human rights film festival - Zarez

ESEJzarez, x1i /273-274, 7. siječnja 2010. 23već singularne konfiguracije ovih dvaju procesa, njihove interne discipline ipolitičke deklaracije koje su donijeli, a koje sačinjavaju njihovu nesvodivost. Uontološkom smislu, ove dvije sekvence za Badioua predstavljaju Događaj koji jeproizišao iz mjesta kao naglog prekida s postojećim kroz uspostavljanje normevlastite pojavnosti kroz odbijanje dominantne reprezentacije. Mjesto je trenutnootvaranje mogućnosti politike, koje traje toliko kratko kako bi se moglo pomislitida nije ništa drugo do običnog nastavljanja situacije, da ne uspostavlja posljedicesvog otvaranja, koliko god kratkotrajne bile. Komuna za Badioua ima iznimnoznačenje, jer označava Događaj kojim se proleterijat “(...) po prvi, i do današnjegdana jedini put, odvojio od parlamentarne sudbine popularnih i radničkih političkihpokreta”. Tako je deklaracija Središnjeg komiteta Komune, datirana 19. ožujka1871, nakon odbijanja vladinih trupa te poziva na predaju, istovremeno i trenutakprekida s parlamentarnom Ljevicom, koja drži da je isključivo ona u stanju pružitipolitičku perspektivu društvenim pokretima, te potpuno oslanjanje na snage samogproleterskog pokreta. Uloga koju je Komuna odigrala u ponovnim počecima kojeje omogućila, kako u feudalnoj Rusiji, tako i u Kini 1967, upućuje na njenu jakusingularnost; ona predstavlja Događaj jer je u transcendentalnim posljedicama svogmaksimalnog intenziteta, od elementa čija je vrijednost u situaciji bila jednaka nuli,stvorila pozitivnu vrijednost i ključni moment emancipacijske politike. Za svojuposljedicu je uspostavila političku figuru radnika (promislila je “puni intenzitetbivanja-radnikom”) kao određene vrste organskih intelektualaca emancipacijskepolitike, koja i do današnjih dana predstavlja simptom kapitalističkih društava,vežući se za prazninu političke reprezentacije. Kulturna revolucija, iako se direktnopoziva na Komunu (a ne na Oktobarsku revoluciju koja joj je prethodila) i njenraskid s stranačkom reprezentacijom, predstavlja posljednji slijed političkihdogađaja koji je interan obliku Države, ili drugim riječima stranačke politike.Badiouova teza je da Kulturna revolucija predstavlja povijesni razvojkontradikcije i to između samostalne politike proleterijata te komunističkepartije kao izraza volje samog radništva i nužnog povijesnog rezultata samostalnekolektivne organizacije. Stoga, iako je Mao poticao na masovno organiziranjeradnika i studenata protiv vrha partije i države, čija kretanja i političku inovacijuzasigurno nije mogao kontrolirati, na kraju je ipak prevladala forma “strankedržave”,te zaštita poretka od mogućnosti građanskog rata. Na kraju revolucijanije uspjela pobjeći iz jedinog mogućeg dualizma politike koja se odvija unutarnavedene forme, a koji glasi: ili opći teror ili birokratska post-politika, ili “(...)barbarstvo čistog Realnog ili velika opsjena Imaginarnog”.U dugom narativu komunističke hipoteze, uz već spomenutu Parišku komunu,Oktobarsku revoluciju te svibanj ‘68-e, Kulturna revolucija je pridonijela odvajanjuemancipacijske politike kako od dominacije Povijesti (u marksizmu definiranog uobliku ekonomskog determinizma ili dijalektičkog materijalizma), forme strankeili višestranačja, kao i svakog oblika klasne determinacije političke sekvence.Ova hipoteza je različita od demokratske; iako su obje usmjerene na egalitarnupropoziciju, jedna od esencijalnih pretpostavki prve jest da buržujska država,kako je i sam Marx davno shvatio, nikada ne može biti demokratizirana. Njena sepovijest stoga sastoji od posebne linije događaja, koju je moguće podijeliti u dvijehistorijske sekvence; prva se kreće od Francuske revolucije do Pariške komune(1792-1871), u kojoj je glavni cilj bilo postavljanje teze apsolutne jednakostisvih; druga ide od Oktobarske do Kulturne revolucije (1917-1976), u kojoj jesada glavni problem ostvarivanje pobjede i njeno trajanje. Dok je prva sekvencakarakterizirana beskrajnim dijalozima između različitih imaginarija na Ljevici uprocesu formuliranja same hipoteze, druga je imala realizirati istu kroz partijskudisciplinu; stoga, kako glasi sada već poznata Badiouva formulacija, u prve dvijetrećine 20. st. vlada “strast za Realnim”, u želji za realizacijom onoga o čemu sesamo eksperimentiralo u prethodnom stoljeću.No, kao što smo već istaknuli, za Badioua se rješenje koje su radničkipokreti 20. st. pružili u obliku komunističke partije pokazalo adekvatnim samou zauzimanju državnog aparata bilo revolucionarnim ili vojnim metodama, nopotpuno neadekvatnim za oslobađanje političkih pokreta od figure Države,tj. dovođenja do njenog dijalektičkog ukidanja kroz realizaciju “diktatureproleterijata”. I tu za Badioua dolazi novost ‘68-e. Danas nismo završili samosa partijskom organizacijom politike, već s cjelokupnom drugom sekvencomkomunističke hipoteze. Deklarirati se danas komunistom tako ne znači prizivatirevolucionarni imaginarij prošlog stoljeća – sindikate, različite radničke kolektive,partiju itd, koliko su god ove forme ponekad predstavljale hrabri, inteligentnii ključni dio samog narativa – već upravo se vratiti na promišljanje temeljnihpropozicija hipoteze, ideje jednakosti. Treća sekvenca komunističke hipotezeje za Badioua daleko bliža prvoj u svojem pokušaju da promisli uvjete svojevlastite egzistencije, danas suočena s određenim povratkom kapitalizma 19. st,samouvjerenog u vlastitu ispravnost bez obzira na svakodnevno gomilajuću hrpuprotučinjenica, u konjunkturi definiranoj tihim prelaskom iz stanja eksploatacijekarakterističnog za 20. u supereksploataciju 19. st. U situaciji u kojoj se poredak svemanje pokušava ideološki legitimirati te sve više vlada cinizmom otvorene prisile,a manje progresivne grupacije, u doba globalne umreženosti, često međusobnopotpuno odvojene rade na ograničenim eksperimentima oko deklariranjapropozcije jednakosti, za Badioua je jedina moguća filozofska zadaća, “(...) amogli bi reći i dužnost, pomoći rađanju novog modaliteta egzistencije hipoteze”.Ukoliko je druga sekvenca zatvorena, a njene mogućnosti iscrpljene, jedini izborje iznova pokušati promisliti hipotezu upravo u polju akcije i ideologije; upravoje ovo otvaranje novih kolektivnih imaginarija onkraj pejzaža industrijskoggrada današnja politička nužnost. Suvremeni problem s kojim se suočavajuemancipacijski pokreti jest način na koji se misao propisana hipotezom upisuje ukolektvne figure akcije, tj. problem lokalnog odnosa objektivnog i subjektivnog.No, ovo istovremeno predstavlja i jedan od glavnih problema same Badiouvepolitičke vizije; naime problem prebacivanja sa singularne lakanovske politikeRealnog na svakodnevnu sferu realnosti politike (tzv. “real-politiku”). Učemu je materijalnost novog modaliteta egalitarne propozicije? Kako provestiprevođenje određene kolektivne preskripkcije sa singularnog jezika procesa usvakodnevni jezik političkog pregovaranja? Da li Badioua njegov otvoreni nesamo antiparlamentarizam, već i svojevrsni “antimakijavelizam”, prisiljava da seu referiranju na prave političke činove vraća u uvijek bolju povijest (iako je ovapozicija definitivno superirornija onoj Žižekovoj, čiji se primjeri Čina svode nanužno individualizirane holivudske reference – lika Mela Gibsona u Otkupnini iliKaysera Sozea u Privedite osumnjičene)? Ustrajući na nepremostivom procijepuizmeđu stvarne emancipacijske politike, koja ne samo da ne pregovara, već i nemanevrira, te sfere svakodnevne politike svodive na račun čiste kalkulacije, Badiouosuđuje emancipacijski pokret na margine političkog života, a njegovu politikuna (pre)rijetke povijesne događaje. Tako je i djelatnost OP-a, iako vezana uziznimno značajne potisnute probleme suvremenog francuskog društva (imigrante,radnike itd), djeluje kao određeni supplement francuskog parlamentarnogživota, heterogena u svojim radikalnim propozicijama, no interna u svojemmarginaliziranom djelovanju (koja u tim uvjetima, za parlamentarnu politiku samopotvrđuje sakralno pravo na različitost mišljenja).—— BADIOU I ŽIŽEK, KAO JEDAN ODNJEMU NAJBLIŽIH TEORETIČARA, OBOJEIZNENAĐUJUĆE PROPUŠTAJU IZVUĆITEORETSKE POSLJEDICE IZ ČINJENICEDA JE DANAŠNJI POVRATAK CINIČKOGKAPITALIZMA 19. STOLJEĆA POVRATAK“ŽIVOG MRTVACA” ——EUROPSKA KONJUNKTURA? Badiouova analiza konjunkture kojukarakterizira sve žešća obrana ispražnjenog koncepta parlamentarne demokracijei političke kulture, a što se samo prije 30-ak godina nazivalo “upravnim odboromburžoazije”, i to ne samo od strane elita već i dobrog dijela stanovništva, sve jeno optimistična. Za njega su okolnosti koje su uvjetovale Sarkozyevu pobjeduodređene manifestacijom dvaju strahova; prvi je reakcijski ili esencijalni strahsuvremene desnice za osvojene privilegije i uspostvljenu dominaciju određenog dijelastanovništva (istovremeno kolonijalnu i klasnu), a drugi je opozicijski ili posljedični“strah od straha”, čija je čista negativnost rezultat nemogućnosti percipiranja otporaglobalnom kretanju Kapitala. Tako za razliku od Sarkozya, današnja francuskaljevica ne posjeduje jasnu sliku svijeta, iako u istoj mjeri sudjeluje u izgradnji poretkazasnovanog na strahu, čije posljedice mogu biti jedino terorističke (Badiou ovakavporedak zasigurno ne drži ontološkim, poput npr. Agambena). Sa Sarkozyem injegovom pratiteljicom Segolene Royal (koji su današnje istinske univerzalneparlamentarne figure) dobivamo mogućnost neo-petenizma na globalnoj razini.No, za razliku od fašizma, koji je bio jaka afirmativna snaga onih nacija koje su bilegubitnice imperijalnih sukoba s početka 20. st, za Badioua petenizam predstavlja “(...)subjektivne gadarije fašizma (strah, poredak, prijezir naspram drugih) bez njegovavitalnog duha”. Glavni cilj neo-petenizma je braniti postojeće – održavati ogromninerazmjer između svijeta bogatih i siromašnih – a jedini način za to jest širokispektar uporabe sile: tako upravo Rat, kako onaj policijski protiv imigranata, stranihdržava koje odbijaju pravila nametnute političke igre ili tekovine Zapada, globalnogterorizma ili rastućeg broja prostora definiranih konfliktom “niskog intenziteta”,postaje u pravom smislu “globalna perspektiva demokracije”, a ne samo trenutna ilikontingentna prepreka svjetskom maršu prema kapitalističkom dobrostanju.Današnji poredak obrane Europskih privilegija, kako ističe Badiou komentirajućiposljednje francuske predsjedničke izbore, jest upravo zasnovan na političkojproceduri glasovanja; u današnjim je uvjetima tako glasovanje kolektivna iluzija,koja apsolutnu dezorijentiranost glasača prodaje pod izbor između dviju opozicija.Za Badioua cijeli izborni cirkus, čija se današnja subjektivna dimenzija sastojijedino u “delikatnom odabiru” između straha i straha od straha, ne donosi nikakvouvjerenje, osim navedenih afekata, već samo ulog u prihvaćanju postojećeg; iakoizbori nisu represivni sami po sebi (već su u istoj mjeri i izraz biračkog raspoloženja),oni su danas u potpunosti uključeni u oblik kapitalističko-parlamentarne države,unutar koje je njihova funkcija održavanje poretka. Indiferentnost naspram samogpolitičkog sadržaja onih za koje se glasuje (osim ukoliko, poput Le Pena, ne kršeprincip homogenosti, tj. ukoliko ugrožavaju princip prethodnog kodiranja praznogmjesta moći koji predstoji samim izborima – izbori su slobodni, no samo ukolikobirate demokratske, politički korektne, republikance itd. – iako je i u navedenomslučaju sama heterogenost čisto ideološki efekt), znači samo imbecilnu nadmoćzakona brojeva. Danas se upravo pod imenom demokracije brani isključivanjeuistinu heterogenih, kao i konstantno smanjivanje prostora javnog izbora – tako sekroz glasovanje o većinom marginalnim problemima legitimira sama procedura, dokse o ključnim pitanjima odlučuje na razini ekspertize. Upravo je stoga, kako čestoističe Žižek, lažna i sama opozicija demokracije i totalitarizma – sam staljinizamje budućnost demokracije. U Francuskoj je put prema toj novoj nadolazećojdemokraciji, ime parlamentarizma jedne stranke onkraj klasičnih podjela na ljevicui desnicu, Sarkozy. Za Badioua on ne označava samo kraj klasične parlamentarneljevice, čiji se početak nazirao već u opadanju i disoluciji radničkog pokreta nakon‘68-e, te reakcijskom politikom PCF-a (npr. njeno odustajanje od koncepta diktatureproleterijata, protiv kojeg je žestoko, te iz današnje perspektive skoro proročanski,nastupao Althusser), već i dolazak nečeg novog, protiv čega je veliki dio Ljevicekapitulirao ili u nostalgiji za “dobrim starim vremenima”, ili u osjećaju impotencije idezorijentiranosti u novim uvjetima. Za Badioua su novi uvjeti definirani: 1) idejomnacionalne revolucije (Sarkozy je na vlast došao diskursom radikalnog prekida strenutačnom situacijom, s idejom “pokretanja” Francuske), koja distorzijom jezikaskriva servilnost naspram institucija međunarodnog Kapitala; 2) diskursom moralnekrize, koji ima za cilj spriječiti popularnu političku artikulaciju društvenih problema,te je zamijeniti s problemom moraliteta. Prebacivanje odgovornosti na podanike za