temat: zoom festival - Zarez

kolumnazarez, xii /289-90, 2. rujna 2010. 54noga filologaCodex SeraphinianusNeven JovanovićOtvarate knjigu. Napisana je nepoznatimslovima. Ona vam negovore ništa, ona su nakupinezavijutaka na papiru, nisu nalik ničemupoznatome (osim možda arapskome ili gruzijskome,ali arapski i gruzijski poznajetetek toliko da vam bude jasno da to nije to).Što ćete učiniti? Hoćete li zatvoriti knjigu?Hoćete li još gledati slova i stranicu? Hoćeteli listati dalje?Kružnice, tablice Budemo li listalidalje, čeka nas nešto nalik na pregledsadržaja. Prepoznajemo to po istočkanojcrti koja vodi od veće nakupine znakova domanje (to manje, nalijevo, mogli bi moždabiti brojevi). Ali i pregled sadržaja je neobičan,jer istočkane crte idu ne samo nalijevo,nego i nadesno, i jer se osim tih crta okoznakova obavija još nešto nalik velikimmatematičkim zagradama.Ipak zapažamo: ne razumijemo ni slovani riječi – ali razumijemo tipografiju, oblikovanje,pravila rasporeda teksta na stranici.Barem pomalo. (Pedant prigovara: nemožemo govoriti o tipografiji, jer se slovačine rukom pisanima.)Na sljedećoj stranici – sad smo već svjesnii oblikovanja – prepoznajemo naslov,pisan većim slovima, vidimo dva stupca, ineke dijagrame, kružnice, tablice. Na straniciiza, daljnje olakšanje: ilustracije. Živeboje. Napokon nešto za što se možemouhvatiti. Univerzalni jezik likovnosti.No evo novog problema: ni ilustracije nesliče ni na što. Odnosno, sliče na nešto, nasvašta, ali na previše toga. Nekakve amebe,dijelovi morskih životinja, ali i nešto nalikna ukosnice i labirinte, previše geometrijskiza organski život kakav poznajemo. Ineprestano ta slova, ta nerazumljiva slova.A tako ih je lako zaboraviti i zalijepiti seza ilustracije.Orbis pictus Dalje... evo, već smo tovidjeli, isti dijagram kao i prije, s tim da sadanešto piše u srednjoj od tri kružnice, a prijeje pisalo u lijevoj. Radoznalost se migolji:jesu li slova ispod kružnica ista?Naredna ilustracija prikazujenekakvu grančicu kojoj jedanodvjetak svijetli poput upaljenešibice ili nekakvog spolnog organa,a svaki je put (takvih grančicaima šesnaest na ilustraciji)okrenut u drugom smjeru.I tako teče nerazumljivaknjiga. Ilustracije nam pokazujuneobične biljke, šarene ipomalo uglate: podsjećaju nastolne lampe, na škare, laticejednog cvijeta završavaju glavamamrtvih ptica. Vidimo kakoneke biljčice, kad je suša, veselolebde u zraku koji pedalj iznadtla (u nerazumljivoj knjizi ima ihumora); vidimo kako se drvećekala poput bresaka, a unutarkrošnje, umjesto koštice, sadržinovo minijaturno drveće. Štodalje listamo, više je bizarnosti,ekstravagantnije su kombinacijebiološkoga i umjetnoga. Susrećemoživotinje-stvari, pa stvaridijelovetijela, pa neobične ljude(koji ipak izgledaju kao ljudi,barem u osnovnim crtama) ineobična zanimanja – prazne generalskeuniforme s rukama-mitraljezima, čovjek srukom-nalivperom (on piše, ili možda slika,pisana latinična slova!) – pa onda neobičnenošnje, izume, zgrade i naselja (gdje je labirintvažan arhitektonski element).Nerazumljivim slovima i nadrealnimilustracijama knjiga očito prikazuje nekakavizmišljeni svijet. Pritom ne priča priču– priča enciklopediju. Enciklopedija izmišljenogsvijeta na nepoznatom jeziku.Umjetnost koja je promaklaKnjiga koju smo listali zove se CodexSeraphinianus. Napisao ju je i ilustriraosedamdesetih godina prošloga stoljeća talijanskidizajner i arhitekt Luigi Seraphini(r. 1949); prvo se izdanje – “iznimno ograničenenaklade” – pojavilo 1981, s još nekolikopretisaka širom svijeta. Auri Kunstwerkadoprinosi i cijena (španjolsko izdanje iz1983. košta na Amazonu oko 900 dolara, a“relativno pristupačno” Rizzolijevo izdanjeiz 2006. stoji 90 eura; priznajem da CodexSeraphinianus nisam baš listao, nego sampregledavao jednu piratsku digitalnu kopijus interneta).Justin Taylor - po svemu sudeći, povjesničarumjetnosti, i autor jednog internetskogeseja o Kodeksu – istraživao je malonastanak knjige (“Gdje je jedan tu su idvojica”, upozorio ga je pametno likovnikritičar Arthur C. Danto). U Codex Seraphinianusbili su upleteni talijanski izdavačFranco Maria Ricci, nakladnik knjiga koje“moraju biti elegantne i besprijekorne usvakome detalju, od grafike do papira itiska... a teme moraju donositi osjećaj otkrića...tajna remek-djela, herbariji i bestijariji,kodeksi i freske, velika umjetnost kojaje promakla vremenu”, i Italo Calvino, kojije napisao “zaneseni predgovor” prvomeizdanju (“U svijetu koji nastava i prikazujeLuigi Serafini, pisana je riječ, vjerujem,prethodila slikama: u osnovi je svega oblikbrižno izvedene, živahne i jasne kurzive –snaga je u priznavanju te jasnoće – tako danam se neprestano čini da smo nadomaknjezinu dešifriranju, dok nam svaka riječ isvako slovo zapravo izmiču.”); možda suprste tu imali i Borgesov Tlön i Uqbar.Igra utjecaja – bilo detektivska, bilo kunsthistoričarska– može se lako nastaviti: tuje npr. Voynichev rukopis, nikad dešifriran,vjerojatno alkemijski kodeks iz 15. stoljećakoji prikazuje neobične biljke i zvijezde; tuje npr. sam Serafini, koji je Tayloru nešto zagonetnoodgovorio na jednu e-mail poruku,onda zašutio; mene knjiga podsjeća na Moebiusovestripove, koji su nastajali nekakou isto vrijeme. Ali i ta je igra opet hvatanjefragmenata, tek varijanta onoga što činimočitajući sam Codex Seraphinianus.Zanimljivijim mi se zato čini pitanje: ašto se s nama događa dok čitamo nerazumljivuknjigu?Graditelji struktura MarvinMinsky, proučavatelj inteligencije, zamišljaoje različite “agente” koji su u mozguzaduženi za različite zadatke. Na najnižemsu stupnju “tragači”, koji skupljaju podatke(kad slušamo muziku, recimo, zvukove, intenzitete,udare); potom “razlikovatelji”koji prepoznaju predmete, odvajaju lik odpozadine; na vrhu, “graditelji struktura”pokušavaju naći smisao u svemu s nižihrazina (prepoznati “frazu” ili “polifoniju”).Ova se hijerarhija ugniježđeno replicira nasve sofisticiranijim razinama, pri čemu seagenti svake razine nadmeću nudeći svoje“interpretacije”. Cilj je interpretacija uvijekisti: prepoznati strukturu.Kad se nađu pred “bukom” – pred knjigomna nerazumljivom jeziku, s nerazumljivimilustracijama – ti “agenti” našega umapočnu raditi kao ludi. Pred zagonetkom seizmjenjuju, i svaki pokušava prikupiti štoviše korisnih podataka, hipoteze se nudei odbacuju, provizorne strukture grade iraspadaju. Otud doživljaj Codex Seraphinianuskoji je opisala spisateljica ShelleyJackson: “Knjiga želi da je se interpretira, alise ne da; u isti mah izaziva da je se pročita iodbija to. Moglo bi se reći da je ona jednajako jako jako razrađena Rorschachova mrlja.Nikad je nećemo potpuno savladati, onanikad neće otkriti umjetnikove nakane, panas zato na neki način vraća nama samima,tjera nas da zapažamo što zapažamo, dazapažamo asocijacije koje nam se javljaju.Ona je neka vrsta odskočne daske za našavlastita kreativna snatrenja.”Codex Seraphinianus otkriva se takokao ekstreman primjer onoga što, u biti,čini svaka pjesma, slika, predstava, i jedinakritika koju mu mogu uputiti upućena jezapravo meni samome. Dok skijam po zagonetnimznakovima i slikama, Horvatinčići Bandić uništavaju Varšavsku, a HDZ Hrvatsku.Koji će graditelji složiti strukturuod toga?