temat: zoom festival - Zarez

natječajzarez, xii /289-90, 2. rujna 2010. 53PROZAK / NAVRH JEZIKA Godišnji natječaj ALGORITMA i ZAREZAza najbolji neobjavljeni prozni i pjesnički rukopis autora do 35 godina starostiMarko Dejanović, Zvonimir i puškaZrak je već hladan. Provlači sekroz Zvonimirove nosnice i tjeraga na šmrcanje. Miris šume iistrunulog lišća uvlači se među dlačice unosu. Lovačka puška u njegovim rukamaje teška. Satima se provlači kraj stalno istihogoljenih stabala, a da nije vidio svinju.Stalno sa sobom šlepa osjećaj da će se svakitren pred njegovim očima pojaviti vepar,ulov na kojem će mu zaviditi drugovi lovci.Ali tik do tog osjećaja vuče se i razočaranje.Vepra nema, usprkos šuljanju, usprkos koncentracijiuloženoj u tiho šmrcanje. Ni trulolišće ne šušti pod nogama. Zvonimir mrzišumu. Mrzi on i veprove, jelenove pa i medvjedekoje nikada nije lovio. Ali voli loviti,voli spaziti prestravljenu krmaču i naciljati.Obožava pratiti je nekoliko sekundi kakojuri kroz šumu, kako ne mari za buku kojuproizvodi u panici. Zvonimir voli vidjetisnagu te divlje zvijeri i znati kako svinju nisnaga ne može spasiti od njega.Još i više od vepra u bijegu, Zvonimirvoli vepra u bijesu – svinju koja shvaća danema izbora, shvaća to na neki svoj divljački,životinjski način, bez da razmišlja.Mrzi strah koji osjeti ciljajući u golemaleđa zvijeri dok se izvijaju u valovima, avepar juriša prema njemu i Zvonimir, utim trenucima, mrzi i sebe. Kažnjava seistim mecima koje ispaljuje u jureću svinju,njegov strah umire s veprom i Zvonimiruvijek nanova postaje gospodar snažne ihrabre zvijeri, koja se ipak na kraju nijemogla nositi s njim. Zna on da ga strah nijenaveo na paniku kakvu je pokazala svinja.Njegov strah iz njega izlazi u trzajima, kaoi život iz vepra. No, ponekad, Zvonimirustrah na samrti ostavi i ožiljak. U njegovommozgu proizvede misao da je sretan što imapušku. On tu misao brzo guši, ne dozvoljavajoj da dođe do prirodnog zaključka kakobi svinja njega savladala da nema pušku.Zvonimir zna da ta misao nije njegova pajoj se otima – zna Zvonimir da on tako nebi razmišljao.Ali ovaj put je drugačije. Dok koračašumom ne uspijeva izbjeći razmišljanje opušci. Sam sebe muči pitanjem bi li se, bezpuške, usudio proći gustišem, u kojem zna daima veprova. Zvonimir tu misao, a pogotovospoznaju da se ne bi usudio, tjera od sebe,ali se ona kao dosadna muha stalno vraćai škaklja ga. ‘Kalibar 300 Winchester Magnumne plaši veprove. Oni se boje mene’,govori si. Zna da se ističe među lovcima većsamim izgledom i uvjeren je da bi se svinje,da mogu pričati, međusobno upozoravalena lovca dugih nogu. Svi ostali lovci su iliveliki s golemim buretom trbuha ili maleni,zdepasti. Zvonimir je mršav i visok. Noge sumu nekoliko centimetara preduge pa mu jetrup kratak, a možda se takvim i samo činijer uvijek hoda pogrbljeno. Svinji bi mogaoizgledati kao nekakav križanac kornjače irode. Zna Zvonimir da one, i bez da mogupričati, prepoznaju odlučnost i snagu duhau njegovim smeđim očima. Samo ga danasmuči je li taj izraz u očima uistinu njegov.‘Gleda li to puška kroz moje oči’ pita se iodbija se pitati istovremeno.Sad, dok dugim koracima grabi šumom,Zvomir se na silu prisjeća vremena dok jebio dječak. Onakav mršav i smotan u baratanjupredugim rukama i nogama moraose smijati forama jačih. ‘Samo tijelom jačih’,naglašava u glavi. Morao je, jer su mu samotako dozvoljavali da sjedi uz njih, da budeprisutan u pričama o tučnjavama s drugimekipama. Ali je za njega uvijek bilo rezerviranomjesto u tim pričama. Uvijek je bioonaj koji je prebrojavao protivnike i dovodiou pitanje akciju. Njemu su se smijali,Zvonimir je bio onaj astronaut koji gubinadu u spas, jer je kisika premalo, a brodpredaleko da bi ga itko našao. Jači dečki sumu se smijali i razbarušavali mu kosu kaoda je mlađi od njih. A bio je od većine stariji.Ipak, ostali klinci iz kvarta, oni van ekipe,nisu mu se usudili smijati dok su slušali tepriče. To mu je, bar nakratko, vratilo mir iu potrazi za veprom.Krmača je izjurila iz gustiša. Nešto ju jenagnalo da pokuša pobjeći i Zvonimir jenišani. Prati njen trk, gađa i vidi da ju jepogodio. Ali krmača se samo zaljuljala panastavila bježati. Zvonimir trči nekolikokoraka pa ponovno cilja. Pogađa je još jednom,ali zvijer ne odustaje. Još ima snage ikrmača se probija kroz šumu. Zvonimir trčiza njom. Nakratko ju je izgubio iz vida, aliubrzo dolazi do prevaljene krmače. Onaduboko diše, reži, skviči i pokušava se koprcati.Pokušava se osoviti na noge, nastavitibijeg ili napasti Zvonimira. On joj u očimavidi strah, mržnju i bijes. Vidi da se krmačanije predala. Trulo lišće se nataplja njenomkrvlju i Zvonimir bi mogao uperiti puškupa joj skratiti muke. Ali neće on to učiniti.Ne želi da svinja pomisli da joj je puškaoduzela život. Zvonimir želi da krmačaspozna da ju je on savladao, da je ona, iakoveće snage od njega, ipak na kraju njegovažrtva. Krmača se koprca, u Zvonimirovimsljepoočnicama tutnji napetost. Okrećepušku kundakom prema svinji i približavase zvijeri na samo pola metra. Zvonimiruzima zalet. ‘Moja snaga protiv tvoje, mojapamet protiv tvoje. Ja sam nadmoćan’, mislidok snažno hvata pušku za cijev i zamahuje.Kundakom udara krmaču u lubanju i kostipucaju. Ali iz cijevi sijeva vatra. Plamenpanike u Zvonimirovim očima stiže zahvatitii njegovo tijelo. Duge, nezgrapne noge,noge stražara koncentracijskog logora, klecajupod Zvonimirom, ali je metak iz Winchesterabrži. Pogađa Zvonimira u prsa ion pada. Leži kraj svinje. Njegova krv sespaja s krmačinom i skupa natapaju trulolišće. Samo jedno od dvoje još diše. Usprkosprilazećoj smrti, za dah se svom snagomtijela i duha još bori krmača.Marko Dejanović (Banjaluka,1982.) do 1992. živi u rodnom gradu, anakon toga šest godina u Frankfurtu.Srednju školu i studij novinarstva naFakultetu političkih znanosti završiou Zagrebu, gdje i danas živi. Radi kaonovinar. Objavljivao priče u Večernjemlistu, Vijencu, Fantomu slobode i uzborniku Izvan koridora, podgoričkeknjižare Karver.Toni Matošin, Po našem malom crnom tržištuSve što stane u hlačeu te uske hlače stanusve moje mislisudaraju serazdiruprodiruupijaju sevoleu gaćicama postajuslovaPozicijePlatili su mi,samo zato što sam te želio.I opet će,samo zato što te još želim.I možda me i odlikuju,nazdrave zvonko,prime me u visoko društvo,jer sam svoju želju ovjekovječio.Možda ću i bježati,iz straha da postanem visok,iz želje da opstanem u strahu,u pismu.A ti,ti samo zgrči nožne prstei uvijek ćeš me naći,uhvatiti u trenutku,prostrtogpo našem malom crnom tržištu.Kroteći govorposve samnasred ulicerastapamtaj jebeni osjećajsamoćena tjelesnoj temperaturidržiš mebez dodirakaoimatibez obavezeposve samjednosmjernou pokretugutamizgovorenoplašimbudućnostjoš osmijehili koja riječi gubiš mekao analognu slikuu digitalnom vriskukao suluduslučajnostPadnem li napokonuz Božju milost,anatomijom modrih nebodera,sa sjećanjem na zaboravljena godišnjadoba,prostirat ću te nježnosti unedogled.Nježnosti koje prepoznaješpogledom ranjive femme fatale.Pod tvoja bosa stopala,pred tvoje umiveno lice,da crtaš mozaike na ovim riječima,na ovom tijelu. Na beskompromisnojposveti.Sara, IJutro je pronalazimirniju.Od rane svježineljepšu.Prstima nježno tražipapuče boje moga oka.Istovremeno suši kosu,osmjehuje se, budi.Sara, IIS ove strane prozoraurbani realizam traži treću boju svomespektru,s druge strane pomiče se, šarenousporena silueta.Nadam se da sam je vidio;navlači. Dokoljenke, bez osmijehajoš. Realistički gola, zamišljena,još. Jutarnja.Toni Matošin rođen je 30.siječnja 1977. u Šibeniku, gdje jezavršio osnovnu i srednju školu.Diplomirao u Dubrovniku 2000.,kada se vraća u Šibenik i zapošljavau Primoštenu. Oženjen je i otactrogodišnje djevojčice. Krajem 2009.objavljuje roman Tuga nije izraz lica.Poeziju redovito objavljuje na svomblogu (tonim.blog.hr), a svjetlo danaugledala je i u sisačkom časopisuRiječi. Stalni je suradnik muzičkogweb-portala SoundGuardian.