human rights film festival - Zarez

Razgovorzarez, xii /273-274, 7. siječnja 2010. 17poslože da mi saznamo istinu. Jer, akose pusti nama, državama i narodima, dadođemo do te istine, mi do nje nikada nećemodoći. Historijska je važnost suda uHaagu da se kroz njegove procese otkrivaistina, pa vi više ne možete reći da nijeubijeno 8.000 ljudi u Srebrenici, jer postojedokazi, imena i svjedoci. A sve to bez togsuda ne bi išlo. U tome je važnost Haaškogsuda, a da on nešto bitno pridonosisuočavanju s prošlošću – ne bih rekla. Tajposao je ostavljen nama samima.Slavenka Drakulić:— Historijska je važnostsuda u Haagu da sekroz njegove proceseotkriva istina, pa višene možete reći da nijeubijeno 8.000 ljudi uSrebrenici, jer postojedokazi, imena i svjedoci.U tome je važnostHaaškog suda, a da onnešto bitno pridonosisuočavanju s prošlošću– ne bih rekla. Taj posaoje ostavljen namasamima —Borka Pavićević: Možda smo gledali previšefilmova o Nirnberškom procesu, pasmo živeli u uverenju da će suđenje u Haaguna neki način dovesti to katarze. Toje, međutim, izostalo, do toga nije došlo.Ja, inače, mislim isto što i Slavenka – daje Haaški tribunal bio nužan zato što nikood nas nije bio u stanju da govori o zločinimasvojih sunarodnika. To nisu mogli daurade ovdašnji sudovi, jer nemaju kapacitet,a ni podršku države da sude takozvanesvoje, to je jedino mogao da uradi Haaškitribunal. I on je doveo do spoznaje, on jeočitovao stvari koje se nesvesno znaju, a neispoljavaju se, kao što je Srebrenica.Slavenka Drakulić: Vrlo je važno da jeBorka spomenula riječ katarza. Ovdje uHrvatskoj se često govorilo da do katarzenije moglo doći zbog toga što se suđenjenije odvijalo pred očima lokalne javnosti,nije se odvijalo ni u Beogradu, ni u Zagrebu,ni u Sarajevu, nego negdje na nekompedesetom mjestu. Međutim, upravoprimjer Norca pokazuje da do katarzene dolazi ni kada se suđenje organizirau zemlji jer je politička volja potpunodrugačija.ŠTO S PROŠLOSTI?Zar vam se ne čini da je sve to ustvarijedan zatvoreni krug? Političari ne osuđujuratne zločine jer se boje da ljudineće glasati za njih, a običan svijet neosuđuje zločine zato što takvu osudu nečuje od političara, niti je ima u najtiražnijimmedijima.Slavenka Drakulić: Ne bih nikako reklada je to zatvoreni krug. Nije to zatvorenikrug, ali mi smo još negdje na početku,jedva smo se makli od nule, i vidjet ćemokako će to dalje ići. Problem je u tome štose izgubio pojam javnog interesa, javnogdobra i javnog prostora, pa ne možemokonstituirati nikakvu ozbiljnu intelektualnuopoziciju. Vi možete misliti drugačije,pa to i objaviti, nitko to neće pročitati.Nakon što je Feral umro mi zapravo nemožemo nigdje ništa ozbiljno ni pisati niobjaviti. Ljudi koji drugačije misle nemajuse gdje izraziti, za njih nema prostora.Haaški trubunal je dobar jedino onda kadaosudi pripadanika druge nacije. Međutim,kada sudi “naše”, onda se javlja veliki otpor,nastaju velike frustracije. Za meneje vrlo karakteristična opaska profesoraVojina Dimitrijevića koji kaže da se u SrbijiHaaški tribunal doživljava kao nekavrsta Moloha koji jednom mjesečno morada pojede jednog Srbina i mi moramo damu ga damo.Borka Pavićević: To je isprika, to je mehanizamu stilu – sve je to svetska zavera, zasve su krivi Jevreji, sve su nam to namestiliAmerikanci. Sve se objašnjavastranim službama,inscenacijama, to su objašnjenjakoja daju političarii njima bliski mediji da biodržali stanje takvo kakvojeste. Jer, ako mi saznamoistinu o zločinima i ko jebio nadležan i ko je naređivao,onda ćemo naravnosaznati i druge stvari, paizmeđu ostalog i zašto nambudžet izgleda tako kakoizgleda. Ali čini mi se dapriča o tome da je ovaj ratbio plod nekakvog dogovora,koji je postignut neznam gde i u kome smo mibili nevini i nedužni, višene pije vodu.Slavenka Drakulić: Ono štoje izvjesno o tom ratu je daon nije započeo dole negoje sišao na ljude odozgo– iz sfere politike. Tvrdim da ljudi nisubili spremni za rat. Taj je rat započeo napolitičkoj ravni, propaganda je vođenagodinama, a nakon toga se krenulo u rat.A kad je pala krv, onda je već sve bilo gotovo.Naravno da je sada glavno pitanjekako iz toga izaći. Mislim da ovo što sadaimamo nije puno različito od onoga što jebilo nakon Drugog svjetskog rata. Sadanam je perspektiva Europa, pa bi nas totrebalo držati, a onda je to bila izgradnjadržave i neka jedinstvena ideologija. Međutim,postavlja se pitanje kako živjetidalje s prošlošću koja nas opterećuje. Pomom mišljenju – tako da je raščistiš. U tomsmislu u Evropi postoje dva modela. Jedanje španjolski, oni su rekli – Franca ćemostaviti pod tepih i zaboraviti, idemo dalje,zaboravimo ono što je bilo da se narod nebi dijelio, ali taj model ne funkcionira. Iu Hrvatskoj se poslije Drugog svjetskograta nije puno govorilo o ustašama, pa su,kad je za to došlo vrijeme, isplivali goreza jednu sekundu. Taj model je opasan.Kada se prošlost pomete pod tepih, kadase ona ne raščišćava, kao što su to uradiliNjemci, to je drugi model, onda uvijekpostoji opasnost da se ona u pogodnojpolitičkoj situaciji vadi kao as iz rukava ida se njome manipulira. Uvijek se prošlostnekako vraća i zbog toga s njom trebaraščistiti.Borka Pavićević: Potpuno se slažem saSlavenkom i uverena sam u to da ljudi nisuhteli da se ubijaju, ali kad su ih prozvalimuslimanima, Srbima i Hrvatima, onda jeto počelo. Čim uđete u naciju, vi ste ušli urat. To i dan-danas traje.CRKVA I NACIJAČini se da vjerski službenici nisu spremnida osude zločine pripadnika svoje verei nacije. Napravio sam dosta dijalogasa pripadanicima i katoličkog i pravoslavnogi islamskog klera. Kada bih ihupitao o zločinima, najviše što bi reklibila je uopštena osuda zločina u smisluda svete knjige zabranjuju ubijanjei da pravi vjernik ne može ubiti čovjeka.Nikada nisam čuo oštru osudu zločinakoje su počinili pripadnici njihove nacijei religije. Takve osude obično se upućujudrugoj vjeri i naciji.Borka Pavićević: Naravno da su verske zajednicejako odgovorne. Crkva se nijednogtrenutka nije na ozbiljan način ogradilaod zločina. Možda postoje neki izuzeci.Jedan od temeljnih problema ovog društvaje njeno izjednačavanje patriotizma,nacionalizma, pravoslavlja i srpstva, da negovorim o vladikama Filaretu, Artemijui Pahomiju, svim tim neviđenim javnimskandalima od kojih se crkva kao institucija,ili kao sinod, kako god hoćete, nijeogradila. Nikada neću zaboraviti Filaretakoji se zaklinje na glavu deteta, a posletoga je bio u Vukovaru. Nisu u tome učestovalireligiozni ljudi nego crkva kao institucija.A pogledajte koji javni prostordanas zauzima crkva. Ja ne znam jesmoli sekularna država. Volela bih da jesmo isve tvrdimo da jesmo, ali nekako mi baštako ne ispada.Slavenka Drakulić: Prije svega moramoznati jednu stvar – da zajedno s nacionalizmomraste i uloga vjere. U Hrvatskojsu vjera i nacija jedno. U anketama se 90posto Hrvata izjašnjavaju kao katolici.Zašto se oni tako izjašnjavaju? Zato što jeto pojam koji ih određuje u smislu identiteta,u smislu hrvatstva. Dakle, katolicizamje za njih suština njihove nacionalnepripadnosti. Naravno da onda crkva imaogromnu ulogu u političkom životu, kaoČitajte ivšićašto ju je imala i u ratu, kada je svaka brigada,ili bojna, imala svoje svećenike kojisu blagoslivljali vojnike prije svake akcije,kao što i danas blagoslivljaju otvaranje svakogobjekta, kao što je kardinal Kuharićsjedio pokraj Tuđmana u parlamentu itd.Politički utjecaj crkve je ogroman i u tomsmislu je njena osuda zločina jako važna.Međutim, ako je i bilo, onda je to bilojako općenito. Ali što će oni drugo rećikad su i sami na neki način sudjelovali utom ratu.KAD POSTANEMO ŽRTVE...Da li ćemo ikada na ovim prostorima doživjetida se ljudi počnu istinski užasavatinad zločinima svojih sunarodnika kao štose Njemci užasavaju nad Holokaustom?Slavenka Drakulić: Vjerojatno onog časakad provedemo denacifikaciju i denacionalizacijuna način na koji su je Njemciproveli. Druge nema. A to je dugotrajan ibolan proces, kao što vidimo.Borka Pavićević: Citirala bih sad misaokoja potiče iz kruga oko Hannah Arendt,a koja kaže da će do toga doći onda kadase osetimo kao žrtve. Metaforično rečeno,počećemo s tim ozbiljno da se sučavamoonda kada budemo u ulozi nemačkih Jevreja.Tek kada se nađemo u situaciji daosetimo patnju, da doživimo nepravdu navlastitoj koži, počinjemo da osećamo empatijus onima koji su stradali.