human rights film festival - Zarez

ESEJzarez, x1i /273-274, 7. siječnja 2010. 21KONJUNKTURAI POLITIKA ISTINEPREMDA SE PROTIV HRPE BANALNOSTI KOJE DANAS PROLAZE POD IMENOM“POLITIČKE ANALIZE” BORE MNOGI TEORETIČARI I AKTIVISTI, MISAO FRANCUSKA FILOZOFAALAINA BADIOUA SUOČAVA NAS S PUNOM DUBINOM TAKVOG OTPORAGORDAN MASLOVAlain Badiou, Metapolitics, London, Verso, 2006;Alain Badiou, Polemics. London, Verso, 2006;Alain Badiou, The Meaning of Sarkozy, London, Verso, 2008.Opskurnost politike, kao što tvrde mnogi, glavna je karakteristikadanašnje globalne situacije. Je li rezultat neadekvatnostiteoretske i praktičke misli ili razbijenih progresivnih političkihsaveza, nestanka koncepta univerzalnog ili pada legitimacijskemoći velikih narativa 20.st, za mnoge je ova opskurnost postala trajni uvjet našeegzistencije. Od zadnjeg velikog političkog događaja na Zapadu, te razdoblja kojeje pratilo ‘68-u, prošla su četiri desetljeća rekuperacije svjetskog sustava. Reakcijakoja je slijedila nije mogla biti zasnovana samo na represiji emancipacijskihzahtjeva šezdesetosmaša, već i na kontradiktornom kombiniranju određenogdijela (naizgled) najradikalnijih zahtijeva ka povećanju autonomije radnika uproizvodnom procesu, u koji se otada uključuju kao potpuna bića; nastali kasnokapitalističkiporedak je, osim revolucije u kontroli i organizaciji, te razbijanjaklasnog temelja svih postratnih društava organiziranog kapitalizma, u zajedničkojborbi protiv otuđenja sada u potpunosti uključio i oslobodio pune kognitivnei afektivne kapacitete radnika. Ako zaista “sve ovisi o posljedicama”, onda jeistinsko značenje ‘68-e ono definitivnog poraza Ljevice u pokušaju postavljanjarealističnijih zahtjeva na pregovarački stol, s nužnim prihvaćanjem borbe na tuđemideološkom terenu kojim vlada promjena temeljne determinirajuće alternative“buržujskog ili proleterskog svijeta” u onu “demokratskog ili totalitarnog”. Takoje vjetar u leđa, koji je umornom duhu organiziranog kapitalizma dala lijevakontrakultura ‘68-e, istovremeno zahvatio jednu cijelu generaciju na pogrešnojnozi, rezultirajući još postojećom ideološkom i političkom konfuzijom.PROTIV POLITIČKE FILOZOFIJE Protiv hrpe banalnosti koje danas prolazepod imenom političke analize kao i zastarjelih modela politike Ljevice, danasradi nemali broj teoretičara i aktivista, no upravo nas izuzetna misao AlainaBadioua suočava s punom dubinom takvog otpora. Jedan od najvažnijih francuskihsuvremenih filozofa, koji podjednaku važnost pridodaje problemima ontologije,matematike, etike, umjetnosti, psihoanalize ili politike, svoju je intelektualnuputanju započeo krajem 60-ih, kao jedan od istaknutijih predstavnika maoističkeUnion des Communistes de France (marxiste-leniniste), opozicijske grupacijenaspram dominantnom PCF-u, da bi nakon njenog razlaza s grupom drugovaformirao Organisation Politique (OP), kolektiv aktivista fokusiranih na niz ključnihpolitičkih pitanja u Francuskoj (problem ilegalnih imigranata, političke figureradnika itd). Upravo je ovaj Badiouov susret s maoizmom i njegov trajni radikalnipolitički angažman povratno utjecao na njegovu filozofiju u toj mjeri da bi semoglo reći kako je njegova politika preduvjet filozofije; u obliku politike istine onapreuzima etički oblik ustrajanja bez obzira na uvjete.S druge strane, Badiouovi glavni koncepti (čisto, singularno, generičko, situacijai dr) imaju svoju dugu i konzistentnu povijest koja se neprestano ispreplećes njegovom političkom praksom: upravo u tom isprepletanju leži mogućnostdisciplinirane misli kao rezultat dosljedne dijalektike misli i prakse. Tako je zaBadioua nužnost prekida s dominantnom politikom izraz podjednako filozofskerigoroznosti kao i praktičke discipline, no u svojoj osnovi je rezultat čistogprihvaćanja rizika da se situacija promisli. Ovo nikako ne znači da je politikaprimarno područje filozofske refleksije jer, kako ističe u Metapolitici, zbirci esejakoja skuplja njegova promišljanja ove teme u nešto više od desetljeća, ideja pokojoj filozofija politike ima pretenziju nad istinom političkog upućuje upravo nanjen antiemancipacijski karakter. Politički filozofi su se na tragu Hanne Arendti njene vizije politike kao javne razmjene mišljenja formirali kao agenti Znanjau onoj mjeri u kojoj su kaotičnu objektivnost politike podvrgli svojim učenimrefleksijama, te povlačenjem iz ikakvog političkog procesa postali u stanju odreditiprincipe etički ispravne, tj. distancirane politike.—— PRATEĆI POZNATU MAOVU MAKSIMUPO KOJOJ SE SRŽ MARKSIZMA SVODINA JEDNU JEDINU DIREKTIVU “ISPRAVNOJE POBUNITI SE PROTIV REAKCIONARA!”BADIOUOV ZAKLJUČAK JE VIŠENEGO JASAN: “DOLJE S POLITIČKOMFILOZOFIJOM!” ——Prateći ovdje poznatu Maovu maksimu po kojoj se srž marksizma svodi najednu jedinu direktivu “Ispravno je pobuniti se protiv reakcionara!” Badiouovzaključak je više nego jasan: “Dolje s političkom filozofijom!” Funkcija nosiocaovog reakcionarnog diskursa se svodi na legitimaciju određenih političkih praksikao demokratskih, te posljedično kao validnih kandidata za dodjelu mjesta udanašnjim “kapitalističko-parlamentarnim” porecima. Protiv ove prosvijetljeneperspektive promatrača Badiou nastupa s odbijanjem viđenja srži političkog životakao salonske razmjene mišljenja, bez ikakvog dodira s “procedurom istine”. Ovdjeu pitanju nije samo razlika u viđenju politike već i njenom prakticiranju; dokArendt govori hajdegerijanskim jezikom o samoći kao preduvjetu svake filozofije,za Badioua je kolektivna praksa OP-a “(...) interni preduvjet same teorije, ukolikoje istina stvarni proces”. No, za Arendtine istomišljenike, politička debata za svojkonstitutivni element nema istinu (koja ekskluzivno pripada sferi filozofije), već jesamo određena ulogom “zdravog razuma”, koji za cilj ima harmoniziranje pluralitetamišljenja unutar neke zajednice, omogućavajući razlučivanje dobra od zla. Politikase tako svodi na prakticiranje one prosudbe koja omogućava suprotstavljanjeZlu kao onom što ugrožava zajednicu. Arendtina opozicija debate i dogmatskognametanja istine je za Badioua samo “loša šala”; istina se ne nameće autoritarno,već se kroz debatu kristalizira u odluku, te je upravo to odvaja od režima mišljenja.Ideja politike kao vječne potrage za konsenzusom između pluraliteta mišljenjautemeljenih u “bivanju-zajedno” stoga nije ništa drugo do “modernog sofizma”, kojiima samo jedan cilj: promoviranje ideje parlamentarne demokracije kao najmanjelošeg političkog rješenja i to kroz proces opozicije naspram figura radikalnog zla.Demokracija može postati politički relevantna jedino ukoliko je promislimo unekom drugom smislu nego kao oblik Države, što ona sada jest; demokracija, a nekapitalizam (protiv kojeg u svojim slabim trenucima, iako i onda u činu inherentnetransgresije, govore ponekad i njegovi najžešći zagovaratelji), ime je današnjegkonsenzusa protiv kojeg se zabranjeno buniti.