human rights film festival - Zarez

Poezijazarez, xii /273-274, 7. siječnja 2010. 52Nevjerojatnojebena šansa,Dunja KučinacZove se Mikiželim pojesti svijet, pa da sam sigurna,izokrenut ću se kao ruska gimnastičarkausred kavane obećavam napravit ćušou, oči će mi zbilja biti boje medabok, nezanimljiva sam imam dugu smeđukosu palim se na zeleno i ne znamsviratitrebam te da ti mogu javiti kad me ubijeprizor zaželim spasiti svijet ili opet bitipankerica ili neštoda zajedno sagradimo klupicu, kuću nabrežuljku, sjedimo pod drvetom,spuštamo se u grad i igramo, igramo sedok još postoji svijetjer imam dojam da će se smaknuti sam,prirodno, kao filmski efekt, izroditineka šumska bića, kosa će mi biti jošduža, plesat ću puno više (ako te zanimamoja samokorekcija, bože kakotužno)trebam te da zajedno slušamo muzikui da ti šapućem u kazalištu, e za tote doista trebam, da se pravim da jemrak jak, jak i da će netko sići s pozornice,povući nas, dovući među kulisei natjerati da dodajemo rekvizite,čitamo tekst, a onda odvesti u garderobumeđu šminke i kapute na rakijunaafterparti.***otkad za učenje interpretiramo pjesme,mislite li kolegice ovo ili mislite ono ilimislite uopće(ja zaboravim dizati ruke tu i tamo poneštoizleti a kad smo kod ruku radijegledam tuđe)mene sve više zanima ono što mi jemajka pričala kao beba si imala fetišna zelene boce nismo ti ih mogli uzetiiz ruku i je li se na moj dah itko ikadaporezaokao ja na anđele (sve je to isti stih daj napustiga već jednom)i sve me više zanima koliko su duge bilešetnje mog drugog dede bez j sa žutomkokericom i zašto je jedan pasznao što je epilepsija a znao jei na koga se dijele interne stvari i moguli se uopće ikada doista POdijeliti, ihoće li poredak predmeta na policamau stanu biti jednak kad se idući putvratim,tko je izrezao onu rupu na crnoj zastavikoja je pucketala krajem predstaveiznova i iznova i iznova i zašto smozato ostali sigurni ili je sve zbog onetutnjave koju poželiš isključiti poputneukog lutalicetko je koga tko je kome, IMAM LI SMI-SLA do kraja mojih infantilnih kostine Kolega, ne mislimzapravo menajviše me zanima što bi se dogodilokada bi prvi instinkt bio šutnja i tko bitada koga interpretiraoi koje bi metre našli, i bi li rima zbiljabila onako fino paralelna ili još boljeonako fino razbijena nepostojeća sasvimantiprotivnakome pa KAO DA JE BITNO sve dok jefino može se i buniti posve ugođenoili smo za to ipak previše nastrani, bezriječi si uvijek gori, da ušutimo znalabi ovakosamo evocirams istom muzikom u rukavu.***kakav sam dojamnikakav si.kako ona priča o čemu ona priča što bihjoj mogao poslati kada bih poželioili čime je ubiti(misliš da neće reći ne pretjeruj ako jelijepo samo što netko ZNA kako teuništiti)što ona voli zbog čega plače plače li onauopće i što si želi kadapadne meteor, znaš glupe suze jednog odonih svetacaiz onakve prohladne galerije ono kadsmo se položili na leđa da odahnemoodmirnoće, od mučeništva, svetosti ustanovei nas koji smo joj dolični posjetiteljikaže prijatelj jednom ću ti ih snimiti, meteore,zašto meni molim tešto će ona raditi sama danas sutra što jeradila jučer kakav sam zvuk i kakvaslika i kakvokakvo sam sjećanje(neću te pitati za sebe, moj strah je odmene ipak zauvijek bio za koji brojveći)znaš li da doma uvijek odlazi na Istok ikoliko mogu biti široke ravnice, a kolikouski ljudski procjepi, je li ona bolesna,bogata, uzbuđenaje li ona svejedna (nikad joj nemoj na TOodgovoriti)možeš li ponoviti ijednu njenu radnju kadzaklopiš oči koju je majicu imala jučeri je li joj se poklapala s očima(znaš da je?)zašto bi se iznenada probudio prekinuosan i podivljao, zašto bi otkazao izlazakpredstavu ili šetnjusamo jer je ona u drugoj državišto ona zbilja voli, i kako ona voli, znašli raspored njenih predavanja i onuokuku radnog tjedna kada se naslonina stakleni zid hodnika i poprimioblik morai nema tog prolaznika koji će joj tadauspjeti platiti kavu u kantinikuda bi pobjeglapred danom presude(nemoj se usuditi pomisliti da ću te pitatiNEĆU TE PITATI jer pitanje pobijaodgovor, ne mogu vjerovati da to nijemeđu postulatima Majke Zemlje)kakav sam dojamzaboravio si.***uvijek reci to je pun mjesecnemaš pojma kako imam pravo na svena sve.na potpuno istu plejlistu kvragu do krajasvijeta ću slušati jednu te istu muzikuubijte me vi raznoliki i svestrani ljudina hiljadu redova daleko jednoličnijih iod muzike ali prazan papir je gori, zaštolažeš djevojčice to je ekran a on jegori sam po sebina partiju za partijom solitairea, priznajda je sagledavanje uvijek na rubu meditacijekad se tako luzerski desedese pasijansina privatne serije jeftinim fotoaparatomkad si samo želim kroz neku lažnijuleću vidjetikoliko mi je duboko oko, ili koliko mi seobris lica promijenio, ili kako izgledamkada nikome ne izgledami je li to sve češćena stare slike, na dvije tisuća milijunaminuta nad svakom starom slikomkoju pod tuđom kontrolom morampokorno preletjeti, da svijet nikada nebi saznao da su neke slike bitnije oddrugih(kad saznaju što ti je bitno gotova si)na još dvije tisuća minuta pred alisinimogledalom (hej, mjesec je rijetko dovoljnopun za stražnju stranu), s prstomna obrazu, na obrvi, na nosu, natom dječjem pirsingu za koji ni na đavoljemognju neću priznati da mionako privatno diže obraz /ali zbog njegačešće misliš o ljubljenju/, prst na boricamaoko očiju nije li ih malo previše,na čelu, na sredini čela (oduvijeksamo čekam svoje treće oko, bit ćeboje kao duboko modro more i tadću posve sama počiniti kolektivnosamoubojstvo)na krive zaključke, na patetične zaključke,na tužne zaključke, na bijesnezaključke, na zaključke koji su dugikoliko i pjesma s repertoaraonog najuvježbanijegrekao je m da vučje u nama ne umireoprosti dodajem počinje samo kadsmo sami(ionako imam sva ta prava svih tihsvjetova)kao vučje mlado kao sjebana balerinakao poštar lakog sna ali je to zapravosamo mjeseci samo pun dušo ništa više***strahovi od boljih imam ih pune džepove,punu kožu, prste, sljepoočnice, kaočuvariskala, svakodnevice, elemenata, događanja,razmjene, puta razvojabolji su čitava kategorija elementpostojanjakad god olabavim, zaboravim se (a ondaje to to)zasvijetle poput neonskog upozorenja,oni, što paze da primjećujem maraton, ida imam svoj papirić s brojem, i da senastavimzaigravati svime potrebnim da bih ostalana stazi, imati viziju, ili ju nemati a ićiprema njoj, i to se radi kao po receptu,a ja ne znam radim li, i želim li raditi,i o čem se tu uopće točno radi /a igreriječima uvijek sam pomalo mrzilaoprostite/mene nije teško namamiti na dan i njegovtijek samo loše je što se na strah namamimpuno lakše STRAH JE MOJLAJTMOTIV NE ZABORAVI TONIKADA DJEVOJKOsmiješe se, žele piti kavu sa mnom, želeme poslušati, odgovoriti, otići, pa sevratiti /oko mene/svi odreda i natrag napredniji(ne bojiš li se nedoraslosti samo i jedinona ovom svijetu)prethodni (zbog njih nemaš više što učiniti),sadašnji (oni pronalaze nepronalazivo),budući (preturit će i učinitisvojim),za kog za sebe, sve samo za sebe, zabogamilogaokrenem se poput mjehurazamišljam vlastitu prsnu kost i sebekako zavirujem, a kom je bilo bitnomoje mjeriloi da nisam o njemu lagala onako popravilu(ako jesam onda sam bljedilo, i mržnja,ali nisam, pa je u redu)samo, što ako i vlastitost ima prekidač, pase on zaglavina ovoj ili onoj opciji, i koja je gora, azamisli, što ako kažem izbrisujem trkaćustazu izbrisujem popis sudionikaizbrisujem bodove izbrisujem domaćei goste ostavit ću vam samoonu pauzu u poluvremenupazi, ostavit ću nas sve u procjepu (vi meuvodite u meč ja izvodim čitavu sezonuukidam semestar nemate potpisIDI DOMA OSTAVI ME)nema bolje stvari od mog neznanja kadse radi olaktovima,jer kad bih znala njima mahati, strah bibio trostruki, a jamanjasto puta.Dunja Kučinac rođena je1989. u Belišću, a u Zagrebu studirapovijest umjetnosti i komparativnuknjiževnost. Do sada joj je pisanjebilo vrlo privatno, iako valjda važnijeod svih tehničkih podataka iz prverečenice.