human rights film festival - Zarez

Kazalištezarez, xii /273-274, 7. siječnja 2010. 35— Nije li u tom pjevupred provalijamasadržana daleko većapobuna negoli u svimnašim revolucionarnimmanifestima? Nije liglumac stvorenjeinkantacije, a nedeklamacije? —skitnički kolege i kolegice polijegali “u grobove”,on se naglo uspravlja i drži nam revolucionarnigovor o dolasku pravde, makar is druge strane okova iluzije. Dok iza njegatutnje filmski prizori kamiona za razvoženjeotpada (autor filma: Miroslav Sikavica), dokkamera bilježi velika jata gavranova kojistrvinare nad ljudskim ostacima, Grabarićzavršava predstavu kao netko tko nikadaneće preminuti, uvijek će podizati glavu itražiti pravdu. Bit će sablast neušutkanogrevolta. Doista, Kerempuh, ili duh Hamletovaoca. Apsolutno u skladu s Krležinomidejom mise (“maše”, kako glasi kajkavskavarijanta ove riječi) za obješene.Drugu vrstu pobune igra Sven Šestak.Njegova izvedba balade Ni med cvetjem nipravice svadljiva je i huškačka, bučna i zapjenjena,spremna ne samo viknuti, nego ihračnuti na velikane korupcije, ali se ondaisto tako naglo i stišati, potonuti u kapu navučenugotovo preko očiju i ruke duboko zakopaneu unutrašnjost hlača. Šestak izvrsnoigra lice čija se gusta, eruptivna bol javljapovremenim krikovima, ali onda zamire ijoš smjernije prihvaća poraz kao opće mjestopostojanja. Sličnu dinamiku plamsanjai zatim stišavanja bolnoga glasa igra i DijanaVidušin, ali njezin doprinos predstavisastoji se u osobitoj, nijemoj podršci svimgubitnicima. Ona ih promatra sa sjajem uočima, uvijek spremna podijeliti gutljaj žestokogaili ogrnuti gologa. U dubljem smislute riječi, Vidušin je “dobra sestra” sirotinje.Zamišljena, neutješna, odana. Ivana Roščićigra bludnicu, ali i djevojku kojoj rintanjepod znakom prisilne seksualne profesijeprodavanja vlastita “mesa” razbija lice dote mjere da ga “precrtava” golemom količinomultracrvenog ruža. Ivana Roščić, nadalje,posebno u koreografskim dionicamaizvedbe (scenski pokret: Pravdan Devlahović),demonstrira suvremeni jezik ulice i njezinaokrutna narodnjačkog oduška – sve onebrojne djevojke koje misle da su “slobodne”zato što su obukle prekratke suknje, razgolitilegrudi i sada pijano urlaju najnoviji hitturbofolk industrije. Nekoliko metara daljepovraćaju uza zid supermarketa, ali ipaknastavljaju s pijanim pjevanjem i teturanjemna visokim petama. Glumac Đorđe Kukuljicapromatra publiku s licem zgroženostii začuđenosti kao da je “krava na orehu”jednako (ne)stvarna kao i tinejdžerka kojase prodaje za stotinjak kuna. Zanimljivo jeda nijedan glumac Gavelline predstave, štosmatram posebno vrijednim, ne moralizira ine “osuđuje” ljudsko dno. Naprotiv, mnogosignala pokazuje respekt prema nesreći.Alkohol ili snijeg (izbor) Ujednom od tamnih, ali zato mnogo putaponovljenih krugova najnovijih Balada PetriceKerempuha nalazi se i tipična domaćauvjerenost da ćemo lakše preživjeti akose odamo zaboravu iliti “pinti”. Glumci sikonspirativno namiguju kad god se spomeneopijanje, tapšu se po ramenima i dijeleflaše, slave Bakuša i prinose mu svojeljudske žrtve. Opći ples uz baladu Kalendarskai njezin tekst “Veselete se vedrine/zapalete se žarine,/ se tenčine, se sparine,/se nizine, se visine,/ kervarine, pomerčine,/z mesečine na višnjine,/ z babjeg leta vusparine,/ dozrelo bu slatkevine!” neposredno je povezans nizom pijanih vrtnji u mjestu,hipnotičkom glazbom MojmiraNovakovića (bubanj) i AndoraVegha (gajde) te veselim, ekstatičnimprepuštanjem užitkupokreta i zvuka.Kalendarska je nesumnjivojedno od najsnažnijih mjestaizvedbe.Sirotinja slavi svoj pir, opetih griju i peku vatre, zaboravljase i neimaština i poniženje. Pa ipak je plamen,da se poslužimo još jednim Krležinimomiljenim pojmom, prepun jedva izdrživetuge. Đorđe Kukuljica gleda izravno u publikui usred plesnog zanosa posve trijezno,glasno, sudski suho ponavlja: “Od nas –nigdo! – nigdar! - je ne imel niš” (parafrazirajućistih iz Ni med cvetjem ni pravice,originalno sročen u trećem, a ne prvomlicu množine). Ova samoosuda, priznanjeo mučnoj jalovosti trajanja, čak i u vinskompjenušcu krvi, zadaje pitanja premakojima će se Balade Franke Perković jošdugo pamtiti. Tim više jer Ozren Grabarićne može plesati dionizijsku svečanost kaoostali; njegovo bogečko tijelo u predstavijednostavno ne može istupiti iz mrtvačkeukočenosti koja ga polako ali sigurno pretvarau “stvar”. Tek kad izvođači stignu dobalade Stric-vujc, do provale blaženoga,egalitarnog snijega, svi će se prepustiti drugojvrsti zanosa, slobodnoj od alkoholnesamomržnje i samozaborava. Scenograf IvoKnezović izvanredno je evocirao lelujanjepahulja: bijele plastične vrećice padajuna izvođače poput milodara na kojima sekasnije glumci nastavljaju klizati ili njimagrudati. Snijeg je kristal ovog uprizorenja.Slavlje koje ništa, ali ama baš ništa nije ustanju pokvariti, podjarmiti, poništiti.Oglasi Dramaturgu Dubravku Mihanovićuvalja odati priznanje zbog uključivanjau Balade “malih oglasa” aktualne hrvatskestvarnosti. Mladi, četrdesetogodišnjiumirovljenici radili bi “doslovce sve”. Staridečki, samci, oženili bi doslovno bilo koga,“ništa ne smeta”. Studentice bi platile svojeknjige radom u dućanima i kućama. Zreležene prodale bi sve vrste gatanja i proricanja.I tu je opet razmotana specifična Krležijanska“karta svijeta”; ista ona magnacharta koju je autor u svom tekstu omeđiopobunom Matije Gupca i ostalim povijesnimdogađajima kad je na Hrvatskoj lomljenštap “i Hapšburga i Šenpruna i Pragai Beča”. Krležin skepticizam prema Ilircimai Europljanima posve je istoga karaktera:današnji se spasioci tako lako pretvaraju usutrašnje tlačitelje. Stalna je jedino marginaliziranostnaših krajeva i strah da ćenam sutra biti gore nego danas. Prigodnonovogodišnje, mnogi su mi prijatelji čestitalinovo leto autentično krležijanskim riječima:“samo da preživimo”. Glas iskusne, prekaljenenemoći, antologijski artikuliran uBaladama, tako nas teško napušta. Zato gazbilja treba što češće igrati, treba ga izložitilicima gledatelja, treba provjeriti je liKrležin stav o sigurnoj propasti svake domaćeinicijative i svakoga lokalnog talentadoista “istina” ili možda autorova privatnaopsesija. Sudeći prema radu glumaca okupljenihoko Balada Petrice Kerempuha,tekst nudi obilje izvedbenih mogućnosti iemocionalnih tonaliteta. Može ga se igratikao rekvijem, ali isto tako i kao budnicu.Može ga se provući kroz filozofski skepticizam,sumnju da će “komendrijašima”ikada itko zavladati, ali nadasve je stvarani onda kad bilježi cmizdrenje za djecomprodanom ovim ili onim ratnim pohodima.Tijekom samo sat vremena predstave pažljivimgledateljima sigurno postaje jasno dani Krleža ni Gavellini glumci nisu nastupilikao kroničari bijede, nego kao njezinažestoka obrana. I zato je predstava tolikoneodoljiva.Stihovi i publika Režija Franke Perkovićpokazala je da domaći izvođači mogubalansirati na rubu stiha i glazbe; mogu senositi s rečenicama koje zahtijevaju od svihkazališnih sudionika daleko veću koncentracijunegoli je traži prozni govor; mogupretvoriti poeziju u performans, dakle raskinutis konvencijama “mlitave recitacije”.Glasnoća i jasnoća izgovorenih riječi varira.Činjenica je da postoje povremeni momentirelativne nerazgovjetnosti i da “prirodnim”kajkavcima, poput Dijaka, Grabarića i Šestaka,tekst teče daleko življe i preciznijenego Đorđu Kukuljici, Dijani Vidušin iIvani Roščić. Pa ipak, već i tijekom samomjesec dana igranja predstave, glumačkase dikcija bitno popravila. U odnosu napremijernu izvedbu, znatno se popravio iodnos glumačkoga kolektiva s glazbenicimakoji uživo muziciraju na sceni: obje stranenaučile su se međusobno pratiti i osluškivatišto rezultira sve neprimjetnijim prijelazimas govora na pjevanje. Pri ponovljenomgledanju predstave bilo mi je zanimljivoregistrirati i veliku preciznost glumaca usondiranju različitih nijansi teksta. Krležinjezik nije samo “zalijepljen” za izvođače,već se pretvara u njihov proživljeni puls.Znajući koliko otpora hrvatsko glumištepokazuje prema drami u stihu ili bilo kakvuČitajte ivšićapovišenom jeziku, Balade Petrice Kerempuhamogle bi biti primjerom jedne novesamosvijesti. Nakon njih mogu zamislitiuprizorenje tekstova Ivane Sajko ili IvanaVidića (ali i Brechta ili Shakesperea) u kojimariječ doista ima poetsku težinu. Ističemda se građanska publika koja je Baladegledala 30. prosinca 2009. godine, dakleuoči Silvestrova, tijekom izvedbe ponašalaveoma slično premijernoj publici: nije bilonikakva meškoljenja, stihovi su praćeni unepomućenoj tišini, a završetak predstaveobilježio je dug aplauz s tri glumačka naklona.To nam također mnogo govori i otome koliko se podcjenjuje kazališna publikakad god joj se pripisuje traganje zalakim zabavama.Lira Miroslav Krleža, iz razgovora sPredragom Matvejevićem: “Ako se pjevao ljubavi, zašto se ne bi pjevalo i o politici?”.Uistinu, nije li možda pjev dalekoprirodnije stanje govora od novinarske logikeprenošenja informacija? Nije li u tompjevu pred provalijama sadržana dalekoveća pobuna, negoli u svim našim revolucionarnimmanifestima? Nije li glumacstvorenje inkantacije, a ne deklamacije?Kako god bilo, Balade Petrice Kerempuhamogla bih pogledati još mnogo puta. Nanjihovoj pozornici nalazim sve ono čeganema u molitvenicima i zakonicima: milost,toplinu, opraštanje, suosjećanje.Kako bismo se toga ikada mogli nasititi!?