temat: zoom festival - Zarez

knjigezarez, xii /289-90, 2. rujna 2010. 45KAMEN, ŠKARE I PAPIRČitamo jednu preopsežnu, dobro uređenu, homogenu, aliistovremeno prilično “nestabilnu” knjiguMarko PogačarPetar Gudelj ovogodišnji jelaureat Goranovog vijenca,najznačajnije i (možda) jedinezaista relevantne domaće strukovnenagrade na području poezije. Valja miukratko obrazložiti ovo možda. Čini mise, naime, da u maloj književnosti poputnaše, jedna ovakva, u principu retrospektivnanagrada, koja se dodjeljuje za cjelokupanpjesnički opus i doprinos hrvatskojknjiževnosti u cjelini – inzistira li se nanjezinoj godišnjoj periodi – neminovnoprije ili kasnije relativizira vlastite postulate.Drugim riječima: svake godinenekoga valja nagraditi najvišim priznanjem,što u prijevodu, otprilike, znači:objaviš li dovoljno pjesničkih knjiga ipritom poživiš dovoljno dugo, vijenac ćete teško mimoići.Zašto ne polemika? To, opet,u književnopovijesnoj perspektivi, povratnoutječe na uspostavljanje i cementiranjenacionalnog kanona. Kao pjesnikeod iznimne važnosti i vrijednosti (uz onezaista velike!) serviraju nam tako književnapovijest, a (pre)često i benevolentnaaktualna kritika, prilično prosječnepjesničke opuse, u koje se, po mom skromnomsudu, sasvim dobro mogu uklopitii oni posljednjih nekoliko goranovaca.Povod je ovom podužem uvodu tražitii naći, razumije se, u posljednjoj Gudeljevojknjizi. Jedna je, naime, od njezinih— Problem za mene nijeu autorovom izboruteme, koji je sasvimlegitiman (gotovo dase radi o, žanrovski,“vulgarnom”konfesionalizmu), veću njezinoj uglavnomtrivijalnoj i pjesničkinezanimljivoj obradi —opsesivnih, neprestano ponavljanih i variranihtematskih jezgri upravo položajlirskog protagonista (kojega je u ovomslučaju – koliko god je to, zbog nesvodivostiontoloških razina, moguće – sasvimopravdano izjednačiti s autorom)u nacionalnom kanonu, “službenoj”, tojest institucionalno verificiranoj povijestiknjiževnosti, odnosu njezina establišmenta,pojedinaca i čitave disciplineprema njegovu liku i djelu. Gudelj, rođen1933., objavio je, kako nas upućuje i bilješkao piscu, “dvadesetak nezapaženihi prešućenih pjesničkih knjiga i ostaonepoznat i nepriznat hrvatskoj i srpskojknjiževnosti”. Protagonist, koji o sebičesto govori u trećem licu, intenzivno ćese tako, na više mjesta, baviti kritičkimiskazima (ne)posvećenim potpisnikovuopusu, broju njegovu imenu pridruženihredaka u Hrvatskoj enciklopediji, anekoliko puta i, bome, eksplicite žalitiza odsustvom vlastita portreta iz kakveantologije ili leksikona. Tako, na primjer,na jednom mjestu čitamo (pjesmu prenosimu cijelosti): “Začudno, spomenut unajnovijoj povijesti / hrvatske književnosti.// Ali, samo spomenut. // Tvoj portretbez očiju, nosa i usta. Jedno od / desettisuća bezličnih imena.” Da taj žal nijeosamljen, potvrđuje nam, između ostalih,i sljedeći citat: “Bez slike i s najmanje redakamogli bi stati u jednu šaku / ti...”Problem za mene nije u autorovomizboru teme, koji je sasvim legitiman(gotovo da se radi o, žanrovski, “vulgarnom”konfesionalizmu), već u njezinojuglavnom trivijalnoj i pjesnički nezanimljivojobradi. Opravdano je, na ovommjestu, čini mi se, postaviti pitanje zaštopjesnik nije pokušao napisati polemičkuknjigu – poput Kiševa maestralnog Časaanatomije – i jednom za svagda, perom,kako piscu i priliči, nepravdu uhvatitiza šiju; ostaviti joj tamnu i neizbrisivutočku posred čela, baš kako je to učinioveć spomenuti Kiš.Između mythosa i logosa Osimprotagonistova “obračuna s (bezimenim,ali i imenovanim) njima”, što nam je jošiščitati u knjizi Duša tilu? Knjiga donosiuglavnom već utvrđene, za Gudeljakarakteristične pjesmotvorne i stilskeobrasce, koje je pjesnik zacrtao u svojimprethodnim knjigama. Riječ je, zaista, opjesniku dosljednog i specifičnog lirsko/(mikro)epskoga glasa, koji se formiraomahom mimo dominantnih generacijskihpoetika i polemika.Njegov se pjev nalazi razapetna relaciji mythos – logos,između univerzalnog i lokalnog,praelemenata i arhetipovai (više ili manje recentne)dnevne politike. U ovimje invokacijama i gnomamajednako tako prisutno htoničko(nerijetko poprskanokrvlju) i ono astralno; no sveto, čini se, u službi jedne velike,iz temelja mitske pričeo jeziku. Riječi su u ovompjesničkom univerzumuidentificirane sa svjetlošćuutočištem,jezik predstavljen kao trajnadomovina, no domovina koja ne primanužno i odmah u svoje okrilje.Nerijetko tamnog timbra, uz dominacijuizjavnog modusa (prevladavajuiskazi i tvrdnje), Gudeljevi su sastavciduboko obilježeni usmenim kazivanjemi pučkom oralnošću, formulaični i repetitivni,ritmizirani gdjekad usvojenimgovornim obrascima, gdjekad preciznim,odsječnim stopama, katkad sintaktičkimparalelizmima. Često je riječ o strofiranimminijaturama od četiri do desetakstihova, ispisanih – uz poneki izlet utvrdu, brđansku ikavicu – u književnomstandardu, koje, kao i najveći dio uvrštenihtekstova, donose autorove opsesivnemotive rasute čitavim njegovim opusomkao i tekstualnim tkivom apostrofiraneknjige.Prvu njihovu grupu (onu, uvjetno rečeno,prirodnu) mogli bismo jednostavnonazvati bestijarijem. Gudeljevu sveprisutnu,ponekad gotovo totemsku menažerijutako čine: zmija (poskok), vuk,ptica (orao, jastreb, sokol), zatim koze,pčele, lastavice, ovce, puževi,kune, kobile, konji i tako dalje.Drugu, koju bismo mogliproglasiti “elementarnom”,čine zemlja, nebo, voda, bog,vatra, meso, kost, smrt, gromi slično. Treća, ona koja signira vlastitookružje, ali jednako tako mapira vlastituizmještenost i izgnanstvo, uglavnom jesastavljena od toponima. Tu su tako: Biokovo,Split, srednjodalmatinski otoci,Beograd i pripadajući lokaliteti, Kosovo,Srbija, Mađarska. Uz nju se vežu motiviukotvljenosti, ali i oni traumatičnogi potresnog egzilantskog iskustva koje,usprkos evidentnom ekumenskom usmjerenjuprotagonista, najčešće ne rezultirauspješnim pjesničkim uobličenjem. Nanju se nadovezuje skupina koju bismomogli nazvati “civilizacijskom”, a njezinoje središnje metaforičko čvorište tenk.Petar Gudelj, Duša tilu; VBZ,Zagreb, 2010.Sumnjive ideje o državi Nakraju, čini mi se, čitamo jednu preopsežnu,dobro uređenu, homogenu, ali istovremenoprilično “nestabilnu” knjigu.U njoj ćemo zateći raspon od uspjelihpjesama (poput, na primjer, onih na stranicama94. ili 250.), preko gomile prosječnogi autorski nedovoljno selektiranogmaterijala, do sasvim besmislenih ibespotrebnih sastavaka – poput, recimo,mikro-eseja Tako se smiješio Mamulaili onog pod naslovom Ima more koji,osim nemuštog ideološkog obračuna, nedonose ama baš ništa čitanja i pažnjevrijedno. Locirati nam je i prisutnost banalnih(pseudo)univerzalija poput Smrtje vrhovna zapovjednica svake vojske, abanalnostima ne oskudijevaju ni zvukovnimpodudarnostima motivirana rješenja,poput, recimo, Klitemnestrina klitorisa.Treća, ništa manje uočljiva razina površnostijest ona politička. Tako, na primjer,u pjesmi koju prenosim u cijelosti, čitamo:— Zaključiti je da Dušatilu, čini se, ne zauzimacentralnu niti previševažnu poziciju uGudeljevu opsežnompjesničkom opusu —“Dan hrvatske državnosti. // Najskupljii najdraži dar / tvoga života. // HrvatskaDržava. / Ma kakva bila.” Što bismo stim – osim zaključili da protagonist imavrlo sumnjivu ideju o svrsi i ulozi državekoja, u ovom slučaju i eksplicite, postajesama sebi svrhom – ne znam.Zaključiti je time da Duša tilu, čini se,ne zauzima centralnu niti previše važnupoziciju u Gudeljevu opsežnom pjesničkomopusu. O njegovoj će ukupnosti,ovako ili onako, suditi i već sudi netkodrugi: povijest, kanon, no iznad svega –ako postoje – čitatelji.Objavljeno na www.mvinfo.hr.