temat: zoom festival - Zarez

vizualna kulturazarez, xii /289-90, 2. rujna 2010. 21— Arhitektura je “poruka”u javnom prostoru i možebiti medij (okidač) njegovepromjene, dakle ima ambiciju i“kapacitet” za društvene mikroi makro transformacije —se u arhitekturi, prema Vitruviju, postiže ponavljanjemmodula, tako da svi dijelovi građevine budu dovedeni ujednostavne brojčane odnose što je ideja koja proizlaziiz promatranja ljudskog tijela: dorski stup reproduciramaskulino tijelo s visinom koja iznosi šest promjera ubazi, jonski stup je elongiran, podsjeća na žensku figuruu odnosu promjera baze i visine stupa 1:9, dok korintskistup reproducira protegljasti stas vrlo mlade djevojke.Forma arhitekture mora biti intendirana kao cjelina međuovisnihdijelova, stoga arhitektonske redove određujuodnosi dijela i cjeline. Alberti (u renesansi) zaključujeda priroda “voli okrugle forme”. Riegl u razmatranjuarhitektonske forme uvodi kao polove plohu (masu) iprostor: što je za Norberg-Schulza polazište za kritikuZevijeve definicije arhitekture kao umjetnosti prostora,odnosno djelovanja prostora (Raumwirkung; ponovimo,on uklanja Partenon iz povijesti arhitekture na osnoviideje da cella grčkog hrama ima neaktiviran unutarnjiprostor, nevažan za dojam cjeline), dajući primjer BrunelleschijeveStare, i Micehelangelove Nove sakristije S.Lorenza u Firenzi; njihova je forma, tlocrta grčkog križa,ista, ali je tretman stijena-ploha posve različit.Informativna vrijednost arhitektureNorberg-Schulz ukratko piše povijest arhitekture: odjećase može smatrati prvim zahvatom čovjeka u okolinu, aprve građevine produžetkom odjeće. Dok je odjeća individualna,tj. individualizirana – kuću koristi grupa ljudi,stoga ona daje vizualni izraz društvenoj strukturi. Prvetrajne kolibe u Sumeru izgrađene su savijanjem i povezivanjemtrske bez njezina čupanja iz zemlje, arhetipamajke, hraniteljice. Sljedeći način ovladavanja okolinomjest ograđivanje zemljišta, sa svrhom njegova nadzora:gradske zidine antičkog i srednjevjekovnog razdobljanisu isključivo rezultat potrebe za obranom, već su simboliziralecivitas, odvojen od divljine koja ga okružuje,odnosno izražavale su pravednost, sigurnost i red. Najelementarnijitopološki odnos je blizina, uz koju se povezujeosjećaj zatvorenosti. U megalitu polazište za simbolikugradnje bio je kult predaka, čije duše su djelatne, ali čijekretanje je omeđeno kamenom. Menhir, uspravni kamen,simbolizirao je moć: potrebna je snaga da se podigne iujedno podsjeća na falus. Dolmeni su “umjetne špilje” iženski su simbol: pasivna horizontala.Grci su u gradovima razlikovali tri kvalitativno različitezone: akropolu koja pripada bogovima, agoru kojapripada društvenom životu – najprije kao mjesto okupljanja,a onda trženja, ograđene kuće u kojima se odvijaoprivatni život. Prvi hramovi bili su imitacija ljudskihnastambi: nepoznato je predstavljeno pomoću poznatog.Stupovi hrama, čije porijeklo je u drvenoj gradnji, nisusamo korisni već i simbolički uzdižu duh, prema Ciceronu.Palokršćanska bazilika predstavlja nebeski Jeruzalem uformi antičkoga grada: gradska vrata su pročelje, glavnibrod i transept su glavne ulične osi (cardo i decumanus),a apsida s Kristovim prijestoljem (oltar) je carska aula.Gotička katedrala i jest bila nebo za onodobnog čovjekakoji je, stupajući u nju, ulazio u raj. Elementi arhitekturesu za Norberg-Schulza masa, prostor i ploha, između kojihsemantika uspostavlja smislene odnose. Izočnost stilskogsustava autor smatra ključnim problemom modernearhitekture, ustvrđujući da “forma može primiti sadržajsamo ako pripada nekom sustavu oblika” ili stilu, što gadefinira kao “formalna svojstva zajednička skupini djela”odnosno “sustav elemenata i odnosa koji se pojavljuju srazličitim stupnjevima vjerojatnosti”, no koji ne uključujemogućnost prosudbe izvornosti ili kvalitete arhitektonskogdjela. U tom svjetlu Norberg-Schulz vidi problemsvake inovativne arhitekture, koja je izvan stila, odnosnokao takva, potpuno nova, je nedostupna. Također, historicizamčita kao “zbrku stilova”, odnosno korištenja stilakao maske koja prikriva stvarnu konstrukciju građevine,što kao oblikovnu strategiju istiskuje Neue Sachlichkeit:našavši nadahnuće u apstraktnoj umjetnosti insistira naistini materijala ostavljajući vidljivim željezo i beton, none nudeći novi vizualni stil kao zamjenu za degradiranestilove prošlosti. Radi toga je arhitektura modernizmališena svake informativne vrijednosti, odnosnokulturalne simbolizacije te je stogateško razlikovati kino i crkvu, tj. “jedva damožemo razlikovati crkvu od garaže” –Norberg-Schulz poziva na diferenciranjeformalnog jezika suvremene arhitekture.Modernoj arhitekturi prigovara nedostatakizrazitih graditeljskih tipova kojimabi se u vizualnom okolišu postigao diferenciranivizualni red, a svaka zgradaizrazila svoj karakter: Također otvara pitanje zašto nekegrađevine podnose patinu, dok se moderna arhitekturalako degradira, nedostojanstveno stari.Problematizirajući pitanje stila gradnje, Norberg-Schulz ga još definira (Gropius odbacuje naziv “stil”, aumjesto toga govori o “jedinstvu u raznolikosti”, Einheitin der Viefalt) i kao “kulturalni predmet na višoj predmetnojrazini od pojedinačnog djela. Dok pojedinačno djeloima jednu određenu pojavnost, stil ima bezbroj takvihpojavnosti”. Stil je sustav najvjerojatnijih elemenata injihovih odnosa koji ima učinak stabiliziranja društva:riječi kao tradicija, konvencija, navika i ukus kazuju daforme nemaju značenja izvan sustava.Forma vremena U poglavlju Tehnike Norberg-Schulz dijeli sustave na masivne i skeletne, pri čemu sedrvo koristi u oba slučaja i stoga je u povijesti gradnjeodigralo značajniju formativnu ulogu od kamene gradnje.Semantika arhitekture postavlja pitanje što neka formaznači u vremenu, u smislu veze između znaka i označenogili forme/tehnike i zadatka/sadržaja arhitekture. Norberg-Schulz propituje Sullivanov postulat “forma slijedi funkciju”,pristajući uz kasniju tendenciju stvaranja praktičnei ekonomične forme (prostora) u koju se kasnije uklapajufunkcije: “Svrha građevine neprestano se mijenja, a misebi ne možemo dopustiti da građevinu srušimo” (Miesvan der Rohe). I čovjekova percepcija krajolika ovisna jeo empirijskim vezama, sve do industrijskog doba: planinesu zemljoradniku “ružne” jer ih ne može obrađivati, a krajolikse doima zatvorenim ako onemogućava čovjekovokretanje. Arhitektura koju određuje potreba za fizičkimmiljeom naziva se “utilitarnom”, a arhitektura koju određujepotreba za simboličkim miljeom jest “monumentalna”.Forma, po Norberg-Schulzu, može imati atributesavršenosti, i veličanstvenosti: jednostavna forma možebiti savršena, ali nikad veličanstvena. Forme mogu imatistrukturalnu sličnost, odnosno odražavati jedna drugu(izomorfnost), ili forma može biti konvencionalni znak(apstraktni, ili karakteristični atribut) koji simboliziradrugu formu (primjerice trostrani tlocrt troapsidalnecrkve simbolizira Sveto Trojstvo). Svrha arhitekture zaNorberg-Schulza jest da izražava društvene i kulturalnenorme, uključujući kognitivnu, katektičku i evaluativnu(u smislu da može biti izvor zadovoljstva, no za razliku odumjetnosti čiji je doživljaj, prema Kantu, “bezinteresan”– “bezinteresno sviđanje” – arhitektura odgovara na potrebe,tj. ima svojstvo korisnosti) komponentu. Odnosno,arhitektura može biti funkcionalna i simbolička. Ona jetakođer, nadodala bih, kreativna (i stoga je i umjetnost;jer nas “uči da stvari sagledavamo na novi način”) i reproduktivna(ima “stabilizirajuću funkciju u ponavljanjupoznatih životnih situacija”; dakle slijedi i podređuje se“kanonu”, kao i slikarstvo i kiparstvo do renesanse).Arhitekturu, rezimira Norberg-Schulz, treba razmatratisintetski i multidisciplinarno, uz korištenje s drugimdisciplinama zajedničke terminologije, i uvijek s obziromna milje (za Gropiusa grad bi se trebao sastojatiod “formalnih elemenata karakteristične forme koja seponavlja u nizovima” u “najvećoj mogućoj standardizacijii uz najveće moguće variranje forme”). U gradnjuarhitekture ugrađen je proces socijalizacije (u smisluinterakcije s okolišem i prostora budućih događaja). Udoslovnom prijevodu s engleskog, the building task jereguliranje odnosa čovjeka i njegova okoliša, uvođenjemreda u taj okoliš formiran kao smisleni okvir čovjekovihaktivnosti, društveni milieu odnosno adekvatna fizička“pozadina” (“podloga”) naših radnji, kooperacija (suradnji,djelovanja) i interakcija, izražavajući načela ivrijednosni sustav društva u koji se smješta. Arhitekturomse uspostavlja fizička kontrola nad okolišem: uspostavljabarijera (ograđivanje, zatvaranje odnosno omeđivanjeprostora), filtar (vrata koja mogu biti otvorena,zatvorena, odnosno imaju potencijal vizualnog i fizičkogpovezivanja arhitektonskog i izvanjskog prostora) iliprijelaz (prag) arhitektonskog prostora i okoliša. Timese posredno uspostavlja društvenu stabilnost, odnosnostvara preduvjet za uspostavljanje zajednice, odnosnosvojom “formom koja slijedi funkciju” arhitektura imasvojstvo magijske zaštite zajednice (i umjetnost možeimati religijsku, totemsku vrijednost) i ujedno je njezinavizualna ekspresija u kapricioznom i opasnom okolišu.Ona je funkcionalni okvir u različitim mjerilima: narazini stanovanja – za razliku od prvih nastambi bez diferencijacijefunkcija pojedinih dijelova nastambi, gdjesu dakle aktivnosti ili radnje nastanitelja bile povezane,danas se prostori na razini nastambe ili organizma grada,s obzirom na radnje koje se u njima odvijaju te pratećifundamentalne promjene u načinu života suvremenoggrađanina – razdvajaju i podliježu promjeni: primjerice,prostor prebivanja sve više postaje i mjestom rada – dokse u urbanizmu mijenja koncept susjedstva. Arhitekturaje i mjesto fizičke kontrole, odnosno zaštite, s obzirom nageografske preduvjete, ali i u odnošenju objekta spramfizičkog okruženja; prostor zasebne mikroklime i sinestezijskihpodražaja osjetila: prema G. i N. Paulssonu,čovjekova je okolina ujedno fizički i simbolički (ovisano socijalnom značaju, odnosno shvaćanju i “dekodiranju”društva) milieu pa je tako arhitektura društveni milieu ikulturna simbolizacija (symbol milieu).Standardi ukusa Norberg-Schulz, zaključno, svojuteoriju temelji na geštalt (Gestalt) psihologiji, ideji daobjekti odnosno pojavnosti nisu neovisni o svojoj okolinite da elementi ne mogu biti razumijevani bez saznanjai promišljanja cjeline – preferiranja najjednostavnijihrješenja (i djelomično psihoanalizi freudovske škole),biheviorističkoj antropologiji, dječjoj psihologiji (Piaget)i semiotici, teoriji znakova (riječi koje denotiraju objektsu apstrakcije, simboli koji proizlaze iz društvenog dogovora/ugovorai stoga kada percipiramo objekt, odnosimose prema društvu, tj. nužno u taj proces uključujemoostale objekte denotirane istim simbolom, s obzirom naprethodno iskustvo i znanje o značenju simbola; daklegeneraliziramo) i semantici. Za razliku od intencije kojaje jednosmjerna, interakcija je uvjetovana uzajamnimočekivanjima. Ključni autori na čijim prethodnim radovimai spoznajama Norberg-Schulz temelji svoju teorijusu Jörgensen i Brusnwick. Osobno mi je zanimljiva Teorijapercepcije F. H. Allporta, koji sugerira da se riječima kaoapstrakcijama ne može objektivno opisati arhitektonskeobjekte, kojima je imanentno da su napravljeni (konstruirani)prema kriteriju objektivnosti, dakle jedino se objektima(pa tako i maketama) može objektivno opisati (denotirati)objekt. S obzirom na estetsku kvalitetu zgrade,tj. njezinu valorizaciju prema estetskim kriterijima, Norberg-Schulzcitira Davida Humea i njegove “standardeukusa”, smatrajući da ljepota nije imanentna stvarima,već je stvar subjektivne kontemplacije, odnosno postojiu umu koji percipira stvari (slično davnom idejnom prethodnikuTomi Akvinskome koji tvrdi da je ljepota u okupromatrača; moderna znanost tumači da je gledanje nesamo fiziološki proces ovisan o fizičkom podražaju, većzavršava mentalnom obradom slike “zaprimljene” osjetilomvida: diferencira, dakle, vid i viđenje).Norberg-Schulz također razlučuje teoriju arhitekturei teoriju doživljavanja ili percipiranja (“čitanja”) arhitekture.Knjigu zaključuje poglavlje o problemu obrazovanjaarhitekta gdje autor, na primjerima Bauhausa iUlmske škole, kritizira aktualni koncept studija arhitekturegdje se “različiti kolegiji podučavaju u uzvišenojodvojenosti” i nepovezano s konkretnim graditeljskimzadacima, već proizlazeći iz apstraktnih formalnih ideala,i to upravo radi nedostajanja integrirane teorije arhitekturekoja bi definirala i koordinirala probleme; stogazaključuje: “Čini se prirodnim uzeti arhitekturu kao polazištearhitektonskog obrazovanja. Ali, koliko je namapoznato, to se nikad nije zaista činilo”.