Sarajevo, jesen 2008, broj 26, godina XII

PJESME O JESENI
Usazvježđu riječi Antun Branko Šimić je otkrivao misao
koja se usjecala u biće svijeta, razgrađivala ga i kristal -
izirala se u spoznaju o tome svijetu koju je, potom,
preuzimao naš um i pronosio je vremenom kao sopstvenu svijest
– svijest o tragičnom položaju čovjekovom u njegovoj povijesti.
Posebno se izoštravala svijest o socijalnoj nepravdi i patnji na
golom hercegovačkom kršu. Njegova je pjesma bila melodična
sa melanholičnim tonalitetom koja se izgovarala u laganom
ritmu, bez obzira da li je svoju pjesmu realizirao u slobodnom
ili vezanom stihu. Tako artikuliranom pjesmom Antun Branko
Šimić se vinuo u krajnje visine do kojih je dospijevala pjesma na
jeziku u kojem je svoj pjesnički govor realizirao.
Šimićeva se pjesma ostvaruje u širokom spektru tematskih cjelina,
o svemu onome što je zadiralo u egzistencijalni ustroj čovjekov,
on je pjevao iz svoje samotnosti, krhkoga zdravlja i uvijek blizak
vizijama smrti, o propitivanju božanske volje u čovjekovom usudu,
pjevao o Ženi. Ali se jedna tema u njegovom pjesništvu uzdizala do
opsesivnosti – pjesma o prirodi sa nadrealnim slikama hercegovačkog
krša i ustobočenog stijenja. Bio je to panteistički doživljaj svijeta
46
MOGU STATI NA LIST STABLA
u pjesmama o prirodi do opsesivnosti uzdiže
nadrealne slike hercegovačkog krša
FONDEKO SVIJET, 26/2008.
Vojislav Vujanović
bez obzira što su poetske slike uvijek bile prožete melanholičnim
tonalitetom tragičnog položaja čovjeka u svijetu. U tom panteistički
doživljenom svijetu Šimić je tražio mogućnost izmirenja između intimnog
osjećanja koje je vladalo njegovim bićem i one sveobuhvat -
nosti koja je priroda nudila svojom opstojnošću. Kao ilustracija za
ovu misao mogu nam poslužiti mnogi stihovi. Za ilustraciju ćemo
se mi poslužiti pjesmom “Mjesečar”.
Antun Branko Šimić je rođen u Drinovcima, u Hercegovini,
1898. godine i veoma rano se počeo podavati stvaralačkim
pjesničkim izazovima. Bilo je to vrijeme nesklono za pjesmu,
pred izbijanje Prvog svjetskog rata. Sa četrnaest godina objavio
je svoju prvu pjesmu. Proživljavao je različite utjecaje od Šantića,
Kranjčevića, Vidrića, Dučića, ali najveći uticaj je na njega izvršio
Antun Gustav Matoš. U Zagrebu se obreo 1914. godine i drugovao
sa svojim zemljacima Nikom Milićevićem i Hamzom Humom.
Tu se, ubrzo, počeo oslobađati svojih utjecaja i stvarati svoj pose -
ban pjesnički slog. Jedinu pjesničku knjigu “Preobražaji” objavio
je 1920. godine. Umro je suviše mlad, 1925. godine, u svojoj 27.
godini.
JESEN
O jeseni, došla si nam zlatnim klasjem okićena,
Lijepa kao djeva mlada, kad pred oltar s dragim stupa,
Vedra kao duša ljeta, čarobna kao mjesečina,
O jeseni suzna!
Donijela si život novi! – Ta ljetos smo svakog dana
Znoj i krvcu lili na tlo davno neorano,
Dok nas žarko sunce peklo s našeg neba plavetnoga,
O jeseni rana!
A sad ljupko, zamamljivo smijaše nam se žita draga,
U baščama voće zrelo, i u brdu grožđe slatko,
A u nama srca biju žarkom čežnjom obojena,
O jeseni blaga!
I mi čili, razdragani jurimo na polja plodna
Pjevajući pjesmu našu, dok džeferdar selom puca
I sve ječi kroz poljanu kao burni pozdrav Tebi,
O jeseni rodna!
I žanjemo sve dok svuda ne spusti se večer kasna
I oglasi sitno zvono s visokoga ozgo brijega,
Pa se cijelim krajem širi ko blagoslov Majke Naše,
O Jeseni krasna!