turistički procvat zelene istre - DalCasa

Piše: Sreæko Horvat
Postirske kogule izmeðu
otkriæa i nadahnuæa
Fotografija Marina Šantića slijedi stari recept po kojemu se umjetnost javlja ondje
gdje se neki naizgled obični predmet, svima poznat i uobičajen, uzme u razmatranje
i pokaže u nekom drugom svjetlu
Kogule kao građevne jedinice su kameni obluci
koji su se vadili s morskih žala i dna, a možemo
ih vidjeti u mnogim dalmatinskim mjestima, posebice
na otocima. U nedostatku sofisticiranije
metode i materijala, tehnika popločavanja kogulama
zasnivala se na nevezivnim materijalima. Kogule su se
slagale na vlažnu zemlju pomiješanu s pijeskom, pri
čemu su tvorile raznovrsne mozaike. Prva svjedočanstva
o postirskim kogulama datiraju još u 1875. godinu, kada
je car Franjo Josip I. došao u Dalmaciju kako bi prvi put
obišao tu svoju pokrajinu. Dana 23. travnja te godine
svojim brodom “Miramar” posjećuje otok Brač, pa tako i
mjesto Postira. Mještanima je vjerojatno bilo nelagodno
jer je put od rive do crkve dotad bio zemljani, a oni nisu
znali za veći luksuz. Kako bi odali što veću počast caru
te upriličili razgledavanje dostojno Njegova veličanstva,
zemljani put su popločali kogulama. Upravo su postirske
kogule danas najočuvanije na otoku Braču, a da tako
ostane, brine se i mladi fotograf Marin Šantić. Na izložbi
u hotelu “Pastura” od 24. kolovoza do 3. rujna 2006.
tako smo mogli vidjeti njegov ciklus “Postirske kogule”,
koji govori upravo o postojanosti kogula, ali ujedno upozorava
i na problem njihova očuvanja. Fotograf koji je,
kako sam kaže, odustao od studiranja na ekonomskom
fakultetu zbog želje za radom u umjetnosti, već je 1999.
bio zamijećen na natječaju “Kulturna i prirodna baština
na fotografiji” u organizaciji Hrvatskog filmskog saveza.
U tom kontekstu valja razumjeti i njegovo bavljene
postirskim kogulama koje ne shvaća samo kao plodan
umjetnički objekt nego i kao predmet kako kulturne
tako i prirodne baštine, koji po svaku cijenu valja očuvati.
Šantić je od 2005. i aktivni član Fotokluba “Split“.
Trenutačno pohađa program instituta Callegari za stilista
interijera u Splitu, a, među ostalim, bavi se i grafičkim
dizajnom, čemu svjedoči i atraktivna web-stranica na
kojoj se mogu vidjeti postirske kogule. Crno-bijele fotografije
kogula dobar su odabir i one odaju težnju za dokumentarizmom,
te ujedno jednom naizgled običnom
i svakodnevnom predmetu (barem u bračkoj sredini,
ali možda i turistima naviknutima da prije gledaju gore
nego dolje) daju umjetničku dimenziju. Tome pridonosi i
format fotografija od 1x1,40 m koji kogulama često daje
i dekorativni karakter. Na samim fotografijama razabire
se želja za snimanjem detalja, a približavanjem objektu,
kogule kao da počinju živjeti nekim svojim životom, koji
golim okom nije vidljiv. Vrijednost toga pothvata nije, dakle,
samo u tome da se šira javnost upozna s tradicijom
postirskih kogula, nego – čini mi se – možda upravo u
tome da se mještani Postira osvijeste o značenju i ljepoti
malih ili velikih, oblih ili neravnih, kogula po kojima svakodnevno
hodaju na posao, tržnicu, kući. Jer, na kraju
krajeva, o njima samima vjerojatno najviše ovisi njihovo
očuvanje. Fotografija Marina Šantića slijedi stari recept
po kojemu se umjetnost javlja ondje gdje se neki naizgled
obični predmet, svima poznat i uobičajen, uzme u
razmatranje i pokaže u nekom drugom svjetlu. U spoju s
njegovim ostalim afinitetima, sigurno je da ćemo o njemu,
ne samo u području fotografije, još čuti.
63