temat: zoom festival - Zarez

KAZALIŠTEzarez, xii /289-90, 2. rujna 2010. 35— S jedne strane kultura jenesumnjivo tržnica koja moraprodati svoje protagoniste.Ali s druge strane,navedeni solisti uprizorujunenaplativost samostalnogmišljenja, kao oznakeistinskog stvaralačkogpogona. I gledatelji birajuono što se ne isplati, kontrasvih očekivanja o društvuspektakla —Jer ispovijed nesumnjivo potpada pod fikcionalne žanrove,ali čak i pod maskom tuđe priče sadrži jaki nabojzajedničkog sagorijevanja.Cit(r)iranje Vratimo se još malo tvrdoglavo nekooptiranimsolistima. Siniša Labrović već nekolikogodina gusla svoju Slavu, oprezno je dopisujući novimelementima, ali domet izvedbe svaki je put sve slojevitiji,možda i zato što performer vremenom stvara pravupravcatu kolekciju epskih lajtmotiva. I na ovogodišnjempulskom festivalu PUF Labrović je na gradskomForumu odsvirao tračerske hitove, točno prema izboručasopisa Glorija, homerski skandirajući savjete ŽužiJelinek i sage o razvodima braka medijski ekspolatiranihosoba. Njegova je ekspresivnost na neobičan načinspojila žute katastrofe i diskretnu ironiju na licu guslača,kao da nam u isti mah pokazuje i razobličuje sastojkegrandiozne popularnosti, ne odmičući se bitno daljeod precizno izrezanih novinskih navoda, ali igrajući ihu bitno “starijem” mediju. Na ovaj način lako potrošnimedijski materijali dobivaju svojevrsnu turbofolk i“retrofolk” patinu. Poput antičke reklame iz Pompeja,pretvaraju se u ključ razumijevanja ove i one popularnekulture. Tračevi o bogovima i tračevi o suvremenimherojima sporta, televizijskih emisija i sapunica imajupreviše toga zajedničkog. Sličnost uznemirava. Labrović,srećom, ne nudi nikakva dodatna tumačenja citiranogmaterijala (umjetnost performansa katkad zna skliznutiu didaktičku početnicu, čemu Glorija uspješno izmiče).Labrovićeva je muza nepretenciozna i višeslojna, uvijeks odmakom od narodnog pathosa, ali nikad s preziromprema ljudskoj potrebi da od seksipila i nasilja napravefetiše. Performans, nadalje, aktivira zanimljivu politikucit(r)iranja, u kojoj eksplicitni navodi polako sklapajuveliku kuharicu “presitiža” i “slave”, napisanih pod višestrukimnavodnicima. Eho svih tih masnih naslova naguslama djeluje uistinu ambivalentno. Nema sumnje,slušamo epsku povijest medijske gluposti.Ali usput u čitavom procesu razabiremo isvojevrstan dokaz o prastaroj retoričkojspravljenosti “uvijek svježih” senzacija.Vječno vraćanje istog ili nevjerojatna monotonijasenzacija: humor repriza.Pješak svjetlosti Unutar selekcijeFestivala plesa i neverbalnog kazalištau Svetvinčentu nastupio je i slovenskikoreograf, plesač i performer Branko Potočan.Njemu je glavni partner na scenibio krug svjetla reflektorskog uređaja,oslonjen na rame majstora rasvjete. Kakose micao plesač, micao se i reflektor, slijedećičovjekovu sjenu. Ili je možda jednoscensko biće putovalo za svjetlom, nastojećiga uhvatiti pod različitim kutevima,kao kad dijete trči za zrakom sunca kojatitra na neočekivanim udaljenostima. Potočana,međutim, nisu zanimali bljeskovislave (paradoksalno važni, u kritičkomključu, za Medvešeka i za Labrovića). UPješačkoj zoni nije u pitanju ni umjetnikzaljubljen u virtuoznost poradi samevirtuoznosti. Svjetlost za kojom on tragaviše je nalik na introspektivnu rasvjetu,putovanje prostorom nutrine, na titranjejedne privatne, nostalgične melodije obestežinskom stanju, koje slutimo tek uperformerovu diskretnom lebdenju na naslonustolca. Svakodnevni predmeti ovdjeimaju vrijednost minijaturnih skulptura,do kojih je moguće došetati i pokrenutiih na neočekivane načine. Vrata nacrtanana zidu nisu prohodna, ali pozivaju na mogućnostda ih se unatoč tome na neki način“probije”, zaobiđe, inkorporira u izvedbu.Ruče su gimanstička alatka, ali i neka vrstaširoko rasporastranjene levitacijskerampe. Skromnost u kombinaciji s lirikomostavlja dojam slične ispovijednosti kao iu slučaju Medvešekova Kontrabasa, jedinošto kod Potočana nema samosažaljenja: letse može odigrati i pet centimetara iznadzemlje, s osloncem ramena na ručama, kaoi pogledom te držanjem tijela koji podsjećajuna parodiju Supermena.Samo bez zvijezda, molim! Zbilja,kako to da tri solističke predstave visoke kvaliteteismijavaju ideju superheroja? U njihovoj se javnoj strategijimože pročitati otpor prema kulturi koja troši svojezvijezde na isti način na koji troši reklamne slogane.Sva tri scenska autora na osebujan način otvaraju problemevrednovanja i socijalnog postignuća; sva trojicabore se za dignitet umjetnika kao izvanserijski posvećenogradnika, pa i stalnog učenika, u kontrastu saslavom masovno proizvedenih brednova slavnih osoba.S jedne strane kultura je nesumnjivo tržnica koja moraprodati svoje protagoniste. Ali s druge strane, navedenisolisti uprizoruju nenaplativost samostalnog mišljenja,kao oznake istinskog stvaralačkog pogona. I gledateljibiraju ono što se ne isplati, kontra svih očekivanja odruštvu spektakla. I to što se “ne isplati” postaje povijest,dok gloria putuje samo od kioska do kontejneraza papirnati otpad (i natrag).Kapetan KomapreporučujeAlbert-LászlóBarabásiSvi korisnici interneta, a osobito sudionici socijalnihmreža, bez svog znanja sudjeluju u najvećem socijalnomeksperimentu ikada provedenom. Iz vaših e-mailporuka, podataka na Facebooku, surfanja itd. - pravogblaga za istraživače o kojem nikad dosad nisu moglini sanjati - otkriva se da su ljudi do daske predvidljivabića. Nije to originalan uvid, no sada je to mogućematematički dokazati, i to na razini svakodnevnihdetalja, pa se upravo rađaju nove znaosti, kao što sumatematička psihologija i matematička sociologija(s mogućim podpodručjima istraživanja: matematikaslobodnih izbora, matematika žudnje, matematikaseksualnih poremećaja, matematika tračanja, matematikavjerovanja u zagrobni svijet, matematikasjedenja u kafićima, matematika kopanja nosa, matematikane/simpatiziranja Milana Bandića i Ive Sanadera...).Oduvijek smo znali da su ljudi predvidljivii skloni psihologiji krda, no sad znanstvenici (kao itajne službe i marketinški ratnici) imaju prigodu doćii do novih, još suptilnijih otkrića.Jedan od najvažnijih takvih istraživača je Albert-László Barabási, čija je knjiga U mreži: zašto je svepovezano i kako misliti mrežno u znanosti, poslovanjui svakodnevnom životu prevedena i kod nas. Usvojoj novoj knjizi Bursts: The Hidden Pattern BehindEverything We Do otkriva on jedno takvo dubinskosvojstvo ljudskog ponašanja: skloni smo djelovatiu kratkim eksplozivnim izljevima (bursts), nakonkojih slijede dulja razdoblja kad ne činimo gotovoništa. Primjerice: pošaljete u kratkom razdoblju desetake-maila a onda možda prođe i cijeli dan da nepošaljete nijedan (ili: doživite nekoliko orgazamazaredom a onda nekoliko sati nijedan). Čini se daje tome razlog to što smo, ograničeni vremenom,prisiljeni stvarati prioritete: izabiremo ono što jenajurgentnije a ostalo zaboravljamo, a to što smozaboravili ostaje zaboravljeno jako dugo. To svojstvo,začudo, čini ljudsko ponašanje još previdljivijim pauskoro, kaže Barabási, nećete ići na internet vidjetišto netko radi, nego što će raditi u budućnosti. (Nonije to samo naše, nego i svojstvo gotovo svega uprirodnome svijetu.) Neki kritičari ističu da je ovajzaključak ipak pomalo ishitren, rezultat, reklo bise, kratkotrajnog izljeva razmišljanja. No svakakoje samo najava “otkrića” koja će uskoro uslijediti.Internetski zamorci svih zemalja, ujedinili su vas!— Zoran Roško