human rights film festival - Zarez

Društvozarez, xii /273-274, 7. siječnja 2010. 6Mediji kao organtranzicijeUnatoč floskulama o neslobodi hrvatskih medija, oni sujoš relativno slobodni, međutim nedostaje prava sistemskakritika medija koja bi otišla dalje i otvorila problematikuhegemonije kapitalaMate KapovićUnajboljem od svih svjetova, u kojemžive nositelji i recipijenti vladajućeideologije, mediji imajubitnu ulogu. Oni su objektivni prenositeljiinformacija, marni tragaoci za istinom, “demokratskikorektiv”, samoprijegorni zaštitnicimalih ljudi te revni i neovisni kritičarisustava. No ima i odstupanja i nesretnihaberacija, pogotovo na nesretnom Balkanu,koji nikako da dosegne mitske demokratskeuzuse magičnoga Zapada. U hrvatskoj sekaljuži problemima sa slobodom medijadoskače na različite načine – na načelnojrazini tako što se čeka sanjani ulazak u europskeintegracije da nas Europa riješi tihsitnih nedostataka koje sami ne možemoriješiti, a na nešto prozaičnijoj razini, recimo,studijskim godinama u SAD-u (na takvestipendije obično idu mlade nade HRT-a),kolijevci demokracije i slobodnih medija.Koliko “slobode”? S navedenimuvodom ima više problema. Počevši od općenitetvrdnje o medijima kao o objektivnimprenositeljima informacija, što oni nisu, doautoneokolonijalnih paušalnih ocjena dasu hrvatski mediji neslobodniji, zbog određenihdemokratskih deficita i kraće tradicijedemokracije, od primjerice američkihmedija. Zapravo se može ustvrditi upravoobrnuto. Zbog našeg su kraćega povijesnogiskustva s blagodatima liberalne demokracijehrvatski mainstream mediji čak i neštoslobodniji od američkih (manji, subvencionirani,marginalni, internetski mediji mogubiti posve slobodni i neovisni kad su posrijediautori i uređivačka politika, no njihovje utjecaj na opću javnost uglavnom zanemariv).Tu “slobodu” treba shvatiti uvjetno– riječ je jednostavno o manjku uvježbanostiu autocenzuri, o ne toliko dobro istreniranuumijeću “proizvodnje pristanka” i o neštolabavijim okvirima dopuštenoga. Tolerancijana ekscese u srednjostrujaškim medijimau našem je medijskom prostoru ipaknešto veća nego u američkima te su takonaši mediji u tome ograničenom segmentu,posve slučajno, čak i nešto slobodniji odameričkih.Primjeri mogu biti posve banalni: u Hrvatskoj,primjerice, nije neobično da se povremeno(iako ne prečesto) u mainstreammedijima pojave i radikalni kritičari sustava,bilo strani (poput Noama Chomskoga, kojiu SAD-u ili nekim drugim zemljama nemože doći u srednjostrujaške medije), bilodomaći. No iako tako dolazi do situacijakakve u SAD-u nisu uobičajene ili su svakakopuno rjeđe, u konačnici se ništa bitnotime ne mijenja. Jednako kako se pokazaloda je izravan i vidljiv nadzor nad medijima,kakav je postojao npr. u realsocijalističkimdržavama, zapravo bio nepotreban, pokazujese da nema prave potrebe čak ni zatolikom autocenzurom i okvirima “onogao čemu se smije govoriti” kakvi postojeu američkim srednjostrujaškim medijima.Može se dopustiti i više ekscesa nego štoje ondje običaj i sustav će svejedno ostatisiguran. Stoga ne treba nužno pretpostavljatini da će se hrvatski mediji, kad je riječo autocenzuri i “prešutnom dogovoru otome što je medijski prihvatljivo”, kretatiu američkom smjeru s obzirom na to da zatim nema prave potrebe.Hegemonija kapitala Kako suodstupanja od idealna načina na koji bimediji trebali funkcionirati ipak razmjernoočita, i kako je svakom sustavu, pogotovonominalno demokratskom, za održavanjeprivida slobode potrebna kritika, o određenimse problemima s medijima moragovoriti. Osim posve prozaičnih problema,kao što su fizički napadi na novinare, tu seproblematika uglavnom svodi na dvoje: kritikudržavnoga aparata koji utječe na medije(to je najčešće u vezi s utjecajem državnihstruktura na HRT) i, puno rjeđe, kritikuutjecaja gospodarske elite na medije. U obase slučaja to radi kroz duboku ideološkuprizmu. U prvom je slučaju to uglavnomdio uobičajenih neoliberalnih napada nadržavu koja se prikazuje kao korumpiranai izvor svih zala, što izravno ili neizravnosluži kao opravdanje daljnjih privatizacijasvega i svačega, pri čemu bi blagotvorniutjecaj kapitala i tržišta tobože donio i tolikoželjenu slobodu i neovisnost. Utjecajdržavnih struktura na medije nesumnjivopostoji. Kao primjere možemo navesti sastanakpremijera Sanadera i predsjednikaMesića s vodstvom HRT-a sredinom 2008.kako bi mu naredili da malo pozitivnije izvještavao NATO-u i hrvatskom ulasku u nj,sastanak premijera Sanadera u jesen 2008. suredništvima svih većih medija kako bi im“objasnio” zašto je bitno pisati pozitivno onovoj neoliberalnoj reformi zdravstva iliulijetanje ministra Primorca u redakcijuJutarnjeg lista u proljeće 2009. kako bi novinarimaprekrojio članak o studentskojblokadi.No takav se utjecaj vlasti na medijeupotrebljava kao opravdanje za ideološkoudaranje po onim segmentima društva kojijoš koliko-toliko potpadaju pod određenudemokratsku kontrolu. Osim toga, kritika setakva utjecaja politike na medije uglavnomsvodi na sitna međustranačka politikantskaprepucavanja. Nerijetko i mediji priznaju datakvih utjecaja ima, ne nalaze u tome ništaposebno sporno, a javna reakcija potpunoizostaje. Tako je jedan novinar tjednika Globusu jesen 2009. otvoreno priznao u svomčlanku da je premijer Sanader zahtijevaoda vidi i promijeni članak dotičnog novinarakoji govori o njemu – tu nije vidioništa pretjerano čudno, osim što mu je tobio dokaz svojevrsne ekscentričnosti i sebeljubivostibivšega predsjednika Vlade.Poznato je također da se ne smije pisatinegativno o velikim kapitalistima kao štosu Todorić ili Kerum – to je, recimo, javnona HRT-u u jesen 2009. priznao kolumnistJutarnjeg lista Miljenko Jergović – jer oninakon toga povlače svoje reklame iz dotičnogamedija. Ne može se negativno pisati nio kapitalistima kao što je Pavić,čiji EPH posjeduje većinu medijskogaprostora u Hrvatskoj.Ako se utjecaji ekonomske elitena medije ipak spominju, onise uvijek smatraju ekscesom iposljedicom individualnih psihološkihprofila pojedinih tajkuna,a ne posljedicom samogasustava. Ako je posrijedi utjecajvlasnika medijske kuće na svoje novinare,kuka se o nedostatku demokratske ili socijalnesvijesti pojedinog vlasnika, a sustavniproblemi koncepcije privatnog vlasništvanad medijima ostaju potpuno zanemareni.No to nije nikakva hrvatska posebnost,klasičan su primjer “slobodnih” i “neovisnih”privatnih medija mediji Ruperta Murdochakoji su 2003. svi, njih više od stotinu,podupirali američku okupacija Iraka. UHrvatskoj je hegemonija kapitala nad medijimaočita ne samo u obliku privatnogavlasništva nad medijima ili u obliku utjecajavlasti, a preko njih i kapitala, na državnemedije, nego i u sveprisutnosti kapitala umedijima na sasvim banalnoj razini – predstavniciHrvatske udruge poslodavaca (točnije:Hrvatske udruge parazita) nezaobilaznisu gosti i komentatori u svim medijima.Indikativno je da je tadašnji predsjednikHUP-a Đuro Popijač (a sadašnji ministargospodarstva) u jesen 2009. postao i predsjednikomProgramskog vijeća HRT-a.Nepostojanje sistemske kritikeKako je rečeno, mediji sebe smatrajuneovisnim i slobodnim kritičarima sustava.No kritika je, kad se u medijima javlja, unačelu uvijek u okvirima sustava. To je ponajprijezato što novinari u pravilu nemajukategorijalnog aparata koji bi im omogućiodoista sistemsku kritiku i zato što u medijimatakva kritika jednostavno ne bi bila“primjerena”. Često se, primjerice, kritiziraprivatizacija. Način na koji se privatizacijadogodila toliko je očit da se sintagma “privatizacijskapljačka” rabi gotovo kao sinonimriječi “privatizacija”. Kako posljedice takvaprocesa ne mogu zanijekati, mora se o tomepisati negativno (ali unutar sistema). Takodolazi do apsurdnih situacija da negativno(unutar sustava) o tome pišu novinari umedijima kompanije EPH (koja je, međuostalim, upravo takvim procesom nastala) ilida o potrebi “revizije pretvorbe i privatizacije”govore čak i oni politički akteri koji suu nju bili aktivno umiješani. Takav je javnigovor o “pljačkaškoj privatizaciji” jalov ibezopasan te ima ulogu ispušnoga ventilai nije nikakva prijetnja statusu quo. Tako seprivatizacija uglavnom kritizira zbog togašto se u određenom broju slučajeva nijepoštovao zakon, iako je posve jasno da suprivatizacijom profitirali upravo oni koji sute zakone donosili, tako da nije jasno kakosu onda ti zakoni relevantni. Istodobno,koncept se privatizacije nikako ne kritizira.Samo bi kritika privatizacije kao takvei shvaćanje činjenice da se privatizacija— Mediji su, utrenutačnoj situaciji,pas čuvar sustavačak i kad su prividnokritični. Mediji su uovakvu sustavu samosluškinja kapitala ilikapitalu podvrgnutedržave —nikako nije mogla “poštenije” obaviti značiladoista sistemsku kritiku. Privatizacijase morala obaviti na više ili manje jednaknačin kako se obavila. Eventualno se moglanapraviti prividno “poštenije”, npr. češkimmodelom, dijeljenjem dionica radnicimau većem broju slučajeva, ali je u konačnicirezultat opet isti: ono što je nekoć bilo uzajedničkom, društvenom (ili državnom)vlasništvu, završava u rukama uskoga slojaprivatnih vlasnika (domaćih ili stranih).Jednako tako, u medijima se može naićiisključivo na kritike našega domaćeg“divljega” kapitalizma, koji tobože predstavljanekakvu iznimku, koji nije “pravi”(valjda onda i “pošten”) kapitalizam i kojinavodno stoji u opreci prema “civiliziranom”,“pravom” kapitalizmu kakav postojina mitskom Zapadu (u takvim je okvirimaostajao i ugasli Feral Tribune, koji se inačesmatra “radikalnim”). No “naš” kapitalizamnije ništa posebno drugačiji od kapitalizamau drugim zemljama. On se razlikujeprema nekim osobinama od kapitalizamau drugim zemljama (postoje različiti tipovikapitalizama, a sustav u svakoj državi imaodređene posebnosti), ali to ne znači da jeto išta manje “pravi” kapitalizam. Doći narazinu sistemske kritike tu nije pretjeranoteško, značilo bi to tek jednostavno prihvaćanječinjenice da tu nije riječ o manamanekakve naše verzije “divljega” kapitalizma,nego da su tu posrijedi nedostaci i karakteristikekapitalističkoga sustava općenito.No takvo bi što izišlo iz medijskih granicadopuštenoga te se stoga takve kritike ni nejavljaju (osim vrlo iznimno, a ni tad ne odnovinara).Unutarsistemska “kritika”Unutarsistemske se kritike najčešće svodena korupciju, koja je tobože obilježje našega“balkanskog blata” za razliku od “uređenogZapada” – kao da ondje nema korupcije i sukobainteresa (dovoljno je promotriti aferekoje se događaju na Zapadu, činjenicu dabivši premijeri Blair i Schröder sada zapravorade za velike multinacionalne kompaniječije su interese prije štitili kao političari ili toda se u SAD-u redovito događaju prijelaziljudi s najviših pozicija u velikim kompanijamau strukture vlasti i obrnuto). Drugaje takva unutarsistemska kritika kukanje omitskoj “pravnoj državi”, što je valjda krajnjidomet kritičnosti medija. “Pravna država”jedan je od temeljnih mitskih medijskihnarativa (uz mit o domaćem “divljem kapitalizmu”i euroatlantskim integracijama).To je moderna hrvatska liberalna utopija