human rights film festival - Zarez

glazbazarez, xii /273-274, 7. siječnja 2010. 39Redateljski zločinPozornica prekrivena ružinim laticama već jepotpuno ofucano rješenje, bez obzira simbolizirali ljubavnu strast, pokrov groba ili, još gore, krvsušičave protagonisticeTrpimir MatasovićGiacomo Puccini, Boemi, Hrvatskonarodno kazalište, Zagreb,18. prosinca 2009.Operi Hrvatskog narodnog kazalištau Zagrebu gotovo nikakone uspijeva da joj nekapredstava uspije u cijelosti. No, to nije slučajnost,nego rezultat sustavno pogrešnekadrovske politike. Jer, ako je neki redatelju tom ansamblu pripremio jedan osrednjiprojekt, a potom jedan još lošiji, razboritaga uprava ne bi angažirala i za treći. Ipak,upravo je to učinila uprava središnje nacionalnekazališne kuće kada je režiju novepostave Puccinijevih Boema povjerila ArnauduBernardu, nakon njegovih upitnihrezultata s Triptihom i Falstaffom.Boemi na Sjevernom poluBernardova režija najnovije HNK-oveoperne predstave školski je primjer što sedogađa kada režiser ne želi biti tradicionalan,a ne zna biti inovativan. Prvi se činnavodno odigrava na zaleđenom pariškomkrovu, premda bi se iz ponuđene slike moglozaključiti i da se zbiva na Sjevernompolu. Pa, dakle, i ne čudi što je svim protagonistima,eto, hladno. Metež drugogačina još nekako i može proći, možda i zbogne osobito originalnih, ali ipak učinkovitihreferenci na antologijsku režiju FrancaZeffirellija.Otkud se i zašto u trećem činu stvorilakamp-prikolica ostat će nerazjašnjenommisterijom, dok je završnica predstave, nažalost,i previše jasna. Pozornica prekrivenaružinim laticama već je potpuno ofucanorješenje, bez obzira simbolizira li ljubavnustrast, pokrov groba ili, još gore, krv sušičaveprotagonistice.Kaže se da je za opernog režisera dobrokada poznaje glazbu, i to je točno – ali pritombi bilo poželjno razumjeti i zakonitostioperne režije. Bernardovo čitanje Boema,doduše, zaista dosljedno slijedi glazbu, alipritom, u svojoj prenatrpanosti, ometa pjevače,a i glazbu sâmu. Od svog se tog silnogtrčkaranja, skakanja i dobacivanja raznihpredmeta siroti pjevači toliko uspušu, daim ponestaje snage za pjevanje.Ipak, najgori redateljski zločin počinjenje u završnici opere. Da, režija u nekim trenucimapraznoga hoda treba pomoći glazbi,ali je zato ne bi smjela ometati ondje gdjedovoljno govori sâma za sebe. Trenutak ukojem umire Mimi upravo je takvo mjesto,čija glazbena snaga može doći do punogizražaja samo ako nije narušena suvišnomscenskom intervencijom. A što u tom trenutkučini Bernard? Umjesto da režijski konačnobarem nakratko zašuti, on sa stropaspušta dodatnu količinu, i opet, ružinih latica– nepotrebno, kičasto i neukusno.Uzaludan trud Sve bi to bilo moždai lakše podnijeti da je glazbeni segmentpredstave bio jednako loš. Međutim,čovjeka srce zaboli kadavidi kakvom je redateljskom teroru,zajedno s publikom, izloženafantastična pjevačka podjela.Uz korektno dirigentskovodstvo Josipa Šege, u njoj suzablistali ama baš svi sudionici.Svakako se izdvajaju izvanserijskipotresno proživljene interpretacijeTomislava Mužekai Martine Zadro kao Rodolfa iMimi. Za njima nimalo ne zaostaju,u ulogama Marcella iMusette, Davor Radić i IvanaLazar, a svoj su jednako nemalidoprinos dali, među ostalima,još i Luciano Batinić i AlenRuško.Ali, uzalud sav taj trud velikogbroja ljudi, kad ga je upropastiojedan jedini čovjek – ArnaudBernard. Novi zagrebačkiBoemi su predstava koju svakako trebačuti, ali ne i vidjeti. U tom smislu, ako neštone možemo zanijekati upravi HNK, ondafoto: Saša Novković— Bernardova režijaBoema školski jeprimjer što se događakada režiser ne želibiti tradicionalan, a nezna biti inovativan —foto: Saša Novkovićje to dosljedno nastavljanje dugogodišnjetradicije proizvodnje glazbeno-scenskihpoluproizvoda.osobito usrećila. Iznimka je praizvedbaopere Crux dissimulata Srećka Bradića –koja se, da nije bilo Muzičkog biennalaZagreb, ne bi ni dogodila. A i kad se dogodila,skinuta je s repertoara nakon samo triizvedbe. Toliko o skrbi nacionalnog kazalištaza suvremeno nacionalno stvaralaštvo.Presjek estetski odabira Štose tiče sâmog Biennala, on je nedvojbenobio najznačajniji glazbeni događaj godine.Tom bi se festivalu, doduše, mogla prigovoritinedovoljna otvorenost prema inovativnijimsmjerovima u suvremenoj glazbi.No, s druge strane, njegova je koncepcijaionako ponuditi presjek različitih danasaktualnih estetskih odabira – u svoj njihovojraznolikosti.Direktor Biennala Ivo Josipović umeđuvremenu je postao predsjedničkimkandidatom, no već je prije toga politikuuveo u svoj primarni, glazbeni resor. Odlukada crvena nit ovogodišnjeg festivalabude odnos glazbe i politike, to jest pitanjedruštvenog angažmana umjetnosti,svakako je hvalevrijedan potez. Njime sedalo do znanja koliko je pogrešan stav većinekulturnih institucija da je umjetnostnešto onkraj svakodnevnih društvenih,pa i političkih pitanja. Pritom je otvorenoi pitanje potrebe dvosmjernosti komunikacije,koja u binomu glazba-politika nefunkcionira najbolje.Uz Biennale, najveći doprinos u promicanjusuvremenosti, umjesto velikihinstitucija, dali su manji akteri, poput,primjerice, Cantus ansambla. Doduše, itu postoji vrijedna iznimka u obliku Glazbeneproizvodnje Hrvatske radiotelevizije.Njen Simfonijski orkestar i Zbor većgodinama sustavno predstavljaju i novadjela, a iz ovogodišnje ponude valja izdvojitiprvu hrvatsku izvedbu EpistoleIve Maleca.Ti su se ansambli sjetili i nekih bitnihobljetnica, pa je tako pod ravnanjem TončijaBilića upriličena i iznimno uspješnaizvedba Haydnovog Stvaranja svijeta.Drugi obljetničari – Georg FriedrichHändel i Henry Purcell – morali su sezadovoljiti tek prisutnošću u programimaHrvatskog baroknog ansambla.Izvaninstitucionalni junacIpak, najveći su junaci ove recesijske godineorganizatori manjih festivala. Samoborskaglazbena jesen tako se, za razliku od svihonih koji su to odavno trebali učiniti, sjetilau Hrvatsku pozvati u svijetu proslavljenogkontratenora Maxa Emanuela Cencića.Njegov recital bio je posve izniman događaj,kako zbog umjetničke kvalitete, tako i zbogbeskompromisnog zahtjeva za intelektualnimangažmanom publike.Također izvan okvira velikih institucija,dogodilo se i četvrto izdanje Zagrebačkogmeđunarodnog festivala komorne glazbe.Riječ je o manifestaciji koja iz godine ugodinu raste – i kvantitativno, obimom programa,ali i kvalitativno, dovođenjem sveboljih, uistinu vrhunskih svjetskih glazbenika.Priređivači su na tom putu ustrajaliusprkos recesiji, pa makar i na vlastitu financijskuštetu.Možda i više nego ikad dosad, upravose u ovim kriznim vremenima dokazala nesamo potreba, nego i svrhovitost suradnjeumjetničkih institucija. To, doduše, i daljeuglavnom ne čine one koje su financijskijake, nego one koje manjak novca kompenzirajuvlastitim entuzijazmom. Najbolji jeprimjer toga izvrsna produkcija MozartoveČarobne frule, koju su zajedničkim snagamapripremile sve tri zagrebačke umjetničkeakademije i Tekstilno-tehnološki fakultet.Nažalost, takva je suradnja i daljeiznimka, jer su ključne institucije i daljeuvjerene u svoju samodostatnost. No, s takvimstavom prostora za kvalitativne pomakenema. Otrcana fraza kol’ko para,tol’ko muzike prošle je godine pala u vodu– jer, ako je riječ o umjetnički vrijednimprojektima, “sitne ribe” su višestruko nadmašile“velike igrače”.