Sarajevo, jesen 2008, broj 26, godina XII

MEMORISANJE KRAJOLIKA
Penjao sam se na himalajske vrhove
iz zemalja rezličitih kultura, religija
i političkih sistema – iz Nepala, Pakistana
i Tibeta. Prolazio sam različitim, ali
u isto vrijeme i sličnim krajolicima. Doline
su bile bogate zelenilom, viši pojasi
uređenih rižinih polja generacijama ukopavani
u planinu; rijeke su nosile mutnu
vodu otopljenih lednika, sela smještena na
obalama rijeka, a iznad njih, u planinskom
pojasu, iznad šuma prostirala se ogromna
kamena, pješčana i napokon ledena pustinja.
Susretao sam se sa Nepalcima, Baltima,
Šerpasima, budistima, hinduistma,
hrišćanima i muslimanima i svi odreda
su, naglašavajući je sa posebnom težinom,
izgovarali jednu riječ – Šangrila!
I kad su me u Pakistanu odveli u jedan
prekrasan rezervat, sa, gotovo
svim, biljkama svijeta, uređen po uzoru
džennetskih bašta, i kad sam boravio u
sličnom rajskom vrtu u Katmanduu – govorili
su mi da je to njihova Šangrila.
Ljudi ispod Himalaja mogli su uočiti
razliku između pustinja i pitomih plodnih
dolina, gotovo jednim pogledom. U
planinskoj pustinji, posebno u području
lednika, nije bilo života, a ono obuhvata
ogromno područje Himalaja. Upravo zato
su im zeleni, pitomi, plodni pejzaži bili
neposredna slika raja na zemlji.
Dolina ushićenja
44
FONDEKO SVIJET, 26/2008.
bOSANSKA ŠANgrILA
Svaki put kad sam se vraćao u domovinu,
gledajući naše krajolike, misao o bosanskoj
Šangrili bila bi zaokružena.
Da li je meni bilo potrebno da otputujem
toliko daleko da bih shvatio da živim
u džennetskim baštama? I da li naši ljudi,
zbog toga što u neposrednoj blizini nemaju
pustinju, pa ne mogu uporediti pitominu
Bosne sa Božijim darom, ne znaju da je
cijela naša domovina bosanska Šangrila.
A kad sam došao u dolinu Bijele, nadomak
Jablanice, da se penjem u sjevernoj
stijeni Cetine, na Prenju shvatio sam
da je i ova dolina, kao puno sličnih u
našoj domovini, jedna od onih koju bi ljudi,
svjesni pojma pustinja, oni koji znaju
prepoznati plodni, pitomi, lijepi krajolik,
odmah nazvali Šangrila.
Dolina je dugačka desetak kilometara i
počinje iz sela Glogošnica, od obale Neretve,
sa oko 200 m nadmorske visine, na
kojoj se danas nalazi Grabovičko jezero.
Upravo na tom mjestu se ulijeva rijeka
Bijela. Nešto visočije se odvaja dolina
Šanica, sa istoimenom rijekom. U selu
Ravna jedan krak doline odlazi tokom
rijeke Draganjke u Dragan Selo, a rijeka
Bijela nas vodi kroz selo Bijela, duboko
u planinu Prenj. Samo uski greben dijeli
ovu dolinu od druge doline Idbar, gotovo
ljepše od ove, a koja počinje na Prenju
Muhamed Gafić
i završava se u mjestu Čelebići, između
Konjica i Jablanice. Ovo je jedna od tri
rijeke Bijele, koje izviru ispod Prenja.
Druga je iznad Konjica, a treća iznad Mostara.
U vrhu rijeke je kanjon, na oko 400
m nadmorske visine, poput minijaturnog
kanjona Rakitnice.
I znanje i neznanje je univerzalno.
Isto onoliko koliko Sarajlije ne znaju da
Mokranjska Miljacka, izvire iz, do sada,
tajanstvene i nedovoljno neistražene
pećine, u lijepom krajoliku Romanijskih
šuma, isto tako većina mladih iz
Jablanice ne znaju ljepotu tog i divljeg i
pristupačnog kanjona rijeke Bijele.
A, nakon ekskurzija u Rimini, jer «tuđe
je slađe» ushićeno će pričati prijateljima o
ljepotama rijeke Po ili drugih krajolika,
koje će vidjeti, ili neće, kroz prozor autobusa.
Da se vratim dolini Bijele.
U selima doline Bijele žive dobri ljudi
željni asfalta i urbanizacije, koji još nisu
iskusili cijenu megalopolisa. Kad behar dođe
u Mostar, već sutra obeharaju voćke i u Bijeloj.
Kad velik snijeg padne, zimi na Prenju
stigne i do doline Bijele, ali ga topli dah Mediterana,
koritom Neretve, brzo otopi.
Pogleda li se prema Prenju ili
Čvrsnici, zeleni zid vegetacije nudi oku