human rights film festival - Zarez

Kolumnazarez, xii /273-274, 7. siječnja 2010. 54noga filologaAntiKravar esej piše kaokrimić. Miješa nesamo žanrove veći kadrove: pritommu odlično polazeza rukom začudnemontaže, pa će takopisanje o natuknicamaza enciklopedije ileksikone prekinutibrodski konop kojiza šetnje zadarskomrivom pada prednoge “pripovjednomsubjektu”: onajtko ga je dobacio“pretpostavio je dasvatko tko se šećelučkom obalom znašto se od njega tražikad s broda na kopno,metar ili dva od bitve,doleti konop”. Kasnijeće se – u istom eseju –montažno ispreplestiDanijel Dragojević,australski stribor(ma što to bilo) i,opet, Krleža, ovaj putprozni.Neven JovanovićZoran Kravar, Uljanice i duhovi,Zagreb: Profil, 2009.Ukutu sobe stajao je Krležin radio.“Malo je reći da je [to] bioradioaparat. Bila je to RIZ-ovaglazbena kutija (kombinacija radioprijamnika,gramofona i magnetofona) u oblikuoveće drvene komode s platnenim pokrovompreko ugrađenih zvučnika, s furniranimplohama i oštrim bridovima, tipičnima zaukus i dizajn ranih šezdesetih godina, kadsu oble forme omiljene sredinom 20. stoljećapočele ustupati mjesto uglatima.” Radioaparatje zapazio Zoran Kravar i učinio gadijelom začudnoga svijeta Uljanica i duhova:svijeta u kojem se isprepleću java i knjige,tramvaji i povijest, filozofija i CD-i i salataod hobotnice.Bistra, prohladna, brza Uljanicei duhovi sadrže sedam eseja koje povezujepromišljanje fenomena antimodernizma– fenomena o kojem je Kravar već napisaoAntimodernizam (2003) i Svjetonazorskeseparee (2005), no koji ga još uvijek zaokuplja.Točnije je reći: koji ga ovdje zaokupljana drugačiji način.Eseji govore, nominalno, o Krležinoj poeziji,o riječi “masa”, o fikcionalnom liku razodgajatelja(antipedagoga), o viškovima kojipreostaju nakon pisanja leksikonskih natuknica,o Wagnerovu Nibelungovu prstenu, ojednoj simfoniji danas slabo poznatog skladateljaAugusta Halma, o pregršti artefakataiz kojih se može očitati Zeitgeist što nedavne,što još nedavnije prošlosti (jedan je takavartefakt parola HOĆEMO RADNIKE NASVEUČILIŠTE ispisana 1973. na fasadamau zagrebačkoj Savskoj i Vodnikovoj).Za moj su ukus teme (s izuzetkom natuknicai artefakata) prilično neinteresantne,na prvi se pogled ne dotiču ničeg što me uposljednje vrijeme zaokuplja. Kravarovusam knjigu, međutim, pročitao bez daha, dabih na njezinu drugom kraju izišao zajapuren,brideći, s osjećajem da sam ronio krozbistru, prohladnu, brzu vodu.Montaže i suspense Tajna je utome kako Kravar piše. Mogli ste to naslutitiveć na početku: otkud u tekstu o Krležinojpoeziji njegov radioaparat? I, kad smoveć kod toga, otkud tamo Krležina soba,otkud tamo sâm autor eseja?Kravar esej piše kao krimić. Miješa nesamo žanrove već i kadrove: pritom mu odličnopolaze za rukom začudne montaže, paće tako pisanje o pisanju za enciklopedije ileksikone prekinuti brodski konop koji zašetnje zadarskom Istarskom obalom padapred noge “pripovjednom subjektu”: onajtko ga je dobacio “pretpostavio je da svatkotko se šeće lučkom obalom zna što se odnjega traži kad s broda na kopno, metar ilidva od bitve, doleti konop” (kasnije će se –u istom eseju – montažno susresti DanijelDragojević, australski stribor i, opet, Krleža,ovaj put prozni).Osim u začudnim montažama, Kravaruživa i u suspenseu: odlomak o scijentizmui njegovim protivnicima zaključuje rečenica“Ipak, on danas jest izložen nezanemarivimprijetnjama, samo što iza njih ne stoje mrzovoljniskeptici ili brzopleti simplifikatori,nego nešto mnogo opasnije.” Onda dolazetri zvjezdice – a sljedeći je odlomak nastavak(prethodno započete) priče o poučnojlimenoj ploči na nasipu brane potoka Kustošaka,koju je autor zapazio na jednoj odsvojih šetnji.Ars est celare artem Vratolomijei napetosti Kravar izvodi i postižejednostavnim pripovijedanjem, vrlo lakočitljivim tekstom (tako i mora biti; u suprotnombi rezultat bila papazjanija). Mada je talakoća poprilično prividna: ako zastanemonačas usred rijeke teksta, primijetit ćemoda u Uljanicama i duhovima itekako ima“znanstvene aparature”, i filozofski i književnoznanstvenovrlo ozbiljne – no ima je tamogdje je nužna za praćenje priče. Tehničkitermin biva uveden ondje gdje je upravoon mot juste.Lakoći i čitljivosti doprinosi, mislim, iKravarov pripovjedački stav: autor govoriviše kao čitatelj (poezije i proze), kao slušatelj(glazbe), kao gledatelj (filmova i svijetaoko sebe), a manje kao “profesor” (književnosti,muzikologije, filozofije...), kao “ovjereni”specijalist tumačenja i teoretiziranja.Mada on to, naravno, jest, i ne pokušavaovom knjigom pobjeći od svoga poziva.No lakoća je prividna na još jedan način.Uljanice i duhovi čitaju se kao da bi ihmogao napisati svatko – ali, bi li mogao?Čitljivost ove knjige od one je vrste koja sepostiže tek nakon desete revizije. Tek nakonšto je pisac vrlo dobro promislio o tome štoga zanima, i što o tome želi reći, i kojim ćeto riječima reći.Dijalektika A Kravarovi putovi nisunipošto jednostavni. Baveći se antimodernizmom,on je sklon “starinskim” riječima,pojmovima i metodama; među njima je idijalektika. Onaj način mišljenja i kretanja(ako se sjećate) po kojem “kad bismo jednumisao mislili do kraja, onda bismo primijetilida se u mišljenju događa sukob, da se javljajuprigovori koji ga obogaćuju i sadržajno pokreću.A nije uvijek A, mora se reći i B; noupravo dosljednost daje B kao suprotnost.A iznad toga napetog luka, koji tako nastaje,uzdiže se C kao vrhunac i jednostavno svedotle dok se C opet ne razdvoji i proizađenovo jedinstvo suprotnosti u nezadrživu dijalektičkomrazvitku.”Napredujući kroz Uljanice i duhove, postupno– od primjera do primjera – počinjemouviđati da antimodernizam nije biojedina opreka moderni; suprotstavljala joj sei avangarda. Na drugoj strani istoga sukoba,i marksizam i vitalizam bunili su se protivistoga protivnika – onoga što Kravar na jednommjestu zove “kapitalističkom javom”– ali su se bunili na različite načine (jedan“razumom”, drugi “životnošću”). Pritom suostvarenja jedne i druge pobune – socijalističkodruštvo i, recimo, ekologija – itekakoposezala za metodama “suprotnoga”,ili komplementarnog, bunta. Priča nije jednostavna,nije crno-bijela; niti su svi koji suživjeli u socijalizmu socijalizam mrzili, nitisu u nj vjerovali.Stvarnost i dokolica No buntantimodernizma nije bunt koji mijenja svijet;to je sporedni, diskretan bunt, bunt gotovoprivatan: “članovi [...] modernoga ‘otvorenogdruštva’ borave u arealima kapitalističkejave uglavnom samo djelomično, kao ekonomskabića i funkcionalne osobe, dok senjihova potrošnja estetičkih dobara odvijau separeima u kojima se obrisi stvarnostimanje ili više rasplinjuju. Pritom, razlikeizmeđu proceduralnoga racionalizma modernihinstitucija i svjetonazorskih okviraestetičke dokolice znaju biti zapanjujuće.”Svijet je danas dovoljno prostran - pokazujuto, recimo, Kravarova internetska pronalaženjaizvedaba malo poznatih kompozitora,izvedaba koje se množe protiv uobičajenihzakona tržišta i potražnje – da primi i trpi svusilu protusvjetova koji će veselo koegzistiratiuz “dominantnu paradigmu” i unutar nje(onako kao što su, s druge strane, avangarda ipostrealistička fantastika – “život u područjuprekriženoga bitka” – koegzistirale uz svijetsocijalističkog samoupravljanja.)Antimodernistička istraživanja Uljanicai duhova putuju tako od Wagnera prekoTolkiena do Dana Browna i Radioheada(i u različitim drugim pravcima), no pritomjasno pokazuju da nisu svi antimodernistijednakovrijedni. Biti “anti” samo po sebine garantira kvalitetu (jasno je da je pisacDa Vincijeva koda “svjetonazorski bezbojankompilator, opremljen osjećajem za tržišnuvrijednost književnih tema”) baš kao ni biti“avant”. Stvar nije samo u legitimaciji, veći u tome (sjetite se) da ništa, ni stvarno niizmišljeno, nije crno-bijelo, odnosno da crno-bijelavizija – možda dobra za dnevnopolitičkoi dnevnonovinsko manihejstvo –nije dobra kao umjetničko polazište. Nijedovoljno zanimljiva.Zvjezdano nebo Uljanice i duhovijoš su po nečemu posebna knjiga. Napisanisu bez gorčine, bez zajedljivosti, bez ljutnje;napisani s mirnoćom koju bismo, da su vremenapompoznija, bili u iskušenju nazvatiolimpskom. Kravar, ma koliko se Krležombavio, nije dionik krležijanske nervoze i sablažnjavanjanad svim i svačim, kao što nijeni dionik elitizma koji Ortega y Gasset 1930.suprotstavlja “mentalitetu, životnim stilovimai navikama omasovljenoga čovjeka”.Pa opet, Kravar je svjestan – on je to misliodo kraja – i da je “demofilsko” uživanje u“životu malih ljudi u malim sredinama” nemogućeako niste “studiozus, umjetnik ili mislilacsa stalnim boravištem u većem gradu”;ako niste suprotnost malome čovjeku u malojsredini. Koliko god mirni i benevolentnibili, ostaje činjenica da neutralno zvjezdanonebo nad nama (neutralno ukoliko ne odražavani naše želje i potrebe, ni Boga, sudbinui Svjetski Um; lijepo i uzbudljivo upravozbog te svoje neutralnosti) postoji samo akosmo spremni – dići glavu; tu ima puno posla.“Koliko će kupaca još zalaziti u dućane,stvarne ili virtualne, gdje se trguje snimkamaResnaisova filma ili CD-ima s glazbom JolyBraga Santosa? Ili, tko će današnjoj mladeži,koju mediji, supkultura i religije odvraćajuod uma, protumačiti znanstveni pogled nasvijet i neće li se on uskoro suziti na Zeitgeistdviju ili triju zgrada u krugu sveučilišnihkampusa? Bude li tako, nad našim će glavamakružiti zvijezde i planeti zarobljenipričama u kojima se prepleće sve što nasje znanstveni um u dugim novovjekovnimstoljećima učio razdvajati: priroda i povijest,sadašnjost i prošlost, anorgansko i duševno,vjerojatnost i sudbina.”Uljanice i duhovi vježba su razdvajanjajednako kao što su i vježba spajanja; vježbačije me samo postojanje ohrabruje. Idemzato još malo roniti.