temat: zoom festival - Zarez

Razgovorzarez, xii /289-90, 2. rujna 2010. 11Vladimir Arsenijević — Mismo, nažalost, uzgojili jednustrahovito konzervativnu,sebičnu generaciju koja jenaklonjena nacionalizmu ietnocentrizmu, lelekanju nadsudbinom sopstvenog narodai nepoverenju, kako premanarodima bivše Jugoslavije,tako i prema Evropi —KNJIŽEVNI HAAGGospodine Kazaz, koliko je literatura, koju karakterišemržnja, zagadila prostor Zapadnog Balkana?– Enver Kazaz: U izuzetnim količinama. I mislim da onanije samo užasno djelovala na naše ukupne kulture najužnoslavenskom prostoru, nego je, rekao bih, na nekinačin pokušala i uništiti naše živote. Bosna je vrlo karakterističnau tom pogedu. Pisci koji su promovirali kulturumržnje nisu, zapravo, to radili direktno u književnosti,mada moram reći da je Bosna rodno tlo nacionalizama,a fakultet na kojem radim imao je veliki doprinos u tome.Ti su pisci svoje mrziteljske stavove, svoj rasizam ispoljavaliu novinskim tekstovima. I tu treba izdvojiti magazinLjiljan koji je finansirala SDA, i magazin Bošnjak čiji jeurednik bio Zilhad Ključanin. Rekao bih da je o tomenapisano relativno malo tekstova i da nas tek očekuje suočenjesa tom vrstom odgovornosti intelektualaca i pisaca.Ja mislim da bi trebala da se napravi nekakva vrsta književnogHaaga kako bi se kulture dekontaminirale od ovihakademskih moćnika i kako bi se mlađim generacijamaomogućilo da lakše i bolje prevladaju ratne traume. Otoj odgovornosti napisano je nekoliko knjiga. Posljednjaknjiga Mirka Kovača Elita gora od rulje je u tom pogleduveoma značajna, zatim Kultura laži Dubravke Ugrešić, ane treba zaboraviti ni tekstove Slavenke Drakulić. Piscikoji su širili ratnu propagandu, a rat je počeo prije svegau kulturi, sjedili su za trpezama moćnika i sa tih trpezaspuštali svoje mrziteljske stavove u ravan svakodnevne,pučke kulture. Imena o kojima pišem mi smo pokušali daraskrinkamo u jednom broju časopisa Sarajevske sveskeu kome smo se bavili odgovornošću pisaca i intelektualacaza rat. Pokušaji da se otvori ta tema izazivali suoštre polemike koje su u Bosni i Hercegovini na krajudovele do toga da se ljudi, koji su bili simboli bosanskogotpora u ratu, Ivan Lovrenović, Marko Vešović, MiljenkoJergović, Mile Stojić i drugi, danas nađu na najžešćemudaru bošnjačke desnice, rekao bih čak rasističke desnice,a primjeri takvog pisanja mogu se naći u nekim tekstovimaNenada Filipovića i Fatmira Alispahića. Ali ono štomeni vraća nadu jeste pojava nove bosanske generacijeintelektualaca koja je vezana za časopis Sic, a koji supokrenuli studenti Filozofskog fakuleta u Sarajevu. Timladi ljudi su nepotkupljivi u svom polemičkom odnosuprema svakoj vrsti nacionalističke priče i svim oblicimadesničarskih ideologija.NACIONALIZAM NOVIH GENERACIJAKoliko je genocid u Srebrenici, kao nastrašniji zločinposljednjeg rata, bio tema u literaturi?– Enver Kazaz: Srebrenica je velika tema u bosanskojknjiževnosti, ali ona nije direktno tematizirana, ona jeuvijek posredno tematizirana. O njoj su u svojoj poezijisjajno govorili Mile Stojić i Marko Vešović. Tema Srebrenice,međutim, kao da još uvijek čeka svog pisca. Moždaće nekom ovo izgledati čudno, ali i ja mislim da će najboljaknjiga o Srebrenici, a ja očekujem vrlo skoro, doći izsrpske književnosti, iz kruga pisaca kojem pripada i mojsagovornik, jer to je generacija koja ne dopušta nikakvuvrstu povijesnih falsifikata. Bošnjački pristup toj temi jepretraumatiziran i gotovo da ne postoji mogućnost odmakaod te traume. Na tome i zasnivam tezu o mogućnostida se veliki roman o ovoj temi pojavi iz srpskogkulturnog prostora. Moram reći da je Srebrenica, zapravo,opsjedajuća tema javnog prostora u Bosni i Hercegovini.Na njoj se grade politički mitovi tako da će književnostmorati dekonstruirati te mitove diskursom koji pripadakritičkom realizmu i novoj etici.Koliko je literatura u Srbiji doprinjela saznavanju istineo ratu, o zločinima u ratu?– Vladimir Arsenijević: Jednim delom – da, ali bojim seda je tome daleko više doprinela publicistika. Kad stepomenuli Srebrenicu, pala mi je na pamet jedna izuzetnai vrlo interesantno napisana knjiga, Škorpioni– dizajn zločina Jasmine Tešanović,o suđenju članovima paramilitarne grupeŠkorpioni koji su učestvovali u ubistvimabošnjačkih civila u Srebrenici i oko nje.Poražavajuća je činjenica, sa kojom se miu Srbiji neprestano suočavamo, da, zapravo,ne postoji opravdanje za nedostatakinformacija o zločinima jer su i u onanajtamnija vremena 90-ih godina postojalimediji, kao što su Radio B 92, dnevni listNaša borba ili nedeljnik Vreme, koji susmatrali da im je dužnost da izveštavajuo onome o čemu su zvanični mediji ćutali.Srebrenica za nas nije bila naknadno otkrivena tragedija– ili makar za neke od nas. Srebrenica je bila realnost okojoj smo mogli da se informišemo svakodnevno, poduslovom da smo želeli o tome da saznamo. U Srbiji nijepravo pitanje zašto se o nečemu nije znalo, nego zašto suljudi odbijali da se o tim stvarima informišu. Književnostkoja se na istinit način time bavila svakako je doprinelajednom boljem razumevanju događaja i, nadam se, povišenojempatiji spram onoga što su trpeli ljudi na drugimprostorima bivše Jugoslavije. Međutim, bojim se dakod ove najmlađe generacije, mislim na tinejdžere i onekoji se nalaze u ranim dvadesetim godinama, čitava tapriča sada pada u vodu. Mi smo, nažalost, uzgojili jednustrahovito konzervativnu, strahovito sebičnu generacijukoja je naklonjena nacionalizmu i etnocentrizmu, lelekanjunad sudbinom sopstvenog naroda i nepoverenju,kako prema narodima u našem neposrednom okruženju,dakle narodima bivše Jugoslavije, tako i prema Evropi.Mi smo danas suočeni sa naglim porastom strahovitognacionalizma kod mladih, a, sa druge strane, i sa njihovimotporom prema generalnim kulturnim vrednostima.DRUGI O NAMA– Enver Kazaz: Potpuno se slažem sa ovimšto kolega Arsenijević kaže o najmlađimgeneracijama. To je posljedica činjenice dasu škole na cijelom prostoru bivše Jugoslavijepretvorene u ideološke institucije prvevrste. Školski sistem je surovi proizvođačnacionalizma. Rekao bih, međutim, dase u studentskoj populaciji u Ljubljani iZagrebu javlja potpuno drugačiji refleks,za razliku od Bosne i Hercegovine i Srbijegdje u mladoj generaciji postoji etnonacionalističkikonsenzus. Oni su okrenutiizazovima budućnosti i to je nešto što kod mene budineku vrstu optimizma. Ali moram pomenuti još jednustvar. U Sarajevo je u aprilu 1992. godine ušao antiratnialbum grupe Ekatarina Velika Dum, dum zajedno sačaspisom Vreme koji je na prvoj strani imao onu čuvenufotografiju iz Bijeljine na kojoj se vidi kako pripadniksrpskih paramilitarnih jedinica šutira tijelo ubijenogcivila i naslov Zaustavite balkanskog kasapina. Zbogčega se sjećam ovog događaja? Ne samo zato što je onajdrugi, nezvanični, manjinski, humanistički Beograd nataj način poslao poruku Sarajevu da saučestvuje s njim,nego i zbog toga što su drugi mediji, kao što je muzika,kao što je publicistika, kasnije i pozorište i film, skupa saknjiževnošću, učestovali u oblikovanju slike rata.U kojoj mjeri je jugoslavenski rat bio tema piscima uinostranstvu?– Enver Kazaz: Mogli bismo nabrojati čitav niz pjesnikakoji su reagirali na taj rat. Pomenuo bih, recimo, nobelovcaCzeslava Milosza i njegovu veličanstvenu pjesmuSarajevo. I veliki ruski pisac, također nobelovac, JosipBrodski napisao je izvanrednu pjesmu o Sarajevu. Sarajevokao simbolički topos rata velika je tema savjestiEvrope, kao što na drugoj strani imamo pisce poputEduarda Limonova i Petera Handkea koji su zastupaliprokaradžićevske i promiloševićevske stavove. Svjetskojknjiževnosti se svojim djelima o ratu pridružuju i bosanskipisci Aleksandar Hemon koji piše na engleskom,Semezdin Mehmedinović koji je istodobno i američki, ibosanski, i južnoslavenski pjesnik, a odnedavno i SašaStanišić sa romanom Vojnik popravlja gitaru, koji je napisanna njemačkom, i Velibor Čolić, bosanski pisac uParizu koji piše na francuskom jeziku.– Vladimir Arsenijević: Ja bih pomenuo jedno delo kojidolazi sa margine književnosti i koje je nekakva mešavinažurnalizma i stripa. To je strip Safe Area GoraždeJoea Saccoa koji je fantastično crtao i pisao o tragedijiGoražda u bosanskom ratu. Napravio je i nekoliko sjajnihalbuma, poput Christmas with Karadžić, i dao jedan vrlotemeljan uvid u ono što je predstavljalo suštinu rata uBosni i Hercegovini viđenog njegovim očima. Ono štoje na mene ostavilo snažan utisak jeste činjenica danacrtana tragedija izaziva grozniji osećaj u stomakuod, recimo, nekakvog foto-dokumenta. Prizori klanja iubijanja civila prikazani u kvadratima stripa u meni suneprestano izazivali suze i jednu užasno, užasno gorkuknedlu u stomaku. Od mnoštva literarnih dela koja suse više ili manje uspešno bavila ratom u Jugoslaviji, pomenuobih jednu knjigu koja nije široko poznata. Zovese Božja čizma, a napisao ju je Amerikanac Brad Fox,čovek koji je sve ratne godine proveo na prostoru bivšeJugoslavije. Ona je objavljena samo u srpskom prevoduu Beogradu pre izvesnog broja godina. Reč je o jednojsjajnoj, jako uznemirujućoj kombinaciji putopisa, dnevničkihzapisa i fikcije koja vodi čitaoca od Slovenije,preko svih centralnih republika bivše Jugoslavije, sve doMakedoniji i daje jedan jako, jako uznemirujući pregledsvih naših ludila.VELIČKOVIĆ, ĐIKIĆ, JERGOVIĆ...I na kraju, mada je to nezahvalan posao, molio bih vasda izdvojite tri najbolja prozna djela o ratu?– Enver Kazaz: To je vrlo teško. Dovodite me u nezgodnupoziciju. Ja bih mogao da nabrojim deset djela,a ne samo tri. Ali, ako sam prisiljen da to radim, ondabi to bio roman Cirkus Kolumbija Ivice Đikića, Istočnood Zapada, jedna potresna autobiografska proza VladeMrkića i možda roman Knjiga o Tari Zdenka Lešića. Alija sad moram tu da dodam i zbirku pripovijedaka Đavou Sarajevu Nenada Veličkovića, neke priče VladimiraPištala, pripovijetke Alme Lazarevske, knjigu FarukaŠehića Pod pritiskom itd. Mislim da mi je nemogućesuziti izbor na tri knjige zbog toga što ja tu literaturuvolim, budući je ona mene oblikovala i ne bih želio bitinepravedan prema bilo kojem od tih djela.Enver Kazaz — Mislim da bitrebala da se napravi nekakvavrsta književnog Haaga kako bise kulture dekontaminirale odovih akademskih moćnika i kakobi se mlađim generacijamaomogućilo da lakše i boljeprevladaju ratne traume —– Vladimir Arsenijević: Ja bih se sveo na ono što je osnovnaše nove ratne književnosti. To su svakako dela koja sutokom devedesetih stvarana u Bosni i Hercegovini i činimi se da i dan-danas odatle stiže najintenzivnija književnost.Dakle, moj izbor su knjige Sarajevski MarlboroMiljenka Jergovića i Konačari Nenada Veličkovića. A otrećoj bih morao malo više da razmišljam.