temat: zoom festival - Zarez

Društvozarez, xii /289-90, 2. rujna 2010. 13— Udobnost “prava navlastito mišljenje”, kojainače vrijedi otprilikekoliko i tiskovine koje jefabriciraju – sedam do desetkuna po komadu – ima i jednu“dodanu vrijednost”: umkoji misli u stereotipnimprotuslovljima jeraskoljeni um —u stavu koji su naši sugovornici pokazali upadljivo jebilo izostajanje bilo kakvog mladenačkog revolta, kojise tamo negdje od kasnih šezdesetih godina afirmiraokao pop-kulturni brend, odnosno udoban stereotip zamedije i srednjoškolske psihologe. Ono što nam se pokazalokao revoltiranost, u pauzama bujice zahvala ljudimakoji su im pomogli, samo je jedna zrela prosudbao stanju u Splitu. A ta je sljedeća: Split je beznadnopodijeljen grad.Evo nekih činjenica u tom smislu: The Split Mind ječasopis čiji naslov s jedne strane adresira činjenicu daje Split grad u kojem studentska populacija ne igra apsolutnonikakvu značajniju ulogu; način zapošljavanja unjegovim javnim i državnim službama toliko je udaljenod iole poštenih pravila, da je o tome izlišno govoriti;privatni sektor dobrim dijelom je ustrojen polu-feudalno,a građani su izabrali gradsko vodstvo koje je povijesnipresedan kao suza čistog “rodijačkog” nepotizma iprimitivizma; i, na koncu, riječ je o gradu koji gotovo inema referencijalni kulturni punkt. S druge, pak, strane,riječ je i o gradu u kojemu se unatoč tome okupljajupotpuno samonikle studentske i građanske inicijative;također, očigledno u njemu postoje državni službenicikoji su spremni pro bono učiniti daleko više od onogašto im radno mjesto propisuje; u njemu ima i novinaras osjećajem za istinsku novost, kao uostalom i građanakoji traže nešto više od medijskih igrokaza.Sve što revoltira i sve što pruža nadu sabijeno je,dakle, zajedno u nazivu časopisa. Onaj, međutim, tkou sadržaju traži daljnju dekonstrukciju stanja u Splitu,ostat će razočaran. The Split Mind je veoma voluminoznoštivo (zadnji broj ima 368 stranica), popunjeno uglavnomkratkom prozom i poezijom razmjerno ujednačenevrijednosti, što je uspjeh sam po sebi, ima li se u vidu— Na isti način na kojimedijski stereotipi ignorirajustvarnost, stvarnost možeignorirati njih —erozija kriterija koja je odavno zahvatilasve oblike medija. List, dakle, unatoč širojviziji pokretača, naginje književnomzborniku. U skladu s tim, oni koji očekuju“angažirane” tekstove, bit će lagano razočarani.No to nije posljedica uredničkepolitike, nego činjenice da ništa kvalitetnou tom smislu nisu uspjeli pronaći niti imje bilo ponuđeno. Izvorno, kako nam jerekao Ivan Bošković – inače vjerojatnonajagilniji i najuporniji član redakcijekad je u pitanju potraga za suradnicima– The Split Mind bi trebao ravnomjernopokrivati sve segmente kulture, a osobitoslikarstvo i fotografiju. Na žalost, taj sebalans nije potpuno ostvario iz navedenihprozaičnih razloga, osim što je list solidnoopremljen fotografijama, i ima veoma dobrografički osmišljenu naslovnicu, osobitoposljednji broj.Stereotipizacija Sjevera iJuga No, kao što smo rekli, najvećavrijednost The Split Mind-a za sada jeminimalistički točna dijagnoza koju pružaigra riječi u naslovu. Raskol na koji onas jedne strane upućuje, ne može se boljeopisati nekim racionalnijim i sadržajnijimputem. Jer on je toliko očigledan daga je smislenije pokazati, negoli o njemugovoriti. Izraz split mind podsjeća na najelementarniju,a opet i najrječitiju gestuukazivanja na nešto – gestu pokazivanjakažiprstom. Upravo onu koju pristojniljudi zabranjuju svojoj djeci. A ako seprisjetimo besmrtne bajke o carevu novomruhu, onda znamo i da je to gestakoja beskompromisno opovrgava iluzije.U Splitu, kao i uopće u Hrvatskoj, mnogiljudi osjećaju da kaos i raskol u društvenojsvijesti imaju svoje nosioce i uzroke.Sasvim prirodno, jer oni su manje-više bjelodani,s obzirom na to da za skrivanjemnemaju niti potrebe. No kada se premanjima ljudi pokušaju postaviti na osnovionoga što vide kroz naočale medija, onipostaju zarobljenici jednog raskoljenog isamodovoljnog uma, koji sa stvarnošću ima samo tolikododira koliko mu je potrebno da je izobliči. Svrstati sena stranu opinion makera protiv, recimo, ljudske gluposti(ponekad se otvoreno kaže: gluposti i ograničenostiHrvata), znači zapravo prihvatiti i jedno i drugo,glupost i njezinu samosvijest. Jer kolumnist nekog odEPH-ovih izdanja u pravilu materijalno i intelektualnoovisi o onome s čime se prividno sukobljava, a u nekimslučajevima može se čak govoriti i o istovjetnosti. Netko,pak, tko nije samosvjesna budala, veoma će teško u tomevidjeti adekvatan opis stvarnosti. Ta proturječja, odnosnoraskoli, samo su krugovi unutar krugova u viru koji vučeprema dnu mutne vode hrvatske svakodnevice. Jednako,naravno, vrijedi i za splitsku svakodnevicu.U tom smislu, jedan od novijih stereotipa, i to osobitoodvratan, jest i podjela na Sjever i Jug, odnosno na Zagrebi Split, koja nikad prije nije sezala dalje od rivalstvanogometnih klubova. Danas, marnim radom novina, aosobito Slobodne Dalmacije i EPH-ova mastermindaDenisa Kuljiša, ona lagano izranja na površinu male, alipogubne, medijske bare. U paketiću predrasuda koje natržište donosi ta nova droga, jest među ostalim i nekulturai lijenost Dalmatinaca (osobito Zagore koja je izvršila“invaziju” na nekad građanski Split), njihova, kakose zna reći, ruralnost i orijentalnost, nasuprot građanstvui zapadnjaštvu Zagreba. Ona nam je osobito interesantnajer dotiče jedan fenomen koji, kada govorimo o TheSplit Mind, ne možemo zaobići. To je odnos uredništvaprema studentskoj pobuni.Docta ignorantia U Sjever – Jug stereotipu, kaoi u svakom drugom, postoji zrno istine. Ali samo zrno.Naime, na pitanje o njihovom stavu prema studentskojpobuni i njezinom tijeku u Splitu, kao i o navodnoj razjedinjenostii pasivnosti splitskih studenatau odnosu prema zagrebačkima, članoviuredništva su dali veoma jasne odgovore.Razlozi za slabiji – premda ne i slab –odaziv u usporedbi sa Zagrebom sasvimsu prozaični: splitski Filozofski fakultetje rasparčan na sedam zgrada širom grada, a blokiratisedam zgrada je svakako daleko teže, nego blokiratijednu. Pored toga, razjedinjenost splitske studentskepopulacije dolazi i iz činjenice da status studenta u ovomgradu ima daleko manju stvarnu vrijednost nego u Zagrebu,ponajprije zbog nepostojanja jednako razrađeneinfrastrukture. Redakcija The Split Mind-a smatra kakoje njihov obol studentskoj stvari prije svega stvaranjejoš jedne referencijalne točke oko koje bi se oni mogliokupiti. U tom smislu treba imati na umu da su dva članaredakcije, Ivan Bošković i Antun Domazet, studentiGlazbene akademije, odnosno Građevinskog fakulteta.Časopis je, dakle, premda nominalno vezan za katedruFilozofskog fakulteta, otvoren za suradnju svima.Na koncu, The Split Mind je dio otvorene i evoluirajućestudentske i građanske inicijative koja nastoji adekvatnoodgovoriti na neodrživost nepremostivog raskolakoji vlada ovim prostorima i ovim vremenom. No to neznači da ona želi “pomirbu” suprotstavljenih opreka.Takvo nešto moguće je samo između ekstremizama kojisu uvijek suprotni polovi jedne te iste stvari, jednog teistog uma. Ono što zastupa The Split Mind jest cjeloviti u sebi neproturječan duh. To nije genius loci Splita, jeron živi još samo u literaturi i sjećanju, tim utočištimasvih duhova. Riječ je o novorođenom duhu ljudi koji setek počinju konsolidirati i koji nikad ne gledaju premadnu, nego uvijek prema mogućnosti izranjanja iz mutnevode. Raskoljeni um, pak, u bilo kojoj od njegovih bezbrojnihpreobrazbi za njih ne zna, niti može znati. Jerjedini predmet koji on može motriti jest ono što je samproizveo i što po svojoj naravi mora do u beskonačnoproizvoditi: nepomirljiva proturječja kojima pokušavarazumjeti njemu zauvijek nedostižnu stvarnost. Njegovaogromna moć leži u pristanku onih kojima se obraća, abeskrajna nemoć u njihovom ignoriranju. Otud, razgovors redakcijom The Split Mind podsjetio nas je pomalo najedno drevno umijeće metafizičara, prakticirano još uSokratova doba, a bez sumnje i ranije. To je docta ignorantia,učeno neznanje, ili učenje neznanja, čiji je početakmetodički izvedeno odstranjivanje iz svijesti svega onogašto samo izgleda kao da jest, a zapravo nije. Riječ jedakle o, po definiciji, odstranjivanju iluzija. A najboljipristup tome poslu jest upravo promišljena i beskompromisnaignorantia. Jer na isti način na koji medijskistereotipi ignoriraju stvarnost, stvarnost može ignoriratinjih. I premda ne bi bio red nadati se da će nas doctaignorantia uvesti u mistično jedinstvo s Bogom, što jojje krajnja svrha, možemo barem ovaj njezin početnikorak vidjeti kao pravilan odgovor na ono što namećehiperprodukcija raskola i proturječja o kojima smo govorili.Njih se, naime, bez ikakve grižnje savjesti možeignorirati. Jer stvarnost u kojoj stvarni ljudi žive, većodavno je nešto sasvim drugo, nešto gotovo onostranoza one koji pokušavaju konstruirati njezinu izobličenu,raskoljenu sliku.