleološku ekspediciju u Lukinu jamu. Obzirom da je ulaz
Lukina jama na 50 m dubine zatvoren snijegom i ledom, opremanje jame obavljeno je
kroz ulaz Trojama što je ekspediciju uĉinilo znatno sloţenijom i zahtjevnijom.
Napravljena je nova morfometrija Jamskog sustava Lukina jama, a rezultat je
prikazan u ovom radu. UtvrĊena je veza izmeĊu Vjetrovitog kanala i boĉnog kanala
na dnu jame. U dva su navrata speleoronioci zaronili u sifonu na dnu jame. Ivica
Ćukušić i Robert Erhardt, 135 m u duljinu i 20 m u dubinu, a kasnije je Branko Jalţić
u istom sifonu zaronio do 40 m dubine. Time je dubina jamskog sustava Lukina jama
povećana na 1421 m. Tijekom ekspedicije u Lukinoj jami su izvedena fizikalnokemijska
mjerenja parametara koji karakteriziraju mikroklimu podzemlja, plinove u
podzemlju i kakvoću vode. Kroz kraće razdoblje praćena je vertikalna dinamika
kretanja zraka i vode u jami. OdreĊen broj mjernih ureĊaja ostavljen je na godinu
dana u jami. To ukljuĉuje sonde za mjerenje razine vode u dvorani na -980 m i u
sifonu na dnu jame.
PredviĊen je nastavak speleoloških i znanstvenih istraţivanja pa je jama ostala
postavljena. Uţeta su fiksirana u transportnim vrećama na sidrištima.
Literatura:
BAKŠIĆ, D., 1994: Istraţivanja u Lukinoj jami tijekom 1994., Velebiten br. 16,
Zagreb
BAKŠIĆ, D., 1997: Ono što (ne) znate o Lukinoj jami, Speleo'zin br. 7, Karlovac
BAKŠIĆ, D., 1997: Zaštita prirode Hajduĉkih i Roţanskih kukova s posebnim
osvrtom na Lukinu jamu, diplomski rad, Zagreb
BAKŠIĆ, D., D. PAAR, 2006: Croatia and the Deep Caves of Northern Velebit,
Alpine Karst vol. 2, Dayton, USA, Alpine Karst Foundation, p 105-124
JALŢIĆ, B., LACKOVIĆ, D. & ŠMIDA, B., 1993: "Lomska duliba '93", Speleolog
1992-1993, god. 40/41, str. 5-15, Zagreb
JALŢIĆ, B., LACKOVIĆ, D. & ŠMIDA, B., 1995: "Lomska duliba '93", Speleolog,
br. 40-41, str. 5-16, Zagreb
JALŢIĆ, B., 2001: The first finding of live Stygobiont Bivalve Congeria in Lika
Region, Croatia. Nat. Croat. Vol. 10. No. 3, str. 213-220. Zagreb
57