human rights film festival - Zarez

Putopiszarez, xii /273-274, 7. siječnja 2010. 47Danas je svirao japanski jazz orkestar u našoj starojškoli i osjećao sam se ugodno, kao da sviraju zbog mene,a to ne znaju. Čak ni Masahiro danas nije bio drzak, kaoda je na nekoj dubljoj razini osjetio vibraciju. Pričao mije o japanskim bogovima koji u listopadu odlaze nekamo,pa ljudi ostaju sami. Nisam shvatio kamo to japanski bogoviodlaze.13. October, NozawaJoš nismo dobili novac za deseti mjesec. Srećom ovdjeje bila izložba i mali popratni sajam pa su nam seljaci dalinešto hrane. A staff (Chicaco, Sachiko i Yuriya) koji jedošao povodom izložbe kuha svaki dan u našoj kuhinjipa nam ostave hrane. Bude kuhane riže gohan, voća, povrća,komada pečene piletine. Inače, pojma nemaju da minemamo love. Misle da se zbog njih ustručavamo kuhatiu kuhinji.Unatoč svemu meni je ovdje odlično. Odmaram se,koncentracija mi se popravila. Pišem roman, zasad samzadovoljan s napisanim i namjerno odugovlačim, čekam,da bih što bolje razvio temu. Jučer sam bio na “ceremonijičaja”, to je izvorno japanski običaj, tradicija stara okopetsto godina. Maskerada s kimonima, ima puno ukočenihstiliziranih pokreta, kao i poseban pribor za kuhanje čaja,itd. Fascinantno.Navečer je bio prilično snažan potres. Bio sam u svojojsobi na katu i čitava se stara drvena kućerina nagnula izaškripala kao neka srednjovjekovna galija. Izvrstan tekstmi je napisao Mirko Kovač u pogovoru za novelu Tango –takva je praksa u tim izdanjima koje uređuje Jagna Pogačnikda uvijek netko napiše pogovor – jako sam zadovoljan.Ipak, jedino Masahiro ovdje priča sa mnom – ali jenaporan kao sam vrag. Ne znam zašto me se žene boje,imaju valjda svoje razloge.Gledao sam jutros prvi film, skinuo sam ga s neta, Uzumaki(Spirala), solidan japanski nadrealni horror rađen pomangi Junji Ita. Nekim su malim gradom ovladale spirale,ima puno nadrealnih scena, ljudi se pretvaraju u puževe,gusjenica ulazi u uho (to me asocijativno podsjeća na ShakespeareovogHamleta, gdje otrov ulijevaju u uho usnulomkralju), to se isto uho kasnije kida okrajkom slomljenogtanjura, itd.Jedan veliki godišnji odmor18. October, KunugiyamaZavukao sam se u svoju rupu i pišem.Radio sam na novom romanu, evo danas sedam tisućariječi. Mislim da sam ovim Dnevnikom i tim započetimromanom uradio dobre stvari dosad u Japanu. Popravilami se koncentracija. Ovo je jedan veliki godišnji odmor.Još samo da se zatrpam u toj svojoj rupi, rahlom zemljomi da gore stavim nadgrobni kamen.21. October Kunugiyama, 6 h, jutroKrećem na put za Tokyo. Naravno, opet kiša.Ta mala idilična sela u Fukushimi. Takvom se životujedino možete prepustiti. On poznaje malo varijanti. Sličan“pastoralni raj” opisao je Mishima u Šumoru valova.Zategnuta, čista površina, naizgled idilična i topla situacijadoma – a ispod pravi teror, diktatorski odnosi. Karte sedijele samo jedanput ili dvaput u životu. Katastrofa.“Zbogom moj sardinijski hraste” – pjevaju mladići u talijanskomfilmu Padre, padrone dok odlaze sa sela, a zapravobježe sa sela, i pišaju s kamiona po svome zavičaju.Tokyo, 16.30 h, park NishiokuboToliko je Tokyo ispod površine napet, perverzan i nekako“kreativno” poticajan da se ne bih začudio da u njemupored dva spola postoji i nekakav novi, treći spol.22. October, 5 h, jutro, Tokyo, TodorokiProbudio sam se noćas, vjerojatno su bila tri sata ujutro.Sišao sam u prizemlje kuće Sumiko Ando da vidim koliko jesati, ali nigdje nisam našao nikakav sat. Prizemlje je Sumikopretvorila u galeriju i dok sam tako tumarao, naišao samna izložbeni prostor. Unutra je bila brončana žena, većaod prirodne veličine, grotesknih crta lica i ispružene rukesa zgrčenim prstima; gesta koja prijeti i grabi istovremeno.Nedavno sam čitao jednu od najpopularnijih horor-mangiu Japanu iz devedesetih godina, Zashiki onna (Žena izmračne sobe). Bila je u mangi jedna baš slična scena, a ita stravična žena iz stripa je također visoka. Ali nisam seprepao, toliko sam zapravo izgubljen i u svom filmu.Sad sjedim u vrtu, promatram svitanje. Kroz vrtnavrata vidim tu veliku skulpturu. Na njoj igraju sjene iprva svjetlost jutra. Nježna sjena sendanova drveta klizipo stropu.Što donosi novi dan?Shinjuku,12 h, Kabuki choŠto sam vidio u šalici espressa jutros? Sovu, lubanju,magarca i pelikana.Shinjuku, 15 h, kod Myoko BabaBio sam u parku Ueno. Isključivo da nakratko osjetimatmosferu, jer se jedan dio romana koji pišem odvija baštamo.23. October, Tokyo, Juyigaoka station, Caffe First kitchen,jutroTo lijepo dvorište ispod hrama Kuhon Butsu. Mala drvenakuća s kliznim vratima, okolo neravna utabana zemljai parkiran starinski bijeli motorcikl, marke Magna. Iza malenokaki drvo, tek s nekoliko crvenih plodova. Caffe Ayana Kabuki chou je zatvoren, preuređuje se. Pronašao samjučer Sakunu. Razgovarali smo malo. Danas sam umoran.Jako umoran.Tokyo, 21 h, Kabuki choOsjetiti bilo tokijske željeznice.Osjetiti bilo samoće. Biti sam na Kabuki-chou. Biti sammeđu Japancima.. Stranac. To je osjećaj koji mi odgovara.Jako je dobar, isplati se trpjeti sve ostalo zbog njega. Sakuname opet – kao za vraga – susrela večeras na ulici. Baš minekako ide s tom curom. Vidjet ćemo dalje. Naći ćemo seza pola sata. Sad malo odmaram. Pišem taj nesretni roman,cijeli sam u njemu. “Ah, ta tvoja fantazija” – prekorila mejednom Mađarica V. Često se sjetim tih njezinih riječi: “Tiimaš veliku fantaziju.” Uvijek sam želio da mi V. recenziraneku knjigu, što je ona s gnušanjem odbijala, a to mi jezapravo bila najbolja recenzija.A sad opet na sastanak sa Sakunom.24. October, Aizu Wakamatsu, park pored željezničkestaniceVratio sam se u Aizu Wakamatsu. Pojeosam nešto u prčvarnici kod Bun Bun. Dalami je neke splačine, majko moja, skoro sampovratio. Uopće ne znam što je to bilo. Jošmi taj grozni ukus stoji u grlu i draži me napovraćanje.“Mashi mashi”, kaže Bun Bun kad se javljana telefon. To je kao kod nas “Halo”.- Mashi mashi, Bun Bun, des.U prijevodu “Halo, ovdje Bun Bun”.Stalno mislim na roman koji pišem. Zadovoljansam kako se razvija. Ponosan samna samog sebe. Iako sam se iscrpio njime, jako je depresivan,totalno me uništava njegova tema (ima elemente horora).Treba to stalno živjeti, roman treba proživjeti, bar tako jauvijek pišem. To je strast. Isto kao što je Japan za meneljubav i strast.Za jednu rečenicu u romanu meditirao sam skoro cijelidan.A nekad je dovoljna samo jedna rečenica da pokrenecijeli roman.Intonacija, ideja – kao što je u svome dnevniku pisaoPavese. “Već prva rečenica određuje intonaciju čitavogromana”.Sve je hladnije31. October 5 h ujutro, KunugiyamaNe spavam noćas. Puni mjesec.Vidio sam bijelog zeca kako pretrčava dvorištem (netkoće reći da sam poludio).PoslijepodneBugarka Julija zeza me da će prijaviti Masahiru davidim bijele zečeve.2. November, jutro, KunugiyamaU malom drvenom hramu u selu, kipić Bude odjevenje u papirnati šareni džemper. Stavili su mu i vunenu kapu,samo mu se oči vide. I treba tako jer sve je hladnije.Poslijepodne, NozawaJedini “kafić” koji postoji u Nozawi ujedno je i mesnica.Peku se kokoši, prodaje sirovo meso umotano prvo u celofanpa zatim u novine. U isto vrijeme to je i restoran.Ima “zapadni dio” sa stolovima i “japanski dio” s malomplatformom na kojoj su tri niska stola, na taj dio sjeda sesamo ako se izujete.4. November, Aizu Wakamatsu, park pored željezničkestaniceIsprva sam shvaćao Japan kao savršenu sliku. Kao savršenusliku za mene pisca, pa i slikara iz koje sam trebaosamo prepisivati. Ali sad sam nakon dva i pol mjesecaproniknuo u bit Japana i to mi nije potrebno. Ja nisam putopisac,a ni fotograf. Nemam potrebu da svoju “tehniku”primijenim u opisivanju površine, ma koliko ta površinaponekad nudila zanimljive odgovore. Sad sam zaronioispod, zaronio sam unutra u bit, i uživam. To je kao dasam pao razinu niže. Ali ipak nisam pao, podignuo sam sezapravo. Napisao sam kratki roman o Japanu Jednog ljetau Tokyu, što je ustvari dublje pronicanje u bit. Naslikaosam jednu sliku, započeo drugu. No uživam li? Ne znam.To ću možda znati tek na kraju kad budem odlazio. Ipakme pomisao na odlazak iz Japana ispunjava užasom. Ondaću pjevati Sayonara wa kanashii…Također, ne treba zanemariti aspekt da sam ovdje potpunistranac, “biti stranac” pravi je kafkijanski osjećaj kojimi, u mome vlastitom mazohizmu, odgovara. Proniknuo samu bit Japana, a bit se može opisati jedino metaforički.6. November, 9 h, NozawaSanjao sam da sam padobranac u nekoj stranoj vojsci.Najviše je nalikovala na američku. Ali, kao da je imala inešto od japanske. Nosimo pomalo “retro” smeđe kožnejakne i sivo-smeđe džempere. Iskočit ćemo iz aviona iznadneprijateljskog teritorija. Ne ide mi se nikako, ali moram.Mora se, pa idem. U vojnom smo avionu, posvuda metal, sigurnosnekopče, platneni pojasi, padobrani, crni “šmajseri”.Iako mi se ne ide, u avionu je dobra klapa. Dobri dečki.Kažem sebi – hajde, dobro, možda nekako izvučemo živeglave, snaći ćemo se nekako. Iskačemo iznad nekog manjenaseljenog područja. Ima kuća, možda nalik na japanske, aliipak ne sasvim. Vidim ceste, kuće, polja, povrtnjake iz visinedok padam, kao da gledam kartu koja mi se približava. Danide kraju, sumrak je i sve više se mrači. Spuštamo se međupovrtnjake, na seoske putove, mala raskrižja. Zauzimamozaklon među gredicama rajčica. Vodimo bitku s neprijateljem.Pucamo i uspijevamo zadržati položaje. Potom nasavion – ili helikopter, ne sjećam se – opet kupi. Uzlijećemo.Dobra smo klapa. Obavili smo zadatak. Odahnuo sam, aonda mi kažu da treba i sutra ići, ponovo. O ne, ne opet,kažem sebi i budim se.— Također, ne treba zanemaritiaspekt da sam ovdje potpunistranac, “biti stranac” pravije kafkijanski osjećaj koji mi,u mome vlastitom mazohizmu,odgovara. Proniknuo sam u bitJapana, a bit se može opisatijedino metaforički —9. November, 5.30 h, KunugiyamaJutro, još nije svanulo. Magla.Obrnuti datum. Danas je točno 121 godina otkako je9. 11. 1888. u Londonu Jack Trbosjek raskomadao mladuprostitutku iz Limericka Mary Kelly. Njoj sam posvetioknjigu Pohvala ulici. Inače dobro pamtim taj datum jer jeobrnut od također po zlu čuvenog 11. 9. 2001. kada su seoteti avioni obrušili na njujorške oblakodere. Inače, vidiosam u Tokyu na ulici jedan kredom napisan grafit:“11. 09. 2001. Ha, ha, ha”Što na to reći, osim također: ha, ha, ha.11. November, NozawaGledam danas na vijestima, neka banda iz Saitame(sjeverno predgrađe Tokyja) krivotvorila je novčanice oddeset tisuća jena (oko sedamdeset eura).Također na vijestima: Uhvatili su klinca za kojim danimatraje prava medijska potjera. Kod njegova privođenja biloje novinara i publike kao da je Michael Jackson uskrsnuo izgroba. Sigurno nekoliko tisuća, što novinara, što znatiželjnika,ili možda fanova (?). Policajac ga je zgrabio za kosudok ga je gurao u automobil. Automobil se sporo probijaokroz masu bar tri stotine metara.A tog klinca osim policije lovila je i televizija. Po čitavedane na tri nacionalna programa vrtile su se po nekoliko satiemisije s njegovim slikama. Kako je izgledao prije mjesecdana, kako bi mogao izgledati danas. Jedna je sigurnosnakamera uhvatila dio njegova lica pa su to onda analiziralisatima. A tip je bio majstor u prerušavanju. Bio je počupaoobrve (koje prirodno imaju malo spušten, “žalosni” luk) inapravio uzdignute, izvijene, opake obrve poput doktoraSpocka iz Zvjezdanih staza. A onda je opet pustio stare idužu kosu. Dugo se krio, izgleda. Ali su ga ipak zgrabili.Ipak nije nadmašio doktora Dabića.Cijeli Hobiton bio se uzbunio dok su lovili tog klinca.Ne znam što je točno uradio, koliko je strašan bio njegovzločin. Ubio je neku djevojku, Britanku. Kako ju je ubio,također nisam shvatio. Ali, ma koliko strašan bio njegovzločin, jednostavno mi je došlo žao čovjeka na kojega sepodignula tolika hajka. Da se, naprimjer, moja slika vrtina tri nacionalne televizije nekoliko sati na dan, da se radebeskrajne specijalne emisije o meni, da su posvuda zalijepljenetjeralice s mojom slikom (wanted – kao na DivljemZapadu), ne bih izdržao, sam bih se prijavio.