temat: zoom festival - Zarez

esejzarez, xii /289-90, 2. rujna 2010. 23posljedice “racionalnog zastupanja vlastitih interesa” – tosu samo neki od užasa koji se mogu pojaviti kad kult razumapočne upravljati civilizacijom. Prosvjetiteljstvo jepokušavalo ukinuti mit nijekanjem njegova postojanja ismještanjem mitskog impulsa u močvare praznovjerja. Ali,kao što kaže Jung, bogovi ne nestaju ako niječemo njihovopostojanje; oni se tada samo sakriju. Gubitkom mita gubimojedini jezik kojim možemo komunicirati s psihom.Camusova i Beckettova genijalnost je u tome što namotkrivaju fundamentalni apsurd modernog života. Smrtje granica razuma. Ako sve nestaje u savršenoj tišinigroba, zašto tada uopće živimo? Ako na njega gledamoiz perspektive potpune racionalnosti, život je esencijalnoapsurdan i besmislen. Zato smisao koji vidimo u životune može proizaći iz racionalnog. On nedvojbeno proizlaziiz nečega drugoga, čak i ako se to svodi na hrabaregzistencijalistički susret sa samim apsurdom. Proizlaziiz intuicije.Smislu je mjesto uz mit zato što ga intuitivno dohvaćamoiz nevidljiva neksusa primordijalnih psihičkih sila; upravoje mit u svakoj kulturi zaslužan za otkrivanje smisla života.Darvinizam možda točno opisuje proces prirodnog odabira,ali čim iz te teorije pokušamo izvući smisao, pretvaramodarvinizam u mit; drugim riječima, teoriju shvaćamo intuitivno.Moderna je znanost potpuno preplavljena mitom,jer u samoj sebi vidi svrhu – čak i ako se ta svrha sastoji uslijepom pokoravanju “sebičnim genima” u ime evolucije.Ako se znanstvenici suprotstavljaju dogmama i ideologijamakoje ograničavaju njihovu potragu za znanjem, tadaje to zato što smatraju da je ta potraga u biti smislena.Potraga za istinom arhetipski je koncept – on prethodiracionalnoj misli.Jedan mi je sveučilišni profesor rekao da je doživioduhovnu krizu nakon što je kasnih sedamdesetih pročitaoSebični gen Richarda Dawkinsa. Dawkins je toliko dobroargumentirao svoju teoriju da je moj profesor izgubiovjeru u Boga i na vlastiti užas postao ateist. Kad sam gazapitao: “Kako se osjećate? “ odgovorio mi je: “Osjećamse izvrsno. Odavno sam se pomirio s tim. Čovjek se naučinositi s istinom”.Kad se suočimo sa stvarnošću koja osporava naša najdubljauvjerenja, prelazimo u ono što tibetanski budistinazivaju bardo – međustanje u kojem nestaju temelji svihnaših stajališta. U eseju o Proustu, Beckett je napisao daljudska bića ne zanima novost, nego teže blaženom neznanjunavike. Prodor novoga – bilo u traumatičnom događaju iliu spoznaji bolne znanstvene činjenice – uvijek nas dovodiu paniku. “Stvaranje svijeta”, piše Beckett, “nije završenoza sve vijeke vjekova, nego se nastavlja svaki dan.” Projiciramovjerovanja u svoju okolinu kako bismo se zaštitili odPraznine stvarnost. Ali, ponekad nešto probije kroz taj veo,otvori nepoznati prostor i time nas prisili da se prilagodimonovoj stvarnosti. “Razdoblja prijelaza koja razdvajaju razdobljaprilagodbe… u životu pojedinca predstavljaju pogubnezone, opasne, rizične, bolne, tajanstvene i plodne, u kojimana trenutak umjesto dosade života nastupi bol bivanja.”Za mojeg je profesora “nositi se s istinom” značilo otkrivatismisao u svijetu koji je Bog iznenada napustio. Ako seprisjetimo da mit i smisao supostoje na istoj razini, možemoreći da je on morao ponovno učiniti svoj svijet mitskim.Čak i znanstvenici koji su posvetili svoje živote dokazivanjuda je um trik biološkog mozga, žive prema istimnačelima kao i ostatak čovječanstva. I oni imaju žudnje,ciljeve, ljubavnike, snove, grešne užitke. Drugim riječima,posjeduju jednu skupinu uvjerenja, no žive prema drugoj.Žive kao da su “obdareni dušom”, kao da njihovi životi imajuintrinzičan smisao. Osoba koja bi postojanje doista smatralabesmislenim ne bi istraživala, a kamoli pisala knjige.Zamislite suicidalnog adolescenta koji zapisuje u dnevnikda život nema smisla, da “ništa nije važno”. Sam ga činpisanja razotkriva – pisanjem pokazuje da mu je stalo. Smisaoje važan, čak i ako život nije. Kao što kaže pripovjedačna kraju Beckettova romana The Unnameable: “Ne mogudalje, idem dalje”.U snovima vjerujemo u magiju Zamislitesljedeću situaciju: neuroznanstvenica dolazi do čudesnogotkrića kojim će se konačno dokazati da se svi procesiuma mogu svesti na neuronsku aktivnost. Ushićena je,uzbuđena i ponosna što je dala važan doprinos napretkuljudskog znanja. Glavu joj preplave snovi o medicinskimotkrićima, o Nobelovoj nagradi, televizijskim intervjuima iznanstvenim knjigama. Te noći ona sanja da roni kako bi uruševinama u more potonula grada pronašla čarobni biser.Izranja biser na površinu i time spašava kraljevstvo. Akosmrt izjednačava sve stvari na fizičkoj ravnini, tada snovi točine na psihičkoj. U snovima vjerujemo u magiju, unatočnašim stajalištima ili mišljenju.Kako bi ostvarili pravo na sredstva za znanstvene projekte,znanstvenici moraju objasniti zakladama koje ih financirajuzašto bi one to trebale učiniti; moraju obrazložitisvrhu svojega rada. Čak i teza čije bi dokazivanje uništilosve nade u pronalazak smisla u prirodi, nikada ne bi dobilapotporu bez nekog opravdanja. Znanstvena teza nedostatnaje ako nije umotana u mit – bio on “unaprjeđenje čovječanstva”,“pobjeda nad nacistima”, “borba protiv droge” ili“potraga za znanjem”. Kao i sve ostalo, znanost mora pustitikorijenje na tlu mita kako bi urodila plodom.Mit je životni prostor čovječanstva. Dok pokušava opisatikako priroda stvara, znanost će otvoriti nove praznineiz kojih će se smisao odjednom povući, a zatim ponovnou njima pojaviti:“Znanstvenik pokušava istražiti pravu narav, primjerice,fotografije; pokušava se odmaknuti od psihičkih ustroja iznačenja slike te se usredotočiti na neke druge, osnovnijemodele, na naizmjenične točkice svjetla i tame, svijet elementarnihčestica. No, što on u tome može pronaći osimsamo još jednog mentalnog ustroja, još jednogporetka psihičkih značenja? Ako se dovoljnodugo nastavi kretati u tom smjeru, unjegovu će se radu pojaviti mitske dimenzijeznanosti koje bi se pojavile i da se zapitaokoji je smisao sunčevih zraka, umjesto togašto je poželio istražiti ponašanje fotona”.Pada li svjetlo izravno na mrežnicu iliprolazi kroz leću elektroničkog mikroskopa, posve je svejedno:svijet ostaje ono što jest, samo svijet: zagonetka kojumoramo riješiti, u posjedu smisla koji moramo otkriti. Idejada priroda “gubi svoj čar”, a pojavi se svaki put kad znanostugrozi naš tradicionalni način razmišljanja, smislena jesamo ako uzmemo u obzir ono što nestaje. Ako shvatimokakva je psiha doista, to jest ako priznamo da je ona stroj,ali stroj koji proizvodi smisao, tada je duhovnost, odnosnoreligioznost, neizbježna. Čim u postojanju nazremo smisao,svijet ponovno postaje “začaran”, no također otkrivamo daje takav oduvijek i bio.Buka i bijes U svojoj ateističkoj tiradi, RichardDawkins tvrdi da religiju u njezinoj biti odlikuje praznovjerjei čvrsta povezanost s konceptom transcendentnosti.Takvo tumačenje omogućuje njemu i njegovim sljedbenicimada sve oblike religioznosti svedu na zajednički nazivniki odbace ih. Njihovo je mišljenje da je duh sam posebi neprijatelj razuma. No, ipak teško je čitati Dawkinsa ine pomisliti da je on zapravo dosta duhovan, ako ne i vrloreligiozan:“Često me nazivaju duboko religioznom osobom. Studenticaiz Amerike jednom mi je pisala o tome kako je pitalasvojeg profesora što misli o meni. Evo što joj je odgovorio:‘Pa naravno! Njegov je znanstveni pozitivizam nepomirljivs religijom, ali on je ekstatičan spram prirode i svemira. Zamene je to religija!’ No, je li ‘religija’ odgovarajući izraz?Ne bih rekao”.Dawkins priznaje da ljepota i sklad prirode u njemu budeosjećaje čuđenja, povezanosti i poniznosti. Da toliko neustraje u tvrdnji da su ti osjećaji samo oblici estetskog divljenja,ne bismo prezali od toga da ih nazovemo duhovnima.Dawkinsova mržnja prema religiji, u kombinaciji s vjeromu neupitnu svrsishodnost znanosti i tehnologije, nagnalaje neke od njegovih kritičara da ga optuže za fundamentalizamjednak dogmaticima koje napada. Pritommu ne pomaže njegova nedavna izjava da knjige poputHarryja Pottera mogu štetiti djeci jer ih uče “mitskom”, ane “znanstvenom” razmišljanju. Time ga se stavlja u istikoš s njegovim neprijateljima, religioznim fanaticima kojisu zabranjivali i palili knjige J. K. Rowling.Otkud Dawkinsov otrov? I zašto u tolikoj mjeri, upravosada? U knjizi For They Know Not What They Do, SlavojŽižek nudi sjajnu interpretaciju hegelijanske dijalektikekoja djeluje kroz povijest. Prema njegovu stajalištu, u svakomsukobu suprotstavljenih povijesnih sila (primjerice,naturalizma i religije), već postoji sinteza koja će na krajuproizaći iz njega. “Stvari se događaju prije nego što se doistadogode… Konačna ‘riječ pomirbe’ posve je formalan čin,samo izražavanje onoga što se već dogodilo.”Primjerice, u doba prosvjetiteljstva, Crkva je već bilaizgubila rat prije nego što je uopće bila prisiljena posegnutiza racionalnim argumentima kako bi se suprotstavila sekularizmu.Prijelaz se već dogodio i bilo je samo pitanjedana kad će Crkva priznati poraz i potpuno se povući izznanosti.Žižek povezuje svoju dijalektiku s psihoanalitičkim konceptomkonverzije, prijelazom iz jednog psihičkog stanja udrugo. Kriza koja nastaje prije svjesne konverzije događa senakon što se konverzija već dogodila u nesvjesnom. U krizise odražavaju posljednji trzaji ega dok se opire promjeni.Osobito je važan Žižekov sljedeći primjer:“Zamislite ateista koji postaje vjernik. Razaraju gasnažne unutarnje borbe, religija ga proganja, agresivno seruga vjernicima, traži povijesne razloge za pojavu te ‘iluzije’i tako dalje – sve je to samo dokaz da je sukob već riješen.On već vjeruje, iako to još ne zna”.Buka i bijes ateističkog fundamentalizma današnjicereakcija je ega na još nesvjesnu činjenicu da je znanostveć otkrila svoju duhovnu dimenziju. Otpor koji znanostipruža vjerski fanatik pokazuje da se i on nalazi u stanjuporicanja, jer je duhovnost koju znanost upravo razotkrivau svemiru jednako strana monoteizmu koliko i dogmi tradicionalnogmaterijalizma. Duhovna dimenzija znanosti nijemetaforična; znanost ne postaje religija. Znanost zapravootkriva da je sama priroda prožeta duhom, da svijest nemožemo jednostavno pripisati hipofizi ili nekom drugomdijelu mozga. Svaki aspekt svijesti – uključujući mit i smisao– dio je prirode.— Sam razum postaje nalik nasan iz kojeg se rađaju užasi ičudovišnost, ako ga smatramojedinom validnom mentalnomsposobnošću —Dawkins najviše mrzi sklonost ljudi koji nisu znanstvenicida se koriste teorijom kvantne fizike kako bi opravdalivlastita “iracionalna” stajališta. Ali stvar je u tome da fizikaotkriva kako u našem svemiru postoje elementi za kojene vrijede Newtonovi zakoni. Na Dawkinskovu nesreću,“neprijatelji razuma” već su doprli do samog svetišta fundamentalnihznanosti. Kad je Niels Bohr rekao: “Ponekadsuprotnost istine nije laž, nego još jedna istina”, sve je većbilo gotovo. Stajalište da bi metafizičke spekulacije trebalebiti rezervirane isključivo za znanstvenike upućene u fizikuelementarnih čestica samo bi uzdignula te stručnjake na tronsvećenstva i potvrdila dogmatsku prirodu scijentizma.Duhovna dimenzija koju znanost otkriva leži u uzajamnojovisnosti prirode i svijesti koju još shvaćamo samomaglovito. Kvantni fizičar David Bohm govori o prirodiprožetoj snažnim kreativnim impulsima. Evo što on piše:“Priroda je mnogo više od onoga što se pojavljuje na površini.Tu bi mogla biti riječ o nekoj vrsti protegnutog materijalizma.Ali – i u tome je bit – to bi se isto tako moglonazvati idealizmom, duhovnošću, sviješću. Odvajanje togadvoga – tvari i duha – zapravo je apstrahiranje”.Ateistička kritika monoteističke dogme valjana je akouzmemo u obzir otkrića moderne znanosti. No, pokretačkiduh iza te kritike zapravo je simptom poricanja – poricanjačinjenice da je tajanstvena jezgra koja postoji u svim religioznimsustavima prisutna i u srcu teorije znanosti.Bog i izvanzemaljci Duhovnosti nije potrebantranscendentni Bog – apstraktno Drugo – kao izvor svakogaduhovnog iskustva. Baš suprotno, duhovnost je naslućivanjebezgraničnih i magijskih mogućnosti svojstvenih našojstvarnosti. Transcendencija je prepreka duhu – ona podiže