human rights film festival - Zarez

in memoriamzarez, xii /273-274, 7. siječnja 2010. 11Odlazak pjesnikakoji se nije klanjaovladarimaU sjećanje na Radovana Ivšića (1921. – 2009.)Martina PerićUšutkajte pjesnikaI bit će manje riječi među nama- Manje slučajnog sjajaManje tajanstvenog leta...Sigurniji bit će trenutakA izgubljeno bit će doba.—Vlado GotovacUpravo ovim stihovima VladeGotovca, napisanima da bi progovorilio tome što se događakad se ušutka pjesnika, započinjem tekstposvećen nedavno preminulome RadovanuIvšiću, koji se u svojemu dugom spisateljskomstažu nikad nije dao ušutkati.Pa makar to značilo govoriti i pisati negdjedrugdje, daleko od ove sredine koja je godinama,manje ili više uspješno, pokušavalaušutkati mnoge druge... U vrijeme kadje Gotovac napisao citirane stihove, Ivšićje već dugo živio i stvarao u Francuskoj,kamo je otišao još 1954. na poziv autoramanifesta nadrealizma Andréa Bretona,a u potrazi upravo za slobodom življenja ipisanja koja mu je u tadašnjoj Jugoslavijibila onemogućena.— Ustoličavanje Ivšićakao našeg čovjeka kojispaja našu kulturu sfrancuskom, nakondugog razdoblja ukojemu ni naši ni vašinisu htjeli znati daon uopće postoji, činise u najmanju rukuneobičnim —Pjesnik, dramatičar, esejist i prevoditelj,kojeg se danas pomalo pompozno nazivavažnom, ako ne i najvažnijom sponomizmeđu hrvatske i francuske kulture, u toje vrijeme već dobrano iskusio što to značistati na žulj vladarima i poglavnicima, kaoi to kako se kod nas provodi praksa šutnjei prešućivanja. Jesu li njegov odlazaki nepristajanje na šutnju doveli do togada se spasio tadašnji trenutak jednog unizu vrlih nam vladara ili smo upravo utom trenutku izgubili cijelo doba, teškoje reći, ali da smo tim odlaskom itekakomnogo izgubili – činjenica je koju ne možeponištiti nikakvo naknadno postavljanjena oltar hrvatske kulture. Da pojasnim:naravno da je svaki dobar prevoditelj, apogotovo vrstan prevoditelj i pisac poputIvšića, određena spona među kulturama,ali takvo relativno novo “otkrivanje”i ustoličavanje Radovana Ivšića kaonašeg čovjeka koji spaja našu kulturu sfrancuskom, i to nakon dugog razdobljau kojemu ni naši ni vaši nisu htjeli znatida ta osoba uopće postoji, čini mi se unajmanju ruku neobičnim. (Svaka častonim svijetlim iznimkama, kojih uvijekima, koliki god mrak inače vladao!) Uostalom,čovjek s tolikom razinom (samo)kritičnosti kao što je to bio Ivšić sigurnone bi ni bio sklon takvim glorifikacijamavlastita lika i djela.Ali zato je on već u mladosti osjetioposljedice glorifikacija samoprozvanih vladara– prva njegova pjesnička i dramskadjela rezultirala su zabranama objavljivanja,u režimima i za i poslije Drugogasvjetskog rata, a poema Narcis iz 1942. godine,koju je tiskao u vlastitoj nakladi, zaplijenjenaje prema osobnom nalogu AntePavelića. Ništa bolja sudbina nije zadesilani ostala njegova djela, poput kultnogaKralja Gordogana iz 1943. koji je svojeuprizorenje čekao sve do 1979. u Teatru&TD, da bi i tada izazvao pravu buru reakcija.Neposredno prije odlaska u Pariz,Ivšić je 1954. još jedanput u vlastitoj nakladiobjavio svoju poeziju (zbirka Tanke)– a nakon toga slijedi dvadeset godinaprešućivanja njegovih tekstova. Jer što daradi bilo koji totalitarni režim s takvomneobičnom, nadrealističkomi krajnje nepoćudnom literarnombiljčicom koja se naprostone da ušutkati niti uvjeritikako joj je bolje da s Titomigra šah. Ako ga ne možetenatjerati da ušuti, onda jednostavnovi prešutite njega! Ta sešutnja prekida 1974. objavljivanjemzbirke pjesama Crno,a njegove dramske tekstovesabrane na jednome mjestumožemo čitati tek od 1998. godine,kad su objavljeni u knjizinaslova Teatar.Ono što se u prostoru hrvatskekulture manifestiralo kao dvadesetogodišnjapraznina, u poticajnom je pariškomnadrealističkom ozračju dovelo donastanka jednog od najintrigantnijih književnihopusa. Ivšić je u Francuskoj zaistamogao slobodno stvarati, pisati, surađivatis drugim umjetnicima (npr. slikarima kojisu mu vrlo često ilustrirali knjige), pa čaki kritizirati dotad nedodirljive umjetničkefigure i uzore poput Picassa. Kritičnostje, uz beskompromisno poštovanje slobode,vjerojatno bila i ostala najvažnijaodrednica Ivšićeva opusa. Još od KraljaGordogana, koji prokazuje sve totalitarnesisteme i ocrtava njihovu sudbinu urušavanjau sebe same, pa do poznatog esejaKrleža izdaleka, pročitanog na Krležinimdanima u Osijeku prije osam godina, kojinudi nimalo povlađujući pogled na togpisca, Ivšićeva je kritičnost uvijek bilapravodobna i argumentirana. Vjerojatnoje i to razlog zašto ga nisu voljeli ni u jednomod svih sistema koje smo proživjeli naovim prostorima posljednjih šezdesetakgodina (ali ne-ljubav bila je obostrana, izveć poznatih razloga).I upravo stoga, i upravo tada kad sam,ispraćajući posljednje minute Božića, pročitalakratku vijest o smrti poznatog pisca,prije početka još jedne Velike šutnje uočiVelikog praznika demokracije (kako suneki nazvali taj dan u nepogrešivoČitajte ivšićagordoganskoj maniri), zapitala sam se nijeli, eto, iznimno znakovito da je usred togcirkusa, čije nam drugo poluvrijeme tekslijedi, umro čovjek koji je sve te cirkuskelude i samoprozvane vladare ‘’opjevao’’davno, davno prije, nažalost možda i predavnopo mjerilima naše zaboravu sklonenacije. Koja, eto, čeka nekoga novoga Gordogana,ali ovaj put bez Pjesnika.