Sarajevo, jesen 2008, broj 26, godina XII

(ZLO)UPOTREBA ENERGIJE
Čuli ste svog energičnog komšiju
koji – dok još mnogi spavaju – pojako,
prejako, baš, bezobzirno, po
nekoliko puta, lupa vratima svog dragog
mu automobila. Kao da daje do znanja
svima – koji moraju da ga čuju – da je on,
eto, taj. Da je taj – eto on. Motor njegovog
mjezimca, srce mu, brekće li – brekće.
Skanjuje se, skanjuje, komšija, nikako
da se uvuče u taj svoj blještavi pokretni
oklop, pa da već jednom krene, da se ispod
prozora ukloni... Uzgred, neko će
primjetiti da tako, brekćući u mjestu, auto
zagađuje životni prostor više nego da je
u pokretu. Ah, zar još i o tom da misli,
naš komšija! Uostalom, zna on i vidi da
se tako nešto slično, čini i ispred mnoštva
zgrada, pa i u mnoštvu gradova – a što
znači da je takva pojava uobičajena, kao
normalna. Da, da.
Znate, događa se i to da i koji sat prije
rasvitka, a kasnije pogotovo, negdje sublizu
vaše zgrade, nešto pukne, ili eksplodira,
a što vas, ako ste Sarajlija, naprimjer,
podsjeti i na one iz nedavnog rata... pucnjeve
i eksplozije...! Upitate li koga šta
to praska i puca, obično će vam reći da
to, djeca – bacaju petarde. Zabavljaju se,
djeca. Nečija djeca, svakako. Pripuckavaju
iz kojekakvih naprava. Zabave radi.
Nego! Čućete i uvjeriti se u to da se to ne
dešava samo u dijelu grada u kojem stanujete.
Već, reklo bi se, posvud. Naročito,
zareda to, s kakvim praznikom dolazećim,
odlazećim, tako da to, pokatkad, potraje
i danima. I danima i noćima. Možete vi
i prileći, ali ne možete biti sigurni u to
da ćete, upravo zbog tih i takvih zabava
– zabava jednih na račun drugih, dakle – i
zaspati. Barem ne do ponoći.
Sigurno ste negdje u nekoj ulici primjetili
kako u po dana svijetle sijalice...
Kome i zašto svijetle? Nikome i nazašto.
One, prosto, iščekuju vrijeme svoje svrhe
– da padne mrak, pa da se onda, bar, zna
zašto svijetle.
Tu i tamo – u posljednje vrijeme
počesto – uznemiriće vas i pokoji motorista,
koji se, uglavnom u besposlici, sam
sa sobom utrkuje, eksperimentiše s mirom
sugrađana u vrijeme najveće saobraćajne
gužve. A kad je gužva, mnogi nemaju
obzira prema drugima. Zapazili ste već i
40
FONDEKO SVIJET, 26/2008.
to da vozači svoje automobile parkiraju
i na autobuskim stanicama. Na taj način
otežavaju prilaz i autobusima i putnicima.
Da se sad ne osvrćemo i na mnogo
veće nevolje koje prouzročavaju vozači
– rekli bismo: nesavjesni vozači. Zbog
„prekoračenja“ dozvoljene im brzine, ili
zbog vožnje „pod gasom“, ranjavaju i ubijaju
druge, pa počesto i sebe.
O čemu svjedoče ova dva-tri primjera?
Pitaće se neko, možda, kakve veze
imaju ti primjeri s temom naznačenom
naslovom ovog osvrta. Rekli bismo, energija
je tamo gdje su termoelektrane,
hidroelektrane... Naravno, ali – i posvud
je energija, na svakojake načine se
ona manifestuje. Ona pokreće život, a
čovjeku naprimjer, znači i neprocjenjivu
dobit. Ali, čovjek sam čini da mu bude
na jednoj strani dobit, a na drugoj, ta
ista dobit ispoljava se kao gubitak. Neće
ljudsko stvorenje da se usaglasi ni u vezi
s tim: šta mu je dobit, šta gubitak. Šta korist,
šta šteta. I šta zdravo, šta nezdravo.
Zašto? Zato što profit – kao, ponajčešće, i
strast – nemaju mjere, nemaju očiju. (Jedan
od štovatelja prirode i njenih neizrecivih
i neprocjenjivih vrednota – koji
je znao da vidi šta sve ona jest i šta za
sva bića znači – Gete, dakle, direktno je
upozorio čovjeka: „Ne misli da vidiš ako
imaš oči!“).
Veoma je malo ljudi koji uistinu slušaju
one koji bi da bolje vide. Zašto? Kao da se
pribojavaju nečega? Kao da se pribojavaju
da šta ne izgube od onog što im se čini da
imaju. Da ne izgube šta od onog što im
se čini da bi mogli da dobiju. U prirodi
profiterstva, koje se zasniva na ličnom interesu,
zajednički interes je nešto potpuno
sekundarno.
U pitanju je mjera i procjena o tom: šta
je, ustvari, dobitak, a šta gubitak. Nije bez
značaja pitanje o srećnosti i samih profitera
u socijalno ugroženom i unesrećenom
društvu.
Šta je zajedničko u vezi s prethodnim
primjerima (a ima ih, svakako – mnoštvo),
da li samo bahatost, ili nehat, ili neodgovornost,
nevaspitanje, nekultura, ili... Pa
i, jest, zloupotreba. Pogrešno usmjerena
energija. Što bi se reklo: negativna energija.
Kojom se ne stvara, nego razara.
Mile Petrović
sTRAsT I PROFIT bEZ MJERE OČIJU
Zašto čovjek teško spoznaje šta je dobit, šta gubitak, šta korist, šta šteta,
šta zdravo, šta nezdravo
Posvud se razara. Posrijedi je, znači, zloupotreba
energije. Zloupotreba i tehničkotehnoloških
i naučnih postignuća. Zloupotreba
spoznaje.
O čemu je ustvari riječ?
Zašto i otkud te svakodnevne pucnjave
i svakodnevne eksplozije, od čega strada
mnoštvo ljudi i drugih stvorova? Ko to
i radi čega podstiče – dajući povoda, da
to isto, ili slično čine i drugi, pa i oni
od „najmanjih nogu“? Ko u tom svemu
profitira? Stvar je jasna i očita: u interesu
je to onih koji proizvode i prodaju oružje
i koješta slično. Kakva je stvarna dobit
ljudima od bogatunskog profita, to njih,
nezajažljivo „obogaćivane“, tajkune,
prosto, ne zanima. U njihovoj prirodi je,
dakle, da ih to ne zanima. I to je posve
razumljivo.
Nije razumljivo to što „ostali svijet“
samo gleda i što se pred potencijalnim
razoriteljstvom i, u biti, uništavanjem,
prosto, predaje. Naravno, oružje očiju
nema – njegovo je da ranjava i ubija. A
od one naizgled bezazlene dječije igrice
s eksplozivnim napravama, pa do one
ponajgore moguće eksplozije, put nije
dalek. Bilo bi veoma zanimljivo čuti
kako bi na te pojave u današnjem svijetu
reagovao, da je živ, onaj švedski hemičar,
pronalazač dinamita.
Nego, da stvar „prizemnimo“, pa da
se „vratimo“ onim, sa početka ovog teksta
odista banalnim primjerima. O čemu
je, u stvari, riječ? Ako se izuzme, ako
može da se izuzme, kultura ponašanja,
što bi rekli. Kako god da se te i slične
pojave razmotre, evidentno je da je posrijedi
rasipanje energije. Koje, izgleda,
proističe i iz same ljudske prirode. Reklo
bi se, to je čovjeku u genima. Ali, to ne
znači i da treba prepustiti čovjeka, bilo
mladom, bilo starom, da na stadiju te
stihijalnosti i ostane. Moraju li, baš, da
jedni bukom, pucnjevima, maltretiraju i
ugrožavaju druge?! Ne bi li u ljudskoj zajednici
mnogo šta od tog, također, trebalo
da bude regulisano? Putem zakona i,
svakako, njegove principijelne primjene.
Radi opstojanja zajednice emancipovanih
stvorenja. Da bi i kako bi i ljudska
energija služila ljudima kao uistinu ono
što omogućava rad. n