human rights film festival - Zarez

ESEJzarez, xi1 /273-274, 7. siječnja 2010. 24svoj krajnji cilj ima apsolutnu legitimaciju institucija Države i figura eksperata; 3)propaganda koja kao izvor krize ističe događaj vezan za popularna traženja, te kojitako narušava konkurentnost domaće ekonomije; 4) paradigmatskom funkcijomstranog iskustva koje nas prisiljava na konstantnu adaptaciju na postavljeneekonomske uvjete; 5) rasizmom, kao internom granicom svakog demokratskogporetka. Ovih pet uvjeta zajedno čine transcendentalni petenizam, “masovnusubjektivnost koja je dovela Sarkozya na položaj moći, te koja podržava njegoveakcije, a koja pronalazi svoje nesvjesno povijesno-nacionalne korijenje u petenizmu.Ovo je ono što nazivam transcendentalnim: ono što bez pojavljivanja na površini –tako da naša današnja situacija ‘ne sliči’ petenističkoj vladavini – izdaleka konfigurirakolektivni mehanizam, pružajući mu zakon i poredak”.Jedino što možemo dodati ovom uvidu jest da petenizam, iako možda ipredstavlja interni moment francuske povijesti, jest nažalost daleko manjekarakterističan za Francusku no što možda drži Badiou. Štoviše, on bi mogao biti inovo ime suvremene europske konjunkture, pogotovo u uvjetima onog što je GopalBalakrishnan nazvao postneoliberalno stacionarno stanje, tj. situaciji produženesocioekonomske stagnacije uzrokovane izjednačenom i nejasnom borbom zasvjetsku hegemoniju, u historijskim uvjetima u kojima je prošlost poznata, no bezvidljive singularne budućnosti svijeta na obzoru. A upravo je ulog jednog svijetaza Badioua ulog svake prave emancipacijske politike. Proglasiti da postoji “samojedan svijet” nije deskriptivna već performativna, politička izjava; supostavitilažnom univerzalizmu slobodnog tržišta, kojim cirkuliraju robe i (monetarni)znakovi, stvarni univerzalizam svijeta u kojem ljudi žive slobodno. Za Badioua danitržišni univerzalizam ekvivalencije, iako realan, nije istinit; suprostavljanje principu(robne) ekvivalencije se posljedično ne može odvijati iz tržišta, već samo apsolutnimprekidom s postojećim stanjem, čija je cijena ujedinjenog svijeta Kapitala upravoegzistencija dvaju svjetova – svijeta olimpijskih visina transnacionalnih monetarnihspekulacija i svijeta rezervne radne snage i onih trajno isključenih, svijeta onih kojiriskiraju i onih koji plaćaju te rizike (Žižek), ili kako je elegantno sročio Balibar,svijet onih koji cirkuliraju Kapital i onih koje sam Kapital cirkulira.ETIKA I(LI) POLITIKA No, kako je ustvrdio Badiou, ono što nas očekuje jezapravo borba za očuvane same komunističke hipoteze, tj. defenzivni period ukojem će dominirati borba za očuvanjem ideje jednakosti, tako da on predlaže niztočaka iz kojih se možemo nastaviti opirati; ustrajući na političkoj figuri radnikakao jednoj od mogućnosti povlačenja iz dominantne hegemonije, proglašavamojednakost svih radnika na određenom području (pogotovo stranih); umjetnost kaoproces stvaranja treba biti superiorna kulturi kao konzumaciji, kao što je i znanostsuperiorna tehnologiji; potrebna je reinvencija ljubavi, koja mora početi onkrajzahtjeva ili želje; reafirmacija hipokratove zakletve – svatko ima pravo na medicinskupomoć; masovni mediji, koji pripadaju bogatim menadžerima, trebaju samo oni ičitati; svaki proces koji ima služiti samo i kao mali fragment emancipacijske politikeje beskrajno superioran ikakvoj menadžerskoj nužnosti. I dok ove točke čine sržmogućeg “glokalnog” emancipacijskog programa, koji se ima suprostaviti globalnojcirkulaciji Kapitala, za samog Badioua one to ipak nisu; možda pak Badiouovanemogućnost formuliranja iznimke, te posljedično etičko artikuliranje osnovnihpolitičkih koncepata. Tako i program s navedenim točkama ne može a da ne zvučikao određeni moralno-politički “vodič” za svakodnevni život, kojim suprotstavljaneuvjetovani etičko-politički poziv s determinirajućim uvjetima “svakodnevnepolitike”. Možda zaista i procijep između politike i etike, kojeg Badiou ignorira,upućuje na inherentnu granicu lakanovske ljevice kao takve. No, ono što zasigurnojest jasno jest da ovakav program može biti dio samo neke paradoksalne militantnepolitičke preskripcije čiji je krajnji cilj u osnovi defenzivan, te koji se sastoji više odindividualnog promišljanja situacije, nego kolektivnog političkog organiziranja.Što Badiou zanemaruje jest da opskurnost politike proizlazi u krajnjoj liniji izotvorenosti sadašnje globalne situacije; možda je implozija vladajuće globalnehegemonije, čiji je jedan od ishoda zaista i neo-petenistička reakcija, upravo situacijadefinirana nizom dislokacija koje pružaju mogućnost za samoostvarivanje tolikotražene iznimke, pozicije iz koje je moguća kolektivna politička redefinicija mogućeg,te realizacija posljedica te nove mogućnosti koju je do sada potiskivalo dominantnostanje stvari. Badiou i Žižek, kao jedan od njemu najbližih teoretičara, obojeiznenađujuće propuštaju izvući teoretske posljedice iz činjenice da je današnjipovratak ciničkog kapitalizma 19. stoljeća povratak “živog mrtvaca”, koji moraumrijeti dvaput; ostaje jedino pitanje hoće li ovaj novi svjetski sustav zaista prekinutiiznimni singularan Događaj ili će se transformirati pod neizdrživim pritiskom nizalokalnih i kontingentnih otpora.ČITAJTE IVŠIĆA