human rights film festival - Zarez

Društvozarez, xii /273-274, 7. siječnja 2010. 8RADNICI I RADNIČKAPRAVAU svjetlu sve intenzivnije suradnje studenata i radnika te izražavanjastudentske solidarnosti s radnicima u zajedničkoj borbi zaopćedruštvene interese, nakon ‘’studentskog’’ FAQ-a o besplatnomobrazovanju i blokadi donosimo ‘’radnički FAQ’’, koji dotiče i mnogošira pitanja i problemewww.slobodnifilozofski.com“Socijalno partnerstvo” i “socijalnidijalog” Pojmovi “socijalno partnerstvo” i “socijalnidijalog”, koji se neprestano zazivaju, imaju bitnu uloguu stvaranju prividne slike suvremenog društva. Njimase radnike, unatoč stvarnosti koja je očito drugačija,pokušava uvjeriti u to da su radnici tobože ravnopravnipartneri s poslodavcima, da oni rade zajedno radi obostranekoristi te da su u gotovo pa prijateljskom odnosu.“Dijalog” se pak predstavlja kao razuman način komunikacijeradnika i vlasnika/uprave te sredstvo kojim sesve treba rješavati. “Socijalni dijalog” se stoga stavlja uoštru suprotnost s “pretjeranim” i “nepotrebnim” postupcimakao što su štrajkovi, prosvjedi i druge vrsteizravne radničke pobune u borbi za svoja prava. Ono štose pod “dijalogom” zapravo podrazumijeva beskonačnisu razgovori i pregovori radničkih predstavnika s upravom/vlasnicimakoji često služe samo tome da sve ostaneviše-manje kako je i bilo.No stvarnost je drugačija, bez obzira na to u što naspokušavali uvjeriti poslodavci, vlast i mediji. Radnici iposlodavci jednostavno nemaju iste interese. Poslodavcuje u interesu da radnik ima što nižu plaću, da radi naodređeno (i samim time ima puno manja prava), da mune plaća prekovremeno i različite doprinose itd. Poslodavcii tajkuni uvijek idu za tim da radnika što više stisnui da iz njega izvuku što više profita, bilo to zakonito ilinezakonito. Pritom nije bitno kakvi su pojedini vlasnici/poslodavci/tajkuni kao osobe – jesu li oni dobri ili loši,pristojni ili bahati, pohlepni ili ne. Bez obzira na to kakvisu oni kao osobe, da bi se bavili poslom kojim se bave,moraju težiti stvaranju profita. A do profita kojemu težeposlodavci mogu doći samo na štetu radnika. Bez razlikeizmeđu onoga što radnicima plaćaju za njihov rad i onogašto na tržištu dobiju za robu koju ti isti radnici proizvode,za poslodavce nema profita. Profit je upravo ta razlika. Onje osnovni motiv ulaganja svakog poslodavca, neovisno otome je li riječ o proizvodnji čelika, automobila ili uredskogpribora. Težiti povećanju profita za poslodavca značipovećati razliku između tržišne cijene robe koju prodaje ionoga što radnicima za njihov rad plaća. Sirovine i strojevikoje poslodavac “osigurava” za proizvodnju ne mogu bitiizvor profita jer ih poslodavac u pravilu i sam mora kupitiprema tržišnoj cijeni da bi uopće mogao pokrenuti proizvodnju.U gotovom proizvodu koji se prodaje, vrijednostse početnih sirovina ne mijenja. Ono što čini razliku izmeđuvrijednosti neobrađene sirovine i gotovog proizvodavrijednost je uloženog rada radnika. Da ga poslodavacplaća prema njegovoj punoj vrijednosti, ostala bi mu samotočna vrijednost sirovina koje je i platio. Profita dakle nebi bilo, pa time ni motivacije za proizvodnju. Poslodavcine profitiraju od tuđeg rada zato što su zli po prirodi, negozato što je sustav takav: ako oni to neće činiti, zamijenitće ih drugi koji hoće. Oni koji u tome odbijaju sudjelovati,na kraju će pod pritiskom konkurencije propasti. Stoga jebitno shvatiti da svaki poslodavac, kada dospije u dilemuizmeđu dobrobiti radnika i potrage za profitom, mora raditiprotiv interesa svojih radnika. Činit će to koliko godje moguće, a to znači – koliko god mu to radnici dopuste.Kad to neki poslodavac ne bi radio, ne bi bio to što jesti ne bi se mogao baviti time čime se bavi. Radnik koji tone shvaća, ne može se uspješno boriti zasvoje interese i prava.Radnici, s druge strane, imaju potpunosuprotne interese – dobru plaću, siguranposao, sigurno preživljavanje za sebe i obitelj,dobre uvjete na poslu, radna i socijalnaprava itd. Koliko god se ta bitna suprotnosti suprotstavljenost interesa radnika i poslodavacapokušavala prikriti zavaravajućimpojmovima kao što su “socijalno partnerstvo”,ona je ipak tu. Vlasnici imaju samojedan interes – profit. Priče o socijalnojosjetljivosti poslodavaca i brizi za radnikesluže tome da se taj interes prikrije. Priči odobronamjernosti poslodavca cilj je obuzdatiradnike i spriječiti ih u organiziranoj borbi za svojeinterese. Svaki poslodavac zna da borba radnika za svojeinterese direktno ugrožava njegove interese. Čak i ako seradnici u trenucima dobrog poslovanja mogu izboriti zaneke ustupke i povlastice, sve će se to okrenuti na prviznak krize i lošijeg poslovanja (a krize, recesije i zastoji uproizvodnji neizbježni su te se neprestano i iznova događaju).U trenucima krize poslodavci (i državna vlast kojaih podupire) brinu se o sebi, a ne o radnicima. Težinu iteret svake krize poslodavci će uvijek pokušati prebacitina radnike. A to hoće reći – na one koji su za krizunajmanje odgovorni, ali su prema svome materijalnompoložaju i društvenoj moći najranjiviji. Radnici ne moguočekivati da će svoja prava dobiti ako samo šute i nadajuse dobronamjernosti poslodavaca i državnih vlasti. Tko seza svoja prava ne bori, neće ih ni imati. Da bi se za svojaprava mogli uspješno boriti, radnici moraju biti spremnii sposobni realno sagledati svoj položaj u društvu kojepodupire njihovu podređenost interesima poslodavacai stvara uvjete za njihovo izrabljivanje. Važan preduvjetza sagledavanje vlastite situacije jest biti svjestan smislafraza poput “socijalnog partnerstva”, što se njima želipostići i čijim interesima služe. A to nikako nisu interesiradne većine.Sindikati Sindikati su tradicionalni zastupnici radničkihprava, organizacije koja okupljaju radnike, pregovarajuu njihovo ime, organiziraju prosvjede itd. Premazakonu svi radnici imaju pravo stupiti u sindikat ili osnovatiga, no svima je poznato da u mnogim poduzećimato radnicima, premda je takvo što protuzakonito, nijedopušteno. Svim njihovim slabostima unatoč, sindikate,sindikalno organiziranje i sindikalne akcije ne trebaunaprijed odbacivati. Posve je jasno da su mnogi sindikalistikorumpirani, da su zadovoljni svojim položajima ipovlaštenim plaćama te da zapravo nisu spremni na većepromjene u korist radnika. Otvorena i dosljedna borba zapromjene mnogim bi sindikalistima značila riskirati stečeneprivilegije koje idu uz njihove funkcije. Međutim, nijeproblem samo u kukavičluku ili korumpiranosti. Mnogisindikalci, čini se, zapravo ne razumiju koji su pravi radničkiinteresi. To se, primjerice, jasno vidi kad sindikatinavode iste prijedloge za poboljšanje gospodarstva kojeističe i Hrvatska udruga poslodavaca. Posve je sigurnoda nešto nije u redu kad se sindikalisti kao predstavnici— Nitko radnicima ne možeoduzeti pravo na štrajk,pravo na prosvjed, pravo naprekid i blokadu proizvodnje.A to uključuje i pravo napreuzimanje tvornica, pravona blokadu i prosvjed unutardržavnih institucija te pravoda se brane i reagiraju ako ihtko pokuša spriječiti u borbiza svoja prava —radnika zalažu za isto za što se zalažu i poslodavci, čiji suinteresi posve suprotni radničkim interesima. Poslodavcikoji traže “fleksibilnije” zakonodavstvo o radu, zapravotraže način da smanje pravnu zaštitu radnika i tako ih –pod prijetnjom lakog otkaza – prisile na podvrgavanjezaoštrenu izrabljivanju, koje može ići od neplaćenogaprekovremenog rada do ukidanja godišnjeg odmora itd.Isto tako, kad traže porezno rasterećenje i smanjenjedoprinosa poput mirovinskog i zdravstvenog za radnikekoje zapošljavaju, poslodavci gledaju svoj kratkoročnifinancijski interes. Time međutim izravno štete državnomproračunu, iz kojeg se financira cijeli niz nužnihsocijalnih usluga koje su stečene tijekom dugih razdobljasocijalnih borbi. Ako popusti pritisku, država dospijevau položaj da “odjednom” više nema novca za kvalitetnozdravstveno osiguranje ili obrazovanje za sve. Od ukidanjatih oblika socijalne zaštite, bez kojih je opće blagostanjenezamislivo, najviše pate radnici, a ne bogate manjine učiju se korist porezna rasterećenja uvode. Sindikati kojimisle da se za svoje članove bore podupiranjem takvihzahtjeva poslodavaca, rade protiv interesa radnika – bilioni toga svjesni ili ne.Kao što smo rekli, razlozi takvoj ulozi sindikata nesvode se nužno na korumpiranost. Razlog može biti i tajda su sindikalne vođe povjerovale u priče o “socijalnomdijalogu/partnerstvu”, koje nam se svima putem medijaneprestano nameću. Pristanak na tumačenje odnosaradnika i poslodavaca kao ravnopravnih “socijalnih partnera”skriva stvarne društvene odnose i sprječava radnikeda se bore za svoje interese. Kad sindikati ne obavljajuulogu zastupnika interesa radnika, nužno je da se radnicipokrenu – bilo radi utjecaja na sindikalna vodstva, biloizvan sindikata kao oblika organizacije. U protivnome– u slučaju da radnički pritisak izostane – olakšava seposlodavcima da ulaze u za njih povoljne aranžmane spolitičkim strukturama. Poslodavci imaju financijsku moćpodupirati političke kandidate, od kojih onda očekujuzakonodavne ustupke. Bez pritiska odozdo, od radnika,političkim se elitama olakšava pristanak na takve, zanjih itekako primamljive, prešutne dogovore. Slično je isa sindikalnim čelnicima. Što su radnici pasivniji, veća jevjerojatnost da će se donositi odluke na njihovu štetu.Još jedna važna negativna značajka sindikata njihovaje stroga hijerarhija. Ljudi na visokim položajimau njima često su u prilici o važnim pitanjima praktički