temat: zoom festival - Zarez

KAZALIŠTEzarez, xii /289-90, 2. rujna 2010. 39— Za svoje će radove DavidBelas, porečki umjetnik sazagrebačkom adresom, rećida slijedi san o igri u kojoj jedobrota jedina posljedica, kaošto razmatra i trenutak prijedonošenja odluke —da su u to doba žene koje su zarađivale i koje su raspolagalevlastitom imovinom smatrane promiskuitetnima teje tvornica duhana kontrolirala moral svojih zaposlenica,što je bio dodatni nadzor nad nikad življenom slobodomtih radnica.Ono i ovo političko Ovogodišnji je međunarodniprojekt Anno Domini, kojim se i otvara svaka PUF-ovskamanifestacija, izveden pod naslovom Posljednja patnja,kao parafraza arhetipske Posljednje večere, i to u izraelsko-hrvatskojkoprodukciji na Danteovu trgu. Naime,Orto-Da Theatre iz Tel Aviva, koji je 2008. godine sudjelovaona PUF-u sa zapaženom predstavom, točnije, živomskulpturom Stijene, ove je godine preuzeo međunarodnukoprodukciju u kojoj je sudjelovao i pulski Art Dance studio.Sâma je ulična predstava, točnije neverbalni poetskiperformans, bila oblikovana kao procesija figura koje suna Danteov trg iznjedrile poput umnoženoga Ahasveraiz jedne od pulskih uličica. Radilo se o muškim likovimau crnim odijelima koji su s jedne strane lica, glave, imalitvrdokorne političke maske, a s druge strane njihova sulica, naličja, imala ulijepljenu Kristovu sliku nalik na onumitiziranu s Torinskoga platna. I kada je cjelokupna povorkatih političko-mesijanskih lica došla na Danteov trg,na jednome su dijelu oblikovali živu skulpturu u kojoj suse izmjenjivala lica i naličja suvremenoga homo politicusačije mesijanske poruke savršeno odgovaraju masi koja jepodložna svakidašnjim jadikovkama i srcedrapateljskimzajedničkim okupljanjima i izvana osmišljenim performansima,ali bez direktnih akcija protiv moći na vlasti. Ucjelokupnom je tom poetskom performansu o strahotamakorporacijskih mesija, posebno bila intrigantno upriličenaPosljednja večera u fontani Danteova trga kada su te dualističkefigure uprizorile Kristovu večeru s paketićimaMcDonald’s Happy Meal, a na vrhovima plastičnih čašaCoca-Cole na McDonald’s pladnjevima bio je instalacijskiuboden filmski Oscar. Tu je izraelsko-hrvatsku koprodukciju,koja je uspostavila paralelizam između kršćanskihmitova i velikih priča potrošačkoga društva, režirao YinonTzafrir, umjetnički direktor kazališta Orto-Da koji je, kakosmo već spomenuli, nagrađen za predstavu Stijene na 14.PUF-u 2008. godine i koja je, pridodajem iz osobnoga doživljaja,bila ipak daleko izvedbeno i vizualno moćnija odovogodišnje Posljednje patnje. Naime, živa skulptura Stijeneizraelske trupe Orto-Da polazi od činjenice da su bronca igranitne stijene, koje je Hitler naručio iz Švedske 1942. godine,trebale biti modelirane u spomenik povodom njegovepobjede u Europi, a u navedenoj su se priči, kao uostalomi u stvarnosti, iznenada ta bronca i granitne stijene našlekao spomenik za židovske borce u Varšavskom getu.Političko je problematiziranje iznijelai sjajna predstava Zastave, nastala premaKrležinim Zastavama, u izvedbi kazališnei mimske umjetnice Ivane Peranić iz riječkogateatra Rubikon. I kao što su autori iautorice Rubikona istaknuli, performansZastave je prirodni nastavak rada započetoga2007. godine, koji je rezultirao performansomna specifičnoj lokaciji Slet Rijeka08 u koprodukciji Performans Kluba Fiskulturnikiz Londona i riječkog Teatra Rubikon. Poredtoga što su Rubikonove Zastave inspirirane zastavamakao snažnim, vizualnim simbolom, dakle, pored Krležinaromana, autori i autorice su u tom plesnom performansuizrazili i vlastitu fascinaciju radom brazilskoga konceptualnogumjetnika Cilda Meirelesa, i to posebno njegoviminstalacijama koje pružaju umjetnički otpor političkojrepresiji brazilske politike.Kao osobitost ovoga solo performansa možemo navestičinjenicu da je na kazališnoj cedulji stajala uputa, naputak,molba kako je umjesto ulaznice potrebno imati 1 kunu ukovanicama od 5 lipa, s kojima je publika sudjelovala uoblikovanju prostorne instalacije kao izvedbenoga prostoraplesnoga performansa. Naime, prostorna je instalacija udvorištu bivše vojarne “Karlo Rojc” bila oblikovana trodijelno:tako je prvi dio činila bijela kvadratna površinaispunjena brašnom; središnju, zlatnu kvadratnu površinu,oblikovala je publika, s obzirom na naputak koji smodobili na samom ulazu da bacimo te kovanice od 5 lipa utaj središnji izvedbeni prostor; i naposljetku treća kockakoja je bila ispunjena crnom zemljom. Uz vrlo moćnu glazbenupozadinu izvođačica (Ivana Peranić) s crnom zastavom,koju grčevito drži u rukama, polaganim, usporenimmimskim kretnjama u dugoj krvavo-crvenoj haljini polaziiz prostora bijele, brašnaste površine; zatim prolazi zlatnom,novčanom površinom, i mimskim pokretima kojimasimbolički ukazuje na otpor kretanju dolazi do zemljanepovršine. Očito je da se radi o obrtanju poznate Delacroixoveslike Sloboda predvodi narod, gdje u tom mundusinversusu sloboda više ne nosi crvenu zastavu, već crnuzastavu etičkoga mrtvila.Unatoč recesijskim poteškoćama…Osim toga, na ovogodišnjem smo PUF-u, na unutrašnjimzidovima “Karla Rojca”, točnije u njegovim zakutcima,mogli pogledati i murale crno-bijelih ljudskih figura s motivimasrca i ptica, a koje je posljednjega festivalskoga danaoslikao izraelski umjetnik Know Hope. Nadalje, BrankoSušac, umjetnički ravnatelj PUF-a, usprkos nedostatkufinancijskih izvora za 16. PUF, uspio je ugostiti i predstavupoljskoga Teatra KTO Prodajem kuću u kojoj više ne moguživjeti te francusko-češki ansambl Décalages, s uličnom,akrobatskom predstavom TaBALADA, izvedenom na trgukod pulske tržnice, koja je uz festivalski projekt Anno Dominibila jedina predstava koja je mogla privući nešto širu,uličnu publiku usprkos tome što ni njezina tema ne pripadadomeni ulične zabave. Naime, tema o smrti majke i dvojedjece koja se privikavaju na život bez majčine figure priličnoje sumorna za ulične izvedbe. Ipak, unatoč mračnome sadržaju,Décalages je uspio sjajnom akrobatskom izvedbomna svili, lutkarskom predstavom izvedenom po principuteatra u teatru, kao i svojstvima tjelesnoga kazališta tesjajnim pjevačkim dionicama figure Majke privući pažnjubrojnih prolaznika i turističkih namjernika. Spomenimo dasmo ansambl Décalages s predstavom Opsjednutost moglipogledati na 14. PUF-u.Osim toga, i Teatar KTO imali smo prigodu vidjeti naprošlogodišnjem PUF-u s uličnom predstavom Quixotagekoja je bila oblikovana kao pokušaj odgovora na uvijek neizostavnopitanje – Imati ili biti? U ovogodišnjoj neverbalnojpredstavi Prodajem kuću u kojoj više ne mogu živjeti, čijeje polazište život i djelo Bohumila Hrabala, Teatar KTOje uvjerljivo uprizorio životni put na temu od kolijevkepa do groba, gdje su svaku tu ekspresionističku scenskupostaju završno uokvirili ekspresionističkim zvukom željeznice.Tako je i početak predstave bio izvedbeno označenulaskom u imaginarne kupee; naime, publiku je na samomulazu dočekivao “željezničar” koji ih je zatim svjetiljčicomupravljao do praznoga mjesta u gledalištu. Inače, podsjetimona Hrabalov završetak: poginuo je u 82. godini životapadom s petog kata bolnice. Kako kažu očevici, pokušao jesamo nahraniti golubove. Dakle, sudbina vrlo slična Teslinojkoji je u jednoj golubici vidio jedinoga prijatelja. Naime,kako istinita predaja kazuje – Tesla je hranio i uzdržavaonekolicinu golubova, a među tim njegovim letećim prijateljimaisticala se lijepa bijela golubica sa svijetlosmeđimpigmentom na vrhovima krila.Svakako se prisjetimo i PUF-ova vjernoga pratiteljaPredraga Spasojevića, nedavno preminuloga umjetnika idizajnera, inače tvorca zoo-plakata PUF-a svih ovih godina.Tako se za ovogodišnje izdanje PUF-a Predrag Spasojevićodlučio za mačkolikoga Shakespearea, čime kao da jemelankolično zaokružio i vlastito susretište s PUF-ovskompoetikom koji je simbolički određen s devet alternativnihmačjih života. Spomenimo da je Predrag Spasojević itvorac tematske odrednice 9. PUF-a “teatar života”, kao islogana 10. PUF-a, “10 godina teatarske (ne)snošljivosti”.Osim toga, naglasimo da Predrag Spasojević potpisuje idizajn prošlogodišnje monografije Dr. INAT-a, kao štoje izradio npr. i sjajan plakat za predstavu Krugovi Dr.INAT-a iz 2005. godine.Bijeli King Kong i crvena Annabel LeeZavršno, osobno bih kao predstavu koja me apsolutnoosvojila izdvojila horror lutkarsku predstavu ProkletstvoPoea španjolskoga Teatra Corsario koji je kreativno, premavlastitim izvedbenim interpretacijama, uprizorio jednu odnajpoznatijih Poeovih priča – Ubojstvo u ulici Morgue iz1841. godine, u kojoj je Poe demonizirao bijeloga orangutanakao krvoločnoga ubojicu, što je utjecalo na sve daljnjedemonizacije velikih čovjekolikih majmuna u književnostii na filmu. Istina, u Poeovoj je krvavoj priči sasvim jasnoda je bijeli orangutan podivljao uslijed strahotnih uvjetau zatočeništvu te u interpretaciji Teatra Corsario Poeovepriče ubija starca i staricu, a za čiju je smrt bio optužennjihov unuk. Osim toga, u toj dijaboličnoj priči TeatraCorsario našla je svoje mjesto i posljednja Poeova pjesma– pjesma o prekrasnoj Annabel Lee, vjerojatno s obziromna činjenicu da je smrt lijepe žene za Poea bila najpoetičnijatema. Naime, u horror verziji Teatra Corsario taj dječak,unuk ubijenih bake i djeda, kristalno je čisto zaljubljen uAnnabel Lee, koja, predočena u lutkarskoj ikonografijiCrvenkapice, umire od tuberkuloze. Ukratko, radi se opredstavi koja zaista izvedbeno osvaja i nije nezapaženoda je upravo ta predstava uz predstavu Ovo (ni)je mojašuma, koja je uprizorila Crvenkapičinoga v/Vuka, dobila inajtopliji pljesak pulske publike.Tim španjolskim horrorom o Poeovom “King Kongu”ujedno je i okončano još jedno izdanje ovoga fascinantnogafestivala koji je u pulskim nimalo sjajnim mogućnostimauspio predstaviti kazališne produkcije iz Češke, Francuske,Izraela, Poljske, Španjolske i naravno zemlje domaćice –“Lijepe naše silovane”, zapjevao bi nostalgično TBF.