human rights film festival - Zarez

More documents

Recommendations

Info

human rights film festivalzarez, xii /273-274, 7. siječnja 2010. 32
Kazalištezarez, xii /273-274, 7. siječnja 2010. 33Kako smo dospjeli ukontejnere?Uz Krležine Balade Petrice Kerempuhau režiji Franke Perković, GDK “Gavella”(premijera: 10. prosinca 2009.)Suzana MarjanićEvo, ukratko bih se osvrnula nakontekst moga osobnoga gledanjaKrležinih “smolavih” Balada28. prosinca na samom kraju “meglene”,jalove 2009. godine. Dakle, riječ je o prvomdanu, večeri, noći, mrklini nakon predsjedničkihizbora, kad je postavljena vrlo jasnapolitička dihotomija između nekadašnjihstranačkih kolega a sadašnjih zaraćenihtabornika. Tako je Josipović te iste večerisa svoje govornice biračima dualistički poručioneka izaberu između svjetla i tame,što je samo dva dana kasnije, dakle u utorak,potvrdio i Mesić rekavši kako bi Sanaderu,naravno, apsolutno odgovaralo daBandić postane predsjednik. Nadalje, dadruga dualistička strana ne ostane zakinuta,Bandić je u svom stilu – zabavljači, mašućidaljinskim upravljačem poput vergla s govornice– te iste večeri (dakle u nedjelju)poručio da ne želi biti daljinski upravljačstranačkoga šefa, da bi isto tako dva danakasnije (dakle u utorak) Pančić objavio proglašenjeodcjepljenja od SDP-a i osnivanjenove socijaldemokratske stranke, dakako,pretpostavljam, za svaki slučaj, ako Bandićizgubi na predsjedničkim izborima.Nadalje, tog je istog ponedjeljka nakonpovratka sa “smolavih” Balada u emisijiNa rubu znanosti Krešimir Mišak ugostioDaniela Estulina, koji je hrvatskoj javnosti(većoj od one koja je nedavno mogla pohoditinjegovo predavanje u Europskomdomu) objavio neke tajne družbe Bilderberg,razotkrivajući, među ostalim, da jeEuropska unija projekt te politički vrlomračne, demonske grupacije u kojoj će Hrvatip/ostati građani trećega reda, a dokazje za navedeno vrlo realno stanje Grčka čijisu građani, ušavši u taj europski pandemonij,postali građani četvrtoga reda, kao štouostalom navedena sudbina očekuje i jošneke europske državice kojima je namijenjenkolonijalni status u toj paneuropskojglobalnoj diktaturi. Nije, dakle, slučajnošto je u pomnu čitanju “peklenih” Baladaredateljica Franka Perković (dramaturg:Dubravko Mihanović) odabrala, naravno,i stih “Evropa za nas ima štrik” balade Komendrijaši,koja govori upravo o tome da jebešćutna Evropa oduvijek poput političke“smunje” (= sumnjive žene u ćudorednompogledu) sa svojim “lažima, norijama, cigumigama”nezainteresirana za sudbinu onihmalih i majušnih.Golubovi predgrađa, galebovismeća Ulogu je toga socijalnogpanoptikuma redateljica povjerila samonekolicini likova – četirima pajdašima idvjema pajdašicama s ruba bijede (FranjoDijak, Ozren Grabarić, Đorđe Kukuljica,Ivana Roščić, Sven Šestak i Dijana Vidušin),skupljačima plastičnih i staklenih bocakoje, nažalost, svaki dan viđamo na ulicamaovoga nimalo bijeloga grada o kojemu sesve više govori kao o mrijestilištu korupcijskehobotnice. Dakle Krležini su kmetovi,galženjaci vrlo jednostavnim socijalnim redateljičinimangažmanom transponirani upatnju onih s ruba bijede danas koji su osuđenina strategije preživljavanja kopanjempo kontejnerima i koji sigurno neće pogledatiovu predstavu, bilo zato što kazalištenije na njihovu životnom repertoaru bilozato što ne mogu platiti kazališnu ulaznicu.Tako će Ozren Grabarić, koji oživljava likkoji je označen golemom vrećom u kojojskuplja plastične boce od čije prodajepreživljava (očito je glumcu “predložak”bio lik iz svakodnevice), za svoje pajdaše ipajdašice smoći životne radosti za izvedbumaloga satiričnoga igrokaza Keglovichianao grofu Kegloviću (kojega predstavljaplastičnom bocom mlijeka od dvije litre)i Imbri Skunkaču, koji se potajice “kakklada” uvukao u pogrebnu svitu spomenutogagrofa gdje je spoznao da “nebe jeza Grofa, a je ne za tata”.— “Smolave” Balade urežijskoj vizuri FrankePerković sjajno suistaknule Krležinusocijalnu akciju zasve one popljuvane iprebijene ove državice,koja je trenutačnopotpuno opljačkana irazderana poput kakveprevarene i silovane“smude” (= bludnice) —Osim toga, negdje u sredini predstaveodvija se i ples s ključnim i sasvim prigodnimstihom “od njih nigdo nigdar je ne imelniš” iz balade Ni med cvetjem ni pravice sodličnim pjevanjem pojedinih glumaca/icau stilu etno Legena, odnosno današnjegaKriesa pod glazbenim vodstvom MojmiraNovakovića i gajdaša Andora Végha koji suuostalom i cijelo vrijeme prisutni na pozorniciuz etnomiks-pult. I upravo u tom plesuizdvojila bih posebno socijalnu gestu plesnogapokreta Ozrena Grabarića, odnosnonjegova životnoga lika iz svakodnevice. Uodbačenoj odjeći, koja je označena onomdobro poznatom golemom četvrtastom vrećomza skupljanje plastičnih boca, koja seza manje od dvadesetak kuna može kupitiu carstvu kiča kineskih trgovina, čini mi seda je dosljedno vrlo jako u tom kolektivnomplesu s ruba preuzeo i socijalnu gestučovjeka, rekao bi Indoš, duševne patnje; daklebio je to ples ukočena držanja, stisnutihšaka i spuštenih, ovješenih ruku, spuštenapogleda u igru vlastitih nogu, pri čemu jesamo desnu nogu u etnoritmu glazbe povlačiogore-dolje, točnije, pikao i zabadao opod, ili bi se pak povremeno ukočeno gibaolijevo-desno, isto tako spuštena pogleda sašiltericom nabijenom preko očiju.Pored koncepta Keglovichiane kao teatrau teatru i toga socijalnog plesa udrugeZagrebački bokci svakako bih ovom prilikomizdvojila i videouradak MiroslavaSikavice. Naime, scenska se fikcija tog panoptikumabijede zrcali u jednostavnimprizorima stvarnosti u kojima se izmjenjujunpr. ponižena lica ispred javne kuhinje uBranimirovoj, zatim – stegnuta lica s Burzeu Zvonimirovoj u vječnoj potrazi za kakvimtakvimposlom, utučena lica sa sajmišnogaHrelića, hrabra lica Roma koji preprodajustaro željelo… Inače, početak je videoprizora/socijalnogaprozora označen slikamagolubova iz zagrebačkoga predgrađa ispredlimenih zgrada (pretpostavljam da je riječ oneljudskim a ipak stambenim “limenkama”na Borongaju), a cijelo to svakodnevnostratište svih onih odbačenih i prezrenihscenski završava letom galebova, i to iznadjednoga od brojnih deponija smeća na kojemuse stalno komešaju prezrene grupacijeza iskoristivim otpadom jer otpad za njihnikako i nikad nije smeće.Osim toga, ponekad je sjajnoprovedena i scenska gestikulacijaKrležinih stihova; takoprimjerice već na samom početkupredstave stih “I videlsem megle” iz balade PlanetarijomFranjo Dijak prevodiu scensku gestu razmicanjemruku duhanskoga dima kad tiokupljeni bokci dijele dim komadićkacigarete.Ljudi kontejneri Zaustavimose još nakratko na timsocijalnim prizorima videomaterijala.Tako prva videoslika,nije bez vraga ponoviti, razotkrivalimeno predgrađe ovoga maloga etičkizrakoplovnoga, uspavanoga grada Zagrebasa sličicama golubova kojima netko ostarjelihruku s ohabanoga prozora i spuštenih,tek malo odškrinutih (koliko se moguodškrinuti) roleta baca mrvice kruha, zatim– sličica jednoga drugog prozora (bezbalkona) na kojemu starija žena vješa rublje;nadalje – sličica zamišljenoga mladogačovjeka koji puši na prozoru i zamišljenogleda u daljinu, nekamo prema vlaku kojiprolazi ispred tih sivih, čini mi se – borongajskih,limenki…Uza spomenuti upad realnoga putemvideomaterijala, redateljica Franka Perkovićostvarila je upad realnog u Krležine“smolave” Balade i citatima svakodnevnihoglasa tih ljudi koji su se izgubili, zagubiliu toj socijalnoj magli i blatu. Jer jedina pismenakomunikacija prezrenih i odbačenihu društvu u kojemu vladaju samo štibre (=porezi, harač gospođe nam premijerke)svedena je na davanje oglasa. Tako ovihšestero zagubljenika istodobno sa stihovimaKrležinih Balada izgovaraju i oglase, i tosamo dvije vrste oglasa – oglase kojima tragajuza poslom, što je temeljno za socijalnuegzistenciju, te oglase kojima tragaju zasrodnom, intimnom dušom za utopljavanjeemotivne egzistencije.Nadalje, upečatljiva je svakako i scenskaslika bijelih vrećica za smeće koje “pahuljaju”scenom paralelno s videomaterijalomkoji se zaustavlja na nekom od deponijasmeća nad kojim isto tako prozračno leteti isti bijeli plastičnjaci. Povremeno se sliketih bijelih vrećica pretapaju s kadrovimasnimljenih galebova koji su u vječitoj potraziza ostacima ostataka, a pri pretapanjubijelih plastičnjaka i baršunastih galebovaizvođači izgovaraju Krležinu baladu Stricvujc(= jaka studen; imitacija zvuka škripljenjasnijega) sa socijalnom porukomo golim ljudima – “biti gol, kak goli bažolek”,o stanju biti “gnjili canjek (= krpa)zamotanjek”.Bez ikakva pretjerivanja, Krležine “smolave”Balade u režijskoj vizuri Franke Perkovićsjajno su istaknule uvijek moćnu Krležinusocijalnu akciju za one popljuvanei prebijene, koji sada u ovoj našoj majušnojdržavici svjedoče da je ta ista državicapotpuno opljačkana i razderana poput kakvejadne, prevarene, silovane i žigosane“smude” (= bludnice). A ta “smuda” tihponiženih i uvrijeđenih svjedoči da je riječo državi, o političkoj strukturi – kako je tolijepo nedavno sročio Stanislav Marijanović,nekadašnji rektor Sveučilišta u Osijeku,profesor emeritus – koja je Hrvatskupreselila u Sabor, a građane u kontejnere.Nadalje, takva je pak “sprekrizmana” (=premazana svim mastima) politička garnituraomogućena upravo zbog vječnoponavljajućeapatije, fatalizma, bez direktnepolitičke akcije najpotlačenijih, odnosno,Krležinom fiktivnom kajkavštinom – “Kajti:kak bi bilo da ne bi nekak bilo,/ kaj je bilo,a je ne, kaj neje nikak bilo” iz njegovenajcitiranije, a očito i najpoznatije baladeKhevenhiller.Završno, istaknula bih da je riječ o svježemscenskom čitanju Krležinih Baladakoje neće, naravno, puniti stranice tabloidazbog uvođenja novih glumačkih snaga, kojeto možda i nisu, i koje nisu ostale na razinivehementnoga recitala Krležinih stihova spokojom aluzijom na potpuno jednaku svakodnevicuonih koji su nekoć bili pod gospodskimčizmama a danas pod Guccijevimcipelama ili pak cipelama koje se, kakoBandić opisuje vlastite, “sjaje kao pesjajaja”. Odnosno, sasvim je jasno da predstavaFranke Perković traga za kolektivnom pobunomiz posljednjega stiha Balada koja jeoznačena tek kao individualna pobuna:“zalajal sam kak samec, kervavi pes vmiruči”u ovoj sadašnjoj – kako Krleža kažeu Planetarijomu – naškoj strategiji Ars pesjaMoriendi.
Page 1 and 2: DVOTJEDNIK ZA KULTURNAI DRUŠTVENA
Page 3 and 4: Društvozarez, xii /273-274, 7. sij
Page 5 and 6: Razgovorzarez, xii /273-274, 7. sij
Page 11 and 12: in memoriamzarez, xii /273-274, 7.
Page 13 and 14: ANARHO SCENAzarez, xi1 /273-274, 7.
Page 15 and 16: Socijalna i kulturna antropologijaz
Page 17 and 18: Razgovorzarez, xii /273-274, 7. sij
Page 19 and 20: TEMA: NAJBOLJE U 2009.zarez, xii /2
Page 21 and 22: ESEJzarez, x1i /273-274, 7. siječn
Page 23 and 24: ESEJzarez, x1i /273-274, 7. siječn
Page 25 and 26: human rights film festivalzarez, xi
Page 31: human rights film festivalzarez, xi
Page 35 and 36: Kazalištezarez, xii /273-274, 7. s
Page 37 and 38: VIZUALNA KULTURAzarez, x1i /273-274
Page 39 and 40: glazbazarez, xii /273-274, 7. sije
Page 41 and 42: ESEJzarez, xi1 /273-274, 7. siječn
Page 43 and 44: RAZGOVORzarez, x1i /273-274, 7. sij
Page 45 and 46: Knjigezarez, xii /273-274, 7. sije
Page 47 and 48: Putopiszarez, xii /273-274, 7. sije
Page 49 and 50: Prozazarez, xii /273-274, 7. siječ
Page 51 and 52: Prozazarez, xii /273-274, 7. siječ
Page 53 and 54: Natječajzarez, xii /273-274, 7. si
Page 55 and 56: Infozarez, xii /273-274, 7. siječn

human rights film festival - Zarez

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?