at home with antonio fusco sve o grijanju - DalCasa

azmjere, ali postmoderni “zaitgeist” malo mari zato. Modernistički oprez zamijenjen je postmodernističkomravnodušnošću i nehajem (barem na prvipogled), što je vjerojatno rezultat zbunjenosti novimpojavama koje nailaze, ali i fascinacijom istima.Da slika kao medij umjetničkog izražavanja ne moranužno imati uporište u fizičkoj pojavnosti, potvrđenoje već toliko puta tijekom prošlog stoljeća. Fotografijaju je odavno zamijenila i pokazala se primjerenijomkao mimikrički odraz stvarnoga, a sama slika setransformirala, mijenjala, postajala gesta, apstrakcijai praznina, da bi se uvijek nanovo vraćala i bavilase sama sobom, svojim odnosom prema stvarnosti,ali svaki put u novom, promijenjenom kontekstu. Mijenjalase dinamikom promjene stvarnosti, katkadagotovo harmonično, ponekad, pak, u suparničkomodnosu i oštrom suprotstavljanju.Slike Petre Grozaj svakako se naslanjaju na stvarno,ali ne uvijek na istu razinu stvarnosti. Iz njih jemoguċe iščitati umjetničin senzibilitet za neku vrstu“artificijelne doživljajnosti”, pristup medijskoj slicikao “realnosti stvarnijoj od stvarnosti same”, naneki način adaptirajući i vlastiti imaginarij, uzimajućisimulakrum kao legitimno polazište i izbor. Najboljiprimjer za takav tretman subjekta bila je izložba uGaleriji “Josip Račić” u Zagrebu iz 2006. godine, naziva“Gospođice iz kataloga”, kada se umjetnicapredstavila nizom prikaza ženskih lica, portretimabezimenih modela izvađenih iz zastarjelih, prošlosezonskihmodnih magazina. Najupečatljivije kodtih plastičnih, specifičnih, standardiziranih lica jesupraznine očnih jabučica koje otkrivaju monotonetonove pozadine, evocirajući pomalo morbidneosjećaje kod promatrača, suočenog s nečim poputživuće ljudske maske. Praznina se probija i krozusnu šupljinu i nozdrve ženskih lica, svodeći seduktivni,erotizirani izraz lica s naslovnica na grotesknuizobličenost humanoidnih naznaka. Iako je autorskikomentar evidentan, lako čitljiv, on ne sadrži prenaglašenu,moralizatorsku notu ni lamentaciju nadeksploatatorskom moći medija, kao ni toliko putaispričanu priču o alijenaciji i gubitku identiteta. PetraGrozaj tek naznačuje ili dijagnosticira stanje slikarskimpostupkom (suprotstavljajući princip skiciranja,crne oštre linije obrisa, onim slikarskim, koristećigotovo prozirne, ali i guste namaze boje), kao i samimgalerijskim postavom, pri čemu uz slike nejednakihdimenzija prožetih istim motivom, izlaže i sammodni katalog iz kojega su lica preuzeta i koji joj jeposlužio kao baza.U predgovoru “Gospođicama iz kataloga”, likovnakritičarka Ivana Mance čita rad Petre Grozaj uvodećiu svoje izlaganje pojmove traume i simptom,“Svaki moment našega govora i ponašanja potencijalnije simptom potisnute traume koji ne možemokontrolirati, ali i jedino mjesto s kojeg joj možemoindirektno pristupiti.” Ženske figure na Petrinim slikama“postaju simptomatski fragmenti neke skrivenefabule”. Svoju ekstenzivnu analizu, Mance lucidnozaključuje mišlju da se “realnost na koju slika referirane pojavljuje kao zgoda iz prošlosti, nego nastajekao projekcija budućnosti; ne leži u psihološkoj unu-Hola, 110x120 cmUmjetnica sa slikama iz ciklusa “Gospođice iz kataloga“ /Artist with the photos from cycle “ladies from cataloque“Tigar i ja, 100x120 cm / Tiger and me, 100x120 cm61