human rights film festival - Zarez

RAZGOVORzarez, x1i /273-274, 7. siječnja 2010. 43— NE BIH NAPISAO KNJIGU DA MISLIMDA SU TI LJUDI JEDNOSTAVNO DRUKČIJI.MISLIM DA ONI ŽIVE EKSTREMNIJI OBLIKŽIVOTA KOJI SVI ŽIVIMO —Jako mi je zanimljiva perspektiva autsajdera,gubitnika, iako se kao pripadniksadomazohističke zajednice katkad neslažem s njom. Ne promičem sadomazohizam.Vjerujem da se morate prihvatititakvima kakvi jeste, ali mislim kako nitkone bi svjesno izabrao tu vrstu žudnji. Smatramda su one smetnja, no prihvaćam ihjer su tu.— Zanimljivo. Kad sam počeo ulaziti usvijet Barunice, razgovarao sam s ljudimakoji bi se složili s vama. Ali postoje i drugi,kao što su ljudi koje ću nazvati Ben i Eliza.Kažu da se toga ni u kojem slučaju ne biodrekli jer daje dubinu njihovu životu.Ali oni su mogli uživati i u normalnom,“dosadnom” seksu, kako bi ga neki nazvali.Vezivanjem i sadomazohizmomobogatili su život. No Jacobu, Barunici,a uostalom i meni je drukčije jer je namato nužno. Kao što navodite u knjizi, vrloje malo žena istinskih sadistica. Ako vamto prožima cijeli seksualni život, tad jebroj mogućih partnera izrazito ograničen.Mislim da sam već izašao sa svim potencijalnimpartnericama u San Franciscu.Naravno, bilo bi idealno da vas privlačeljudi iz najdostupnije skupine, ljudi kojeinače ne smatrate privlačnima. Mislimkako je to što morate pronaći nekoga sneobičnom žudnjom sličnoj vašoj golemazapreka postizanju intimnosti.— Je li manjak dostupnih partnera zapreka?Ili mislite da je žudnja zaprekaintimnosti?U “POTPROSTORU” POSTANETESLIČNI DJETETUAjoj, nisam trebao početi o tome. Pa dvasu razloga posrijedi. Jedan je nedostatakpartnera. A drugi, o kojem govorite uThe Other Side Of Desire, jest da postojirazina erotičnosti koju većina ljudi ne birazumjela. Uvijek ponavljam da je hodanjes dominom nalik na hodanje s narkićemÐÊmogli biste otići u kino, ali to nećeteučiniti. Ostat ćete kod kuće i drogirati se.Na kraju vas to posve obuzme i, premdaje izvor ekstaze, doista može postati zaprekanormalnu životu. Primjer je toga Jacob,vaš prvi protagonist, kojeg je žudnjaza ženskim stopalima toliko obuzela dauopće nije mogao funkcionirati.— To me nagnalo na razmišljanje o koječemu.Primjerice, u staroj je Grčkoj idealbio odvajanje seksualnosti od braka kakoona ne bi utjecala na odnose s djecom. Alikad govorimo o ekstremnoj ekstazi, štose na neki način provlači mojom knjigom,mislite li da to proizlazi iz nečega što jepsihički ukorijenjeno u ljudima ili je onaproizvod razine ranjivosti koja se možedosegnuti?Zanimljivo. Pa nije stvar samo u bičevanjuili udarcima. Nije ni samo u endorfinu.Dok uživam u sadomazohizmu, dosežemstanje nalik na dječje, a vidio sam da seto događa i drugima. Tako da, kad steduboko u onome što se naziva ‘’potprostor’’,postanete slični djetetu. Ne uživamu tome kad me netko samo udari. Nitko nevoli kad se udari u nožni palac. Ali kad mesvežu i stave mi povez na oči, i kad samduboko u potprostoru, žudim za bolom, ainače nije tako. Nikad nisam imao drukčiježudnje. Mislim da je uzrok psihički. To jeuvjetovano.— Nešto od ovoga što opisujete podsjećame na izraz ‘’zazorno’’, kojim sam se koristiou knjizi. Riječ je o odbacivanju identitetau vrlo intenzivnu seksualnom iskustvu,o ukidanju granica. Teoretičarka psihoanalizeJulia Kristeva govori o zazornom kaoo gubitku granice između sebe i drugogčime se postiže infantilno stanje. To jejako zanimljiva zamisao. Upravo to stanježelimo postići seksom.S druge strane, na početku knjige Jacobne prihvaća svoje fetišiziranje stopala izbog toga uzima lijekove, no oni imajupopratne pojave i uništavaju njegovu seksualnost.Nisam to mogao shvatiti. Osobitojer je riječ o fetišu na stopala koji nijetoliko teško zadovoljiti.— Želim da ta priča potakne u čitateljuosjećaj koji ste upravo sad opisali. Katkadbih izašao iz uloge novinara i rekao Jacobu:“Bi li bilo toliko strašno da to podijelitesa ženom i uključite je u svoj seksualniživot?”. Bio je užasnut. Prilično dobro poznajemnjegova liječnika, doktora Berlina.Njegov je pristup seksualnosti vrlo hrabar istrastven, ali katkad poželim da je drukčijeodlučio liječiti Jacoba. Da je barem pokušaoukloniti sram umjesto što je uslišaoJacobovu želju i uništio mu libido. Tragičnoje to što Jacob svoje erotske žudnje nikakone može uključiti u svakodnevni život.To je najtužnija priča u knjizi.— Tako je. Ostatak knjige na neki načinpokušava riješiti probleme koje ta pripovijestotvara. Nagnalo me je da napišemknjigu to što nam uglavnom ne polazi zarukom da tu iznimno snažnu, uzbudljivui prijeteću silu uključimo u život. Jacobuto ne polazi za rukom. Previše je uplašeni pun srama.KOLIKO SE MOŽEMOPROMIJENITI?Da skočimo do trećeg poglavlja, onoga ozlostavljanju djece. Roy vam je rekao da jepedofil i da je zlostavljao svoju pokćerku,ali je mnogo toga prešutio i neprestanoste ga hvatali u sitnim lažima, pa mi seučinilo da je on prijetnja djeci.— Pozabavimo se na trenutak činjenicama.To je bio prvi put da je učinio takvo što,zločin nije ponovio, a i ja povremeno provjeravamkako je. Dio Royeve osobe moraoje prikriti i umanjiti to što je učinio, zbognjega samoga i zbog slike koju bih imaoo njemu. S njim i terapijskom skupinomilustracije: Saiman Chow, www.saimanchow.comproveo sam godinu i pol. Doista se mnogopreispitivao. Zbilja je želio znati što se dogodilo.Nije mi skrivao ni ono što bi moglobiti osuđujuće za njega. Primjerice da idalje katkad razmišlja o žrtvi te da su teerotske slike i dalje dio njegova života.Zbog takve sam mu iskrenosti vjerovao.Istina, lagao mi je koliko je žrtvi bilo godinai priznao je da joj je bilo 12 tek kadsam mu se usprotivio. No ipak mi se činiloda se otvorio.U tom dijelu opisujete dva pristupa. Dokjedan psihijatar pokušava uništiti pacijentovužudnju, drugi mu savjetuje da prihvatisvoju seksualnost.— Ne bih rekao. Patrick Little, voditelj terapijskeskupine kojoj pripada Roy, vrlo jeoprezan, a čak se i boji anarhičnog aspektažudnje. Ne želi da njegovi pacijenti gledajupornografske materijale pa ni materijales odraslim ljudima zato što smatra seksprijetećom silom koja može unijeti kaosu život. S druge strane, Paul Federoff imamnogo opušteniji stav prema seksualnostipa dopušta pacijentima da gledaju pornografijuu kojoj se pojavljuju odrasli. Smatrakako postoji način da se seksualno usmjerenjepromijeni i da se stvore nove žudnje.Mnogi smatraju kako se seksualni modelioblikuju rano i nikad se ne mijenjaju. NoFederoff čvrsto vjeruje da se naše žudnjemogu mijenjati mnogo lakše nego što mimislimo.Mislim kako je jasno da se seksualnostmijenja, ali mislim i da postoji određeniokvir u kojem se to događa. Svojedobnosam pripremao ljude za polaganje testovalogike za prijam na pravne fakultete i uspijevalismo podignuti rezultat možda sedamposto. Ipak, to je bio maksimum. Nevjerujem da možete promijeniti osobu kojuprivlače djeca.— Mislim da Federoff ne bi išao tako daleko.On ima vrlo suptilno razrađen stav.Mislim da bi radije u čovjeku potaknuododatnu privlačnost prema odraslima kojabi bila dovoljno jaka da tu osobu zadovolji.Mislim kako ne bi rekao da se privlačnostprema djeci može potpuno ukloniti. No i toje možda naprednije od stava vas ostalih.Mnogi bi također prigovorili kako za njegovomišljenje nema dovoljno argumenata.Ali nedavno sam ga sreo i znam da vjerujekako je u pravu. Naravno, propisuje lijekovekoji oslabljuju libido kako bi olakšaotu transformaciju i gradnju novog Erosa.Greg Laney, kojeg sam spomenuo u prvomdijelu, jedanput mi je rekao da je liječio pacijentakoji je prakticirao sadomazohizam iželio je smanjiti ovisnost o njemu. Opisujekako je tog pacijenta mentalno vratio uprošlost sve do razdoblja kad je bio zlostavljankao dijete, što je pacijent smatraouzrokom svoje mazohističke seksualnosti.Prema mišljenju Laneya, vrlo opreznai nesklona hvalisanju svojim uspjesima,terapija je bila barem djelomice uspješna.NEMA LJUBAVI BEZ POŽUDEPosrijedi je to što ne možemo sami sebibiti kontrolna skupina. Morate se prihvatitionakvima kakvi jeste kako se jednogdana ne biste probudili shvaćajući da stepropustili životne mogućnosti i uskratili sisreću zanemarivši žudnje. U posljednjempoglavlju s jedne strane imamo Rona idruge ‘’obožavatelje’’ te njihovu privlačnostkoju osjećaju prema ljudima bezudova. S druge strane postoje ljudi bezudova kojima je omogućeno da ih netkosmatra privlačnima. No jako su sumnjičaviprema onima kojima su privlačni jer im sečini da ih se fetišizira. A vi ističete da toplavuše ne bi pomislile. Ne bi pomislile:“Ovoga muškarca privlače samo plavokose,on me ne voli zbog moje osobnosti”.No ta se sumnja javlja kad je riječ o osobiamputiranih udova.— Mnogo se toga može reći o toj temi. Kaoprvo, intenzivno sam razmišljao o odnosupožude i ljubavi, fizičkoga i transcendentnogte duhovnog. Kad pomislim na Ronai Lauru… svima nam je požuda dio ljubavi.Ali uživamo li u običnom seksu, tadto djelomice zanemarujemo jer je fizičkaprivlačnost koju osjećamo prikrivena ili zamagljena,ili na neki način manje upadljivazato što je zajednička većini ljudi. No onaje ipak nužan preduvjet ljubavi. Kad pomislitena Rona i Lauru, njihova je fizičkaprivlačnost tako neobična da osvjetljavataj aspekt zbog kojeg je ljudima neugodno.Naravno, dio nas želio bi da ljubav nijeukorijenjena u fizičkom, da ljubav budebezuvjetna, da ‘’bude čista’’, kako se izraziojedan čitatelj. Nisam siguran je li ljubavikad čista u tom smislu. Iako joj, premamojemu mišljenju, to ne oduzima vrijednost.Ljubav je jednostavno povezana spožudom i fizičkim, tjelesnim svijetom.Odvajanjem fizičkog od duhovog iznevjeravamosvoju ljudskost. Mislim da Laura toshvaća. Katkad je to muči i podijelili smonekoliko dirljivih trenutaka dok se pitala bili ikad mogla imati ‘’normalnog muškarca’’.Znala je da ne bi smjela tako razmišljati teda je razlika između privlačnosti koju Ronosjeća prema osobama bez udova i privlačnostišto je dvadesetorica muškaraca kojebih ovog trenutka mogao naći ispred svojegstana osjećaju prema ženama plave kose ilivelikih grudi vrlo mala ili nikakva. Lauraje toga bila svjesna, no bilo joj je teško toprevladati i potpuno prihvatiti privlačnostkoju Ron osjeća prema njoj.Mislim da se u zajednici osoba s amputiranimudovima žustro raspravlja o tomekako se postaviti prema obožavateljimaosoba bez udova kakav je Ron. Neki ihsmatraju prijetnjom i misle da ih svakakotreba izbjegavati. Neki su bijesni što kirurzii psihijatri ne kažu ljudima kojima amputirajuudove da takva zajednica postoji.Laura i ja smatramo da se time razotkrivanelagoda zbog fizičke različitosti. Kad vamamputiraju ruku ili nogu, savjetuju vam dato sakrijete, nosite proteze koje nisu uvijekpreviše funkcionalne. A zašto? Kako bistese osjećali ugodno. Kako se ne biste moralisuočiti s tim da nemate noge. Priča o Ronui Lauri otvara beskonačan niz pitanja oljubavi i privlačnosti. Nadam se da ta pripovijestdaje knjizi sretan završetak. Riječje o pravoj ljubavnoj priči. Ron i Laura senadopunjavaju. On je postao umjetničkifotograf, a ona savjetnica za psihičke bolesnike,što je oduvijek željela. Osjećaosam se nevjerojatno sretnim što sam naletiona tu priču. Na kraju požude, pronašaosam ljubav.S engleskoga prevela Monika Bregović.Objavljeno na http://therumpus.net/2009/03/when-lust-becomes-love-in-conversation-withdaniel-bergner/