Å UMARSKI LIST 10-12/1977

OBLJETNICE
LIJEČNIČKI VJESNIK —
STOGODIŠNJAK
Ove, 1977, godine i liječnici Hrvatske proslavili su stogodišnjicu svog
stručnog časopisa — »LIJEČNIČKI VJESNIK«, a zabilježili također 1877. godine
pokrenutog časopisa »GLASNIKA DRUŠTVA SLAVONSKIH LIJEČNI­
KA«. Istodobna pojava dva liječnička časopisa nameće pitanje s kojih razloga
nije se pronašao zajednički jezik i ujedinile sile na izdavanju jednog časopisa.
Odgovor nalazimo u činjenici da je u ono vrijeme u Osijeku bilo relativno
mnogo stanovnika njemačkog porijekla, Njemaca, pa tako i liječnika. Stoga
uz osnivanje udruženja liječnika za Hrvatsku, »Sbora liečnikah kraljevine
Hrvatske i Slavonije« 1874. godine u Osijeku je devet dana
kasnije t. j. 7. ožujka 1877. god., osnovano »Družtvo slavonskih
lječnika«. Utjecaj liječnika Njemaca očituje se u činjenici, da se Glasnik
Družtva slavonskih liečnika« tiskao dvojezično (jedan stupac na hrvatskom,
a drugi na njemačkom jeziku), a što upravni odbor DSL »u suglasju sa glavnom
skupštinom« pravda »da većina naših članonva nije posvemu vješta našem
jeziku«. Dvojezičnost Glasnika naišla je na otpor ne samo u liječničkim
krugovima nego i u javnosti 1 ), pa je časopis krajem 1878. godine zamjenjen
»GODIŠNJIM IZVJEŠĆIMA«.
U jubilarnoj godišnjici osnivanja, tj. 1977. godine, LIJEČNIČKI VJES­
NIK bilježi zapravo svoje 99. godište, jer dvije godine, 1882. i 1884., nije izlazio.
No time se ne umanjuje činjenica, da je on, uz Šumarski list, najstariji
stručni časopis u Hrvatskoj. Značenje Liječničkog vjesnika za hrvatsku medicinsku
znanost i djelatnost je to veće, što, kako je to izrekao u pozdravnoj
riječi na proslavi stote obljetnice »Liječničkog vjesnika« održane 26. veljače
1977. god. u Zagrebu, dr Ivo Mar g an, »Hrvatska je u to vrijeme sigurno
bila jedna od rijetkih zemalja u svijetu, a posebno u Evropi koja nije imala
medicinski fakultet 2 ), višu ili srednju školu za zdravstvene radnike, a imala
je udruženje liječnika i stručni medicinski časopis«. Tako je »Liječnički vjesnik«
»najprije uz Zbor liječnika Hrvatske, a kasnije i Medicinski fakultet u
Zagrebu, bio jedno od tri središta razvoja naše medicine u cjelini«.
') Tako, npr., opozicijski dnevnik »Obzor« (u br. 89. od 17. IV 1878) između
ostalog piše: »Hrvati sami ovdje potpomažu njemštinu, a ondje talijanštinu! . . .
Družtvo osiečkih liečnika izdaje svoj list hrvatski i njemački, a isto tako i šumarsko
družtvo — za koga? Mi znademo, da tih listova Niemci netrebaju . . .
To ne služi nego k širenju germanizma u Hrvatskoj«.
2 ) Prvi medicinski fakultet u Hrvatskoj, u Zagrebu, započeo je radom tek
1919. godine, jer se sve do 1918. godine, dakle u godini rasula austro-ugarske monarhije,
njegovom osnivanju protivile snage bilo Beča bilo Budimpešte ili obje
zajedno.
521