human rights film festival - Zarez

Glazbazarez, xii /273-274, 7. siječnja 2010. 38Probrana zrcalaBosiljki Perić-Kempf, usprkos njenom prepoznatljivooštrom kritičarskom peru, nije bitno samo ukazati nanegativnosti, nego i upozoriti na mogućnosti boljihrješenjaTrpimir MatasovićProtokolarne biografije gotovoredovito počinju “ulogama”osobe o kojoj govore, s jednakoredovito naznačenom hijerarhijomtih uloga. O Bosiljki Perić-Kempf takose piše kao o muzikologinji, glazbenojkritičarki, a eventualno i novinarki. Uobičajenje to redoslijed, u kojem je naprvom mjestu “uzvišena” znanost, potomnjena “niža” primijenjena forma, atek na kraju – ako se uopće i spomene– “prizemna”, prolazna i, kao, nevažnasvakodnevna pisačka produkcija. No, neumanjujući značaj prvih dviju funkcija,Bosiljka Perić-Kempf u našoj je sredininajznačajnija upravo kao novinarka. Jer,ona nije odabrala relativnu sigurnost akademskogkabineta, ili kritičarskog salona,nego je upravo svojim novinarskim (nesamo kritičarskim) radom pokazala dadogađaje o kojima promišlja i piše (timredoslijedom!) ne promatra kao izoliranepojave, koje bi iziskivale tek jednokratno“opisivanje”, nego kao dio šireg društvenogkonteksta, koji je, zapravo, njenaglavna, a ne sporedna tema.Postavljanje pravih pitanjaTo je već odavno mogao shvatiti svatkotko prati njen novinarski rad, ili je barempročitao knjigu Lice i naličje, u kojoj jeokupljen niz njenih kritika. No, još potpunijusliku ove autorice pruža najnovijaknjiga, Susreti i razgovori – primjeri dobrekulturne prakse. U njoj su, naime, okupljenibrojni intervjui s različitim domaćimi stranim sugovornicima – primarno, alinipošto ne i isključivo iz glazbene sfere.Kroz njihove riječi Perić-Kempf predstavlja,pa i legitimira, sâmu sebe – ne samoizborom sugovornika, nego i temama kojeotvara u razgovorima s njima.Novinarsko majstorstvo, koje se autoricisigurno ne može zanijekati, pritom nije teku zapisivanju i eventualnom uredničkomoblikovanju sugovornikovih riječi, nego,još i više, u postavljanju pravih pitanja. Ata pitanja kod Bosiljke Perić-Kempf nikadnisu površna, a kamoli banalna. Nju nezanimaju trivijalnosti kakve čitamo u intervjuimakoje rade manje vješti medijskidjelatnici – nema tu propitivanja anegdotaiz privatnog života, nema ni jednokratnihdnevno-političkih (ili dnevno-kulturnih)podbadanja, a pogotovo nema apriornog iBosiljka Perić Kempf, Susretii razgovori – primjeri dobrekulturne prakse, Jesenski i Turk,Zagreb, 2009.bespogovornog udivljenja prema liku idjelu sugovornika.Umjesto toga, autorica beskompromisnootvara i neumorno kopa po rak-ranamanašeg glazbenog (i ne samo glazbenog)života, premda ne uvijek izravno. Jer,o njemu se može govoriti i na konkretnimdomaćim primjerima, ali i prezentiranjemrealnosti postojanja drukčijih praksi u nekimdrugim sredinama. Kao što govori ipodnaslov knjige – Primjeri dobre kulturneprakse – autorici, usprkos njenom prepoznatljivooštrom kritičarskom peru, nijebitno samo ukazati na negativnosti, nego iupozoriti na mogućnosti boljih rješenja.Preispitivanje vlastitih stavovaBirajući vrhunske sugovornike,Bosiljka Perić-Kempf na neki je način ustalnoj potrazi za vlastitim zrcalima. Tose može činiti egocentričnom pozicijom,ali, zapravo, nije. Jer, upravo su intervjuiprilika za preispitivanje vlastitih stavova,pogotovo kada se preispituju u susretu sonima čiji autoritet smatramo većim odvlastitog. Možda tu u početkuima i određenih tendencioznihprimisli – novinarće sugovornika uvijekpokušati natjerati da kažeono što on sâm želi čuti. No,s druge strane, sugovornikće na kraju uvijek reći onošto sâm želi kazati.U tom smislu, autoricaSusreta i razgovora imasreću što se susretala sa“srodnim dušama”. Moglobi se, dakle, reći da “velikiumovi slično misle”. No,između “sličnosti” i “istosti”postoji bitna razlika.A značaj ove knjige upravo je u različitostima(i raznolikostima) tih sličnosti, a neu nekoj ukalupljenoj istosti pristupa formiintervjua. Jer, na takvu ukalupljenost BosiljkaPerić-Kempf ionako nikad ne bipristala.— U Susretima irazgovorima nemapropitivanja anegdotaiz privatnog života,nema ni jednokratnihdnevno-političkih (ilidnevno-kulturnih)podbadanja, a pogotovonema apriornog ibespogovornogudivljenja prema liku idjelu sugovornika —Recesija institucijaPogrešan je stav većine kulturnih institucija da je umjetnost neštoonkraj svakodnevnih društvenih, pa i političkih pitanjaTrpimir MatasovićOsvrt na ozbiljnu glazbu u Zagrebu u 2009. godiniKriza? Da, kriza – ali ne ona kojabi bila uvjetovana ekonomskomsituacijom. Recesija jest zahvatilai područje ozbiljne glazbe, ali kriza tunije nastala prije godinu dana, nego trajepuno dulje – nepovoljniji financijski okvirsamo je potcrtao trajan problem. To su, prijesvega, institucije, koje nose najveći dio produkcijeozbiljne glazbe. Njima je lako koristitirecesiju kao izliku za loše funkcioniranje,ali neki su izvaninstitucionalni akteriupravo prošle godine pokazali da kvalitetanije nužno financijski uvjetovana.Šareni bomboni Na Zagrebačkufilharmoniju ne treba trošiti riječi – ona,zahvaljujući obilnoj potpori gradske vlasti,i dalje rasipa novac poreznih obveznika nasadržaje čija je kvaliteta sve niža i niža. Tose pokušava prikriti povremenim spektakularnimprojektima za široke narodne mase,ali kriza je vidljiva već i doslovno – većinase Filharmonijinih koncerata odvija predotužno polupraznom dvoranom.Koncertna direkcija Zagreb nekako jeuspjela zadržati kvalitetu svog udarnog ciklusaSvijet glazbe, ali u svim se drugimsegmentima njen program urušava. Nekadprestižni Forte fortissimo krpa se programimakoji s ozbiljnom glazbom nemajunikakve veze, a Zagrebačke ljetne večeripale su na nedopustivo niske grane. O tomedovoljno govori i ono što bismo, u nedostatkuboljeg pojma, mogli nazvati njihovomprogramskom koncepcijom – “šarenibomboni, nekoliko lijepih žena i nekolikotalentiranih muških ansambala”.U trećoj gradskoj glazbenoj ustanovi,Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog,prošlu je godinu obilježilo otkriće azbestau instalacijama – koji je tamo bio čitavovrijeme, ali je, eto, najednom postao opasnim.Dvorana je zatvorena, za vrijeme radovadogodio se i jedan požar, a publikaje sa strepnjom očekivala zakašnjeli početaknove sezone. Srećom, program je ipakkrenuo, a novi ravnatelj Dražen Siriščevićuspio je zadržati razinu kvalitete koju suprethodno uspostavili Tonči Bilić i pokojniLovro Lisičić.Gradsko-državna ustanova koja se odazivana ime Hrvatsko narodno kazalištenije nas, barem kad je riječ o operi, ničime