temat: zoom festival - Zarez

Socijalna i kulturna antropologijazarez, xii /289-90, 2. rujna 2010. 17pozicioniran naspram dominantnih pojavnosti biomoći (Foucault,1990.) koji se sada materijaliziraju dijelom kroz tržišnevarijacije vilinskoga pakovanja. Vilinska pedagogija, kao i sveveće zanimanje za pripovijesti o vilama, stoga su povijesnopovezane s nedavnim rastom biomoći kao određujućeg načinamoći u modernome svijetu. Ipak, umjesto da jednostavnoponavlja logiku biomoći, kao što komercijalizirana vila čini usvome obliku vilinske pedagogije, vilinska pedagogija uči nasnečemu prilično drugačijemu. Kao što je Foucault pokazao(1990.), a Giorgio Agamben nedavno naglasio (1998.), u srcuje biomoći tanatomoć, moć koja angažira smrt u ime života,što dovodi do rasta masovnih ubojstava i genocida u 20. i 21.stoljeću. Nadalje, povezano s predmetom interesa ovoga članka,tanatomoć također potiče ekološki zoocid (zoöcide) (Kahn,2006.; 2005.). Proizlazeći iz Agambena, u svakom slučaju glavniobjekt biomoći nije ljudsko tijelo podložno upravljanju, reguliranjui homogeniziranju kao takvome, već zabrani zoe (zoë),definirano kao neprestana i neuništiva sila prirodnoga života,kroz činove vrhovnog donošenja odluka koji osvještava bios,djelovanje koje zasniva biopolitičko uređenje društva. Krozkonstrukciju sociopolitičkog biosa koji brani prirodni zoe,logika biomoći pokušava dostići ponovnu definiciju i reprodukcijuzoe kao ekvivalenta “golom životu”, oblika ontološkenulte točke koja funkcionira kao biopolitičko ograničenjedruštvene smrti.Unutar je ove povijesne problematike naša želja za lociranjempreporoda vilinskih kultura (tj. zajednica posvećenihduhovima i neumirućim mrtvima) te, posebice, povjerenstvovilinskih pedagogija posvećenih takvim kulturama. Premanašem viđenju, vilinska pedagogija nada se poučiti novomodnosu između zoe i biosa u kojemu zoe više nije preoblikovanu “goli život” koji služi kao posljedični objekt vrhunskesile. Ovdje dosežemo cilj vilinske pedagogije: imaginativnu iradikalnu rekonstrukciju zoe kroz koju vila služi kao posrednik.Rečeno na drugi način, zamišljena vila postaje simbolomdrugoga kroz koji neuništiv, višedimenzionalan i nezamislivzoe može ući u sferu biomoći kao radikalna erupcija. Na tajje način vila na jedinstvenome položaju imaginarnog drugogpozicionirana dijalektički između subjekta i objekta svijesti.Stoga, ono što ovdje pokušavamo locirati nije ništa drugodoli vrsta (nakon Deleuzea i Guattarija) hibridne politikepostajanja vilom.Stewart posebno svjesno zaobilazi pitanje “realnosti” vila(www.rjstewart.org/irish-faery.html). Umjesto izravnog suočavanjamaterijalističkih i metafizičkih argumenata koji govoreza ili protiv realnosti vila, on bira put praktičnoga razuma:ponašajmo se kao da vile postoje, jer će nas već i to učinitiprijemljivijima za pitanja ekologije i životne probleme. Ipak,vile ne treba shvatiti kao svedene na puki subjektivni proizvodmašte. Umjesto toga, mnogo je točnije zamisliti vilu kao neštošto sadrži i daje oblik silama prirode – silama koje su samepo sebi činitelji u imaginativnom shematiziranome procesu.Primjerice, Stewartov pojam “podsvijeta” jest predstavljanje“nepoznatoga” koje počiva “s onu stranu izražavanja”, no ipakpronalazi svoj izraz kroz našu rekonstrukciju davnih vilinskihmitova u svjetlu žurnih, vrlo stvarnih ekoloških problema(1992:101). Na sličan način gelski znanstvenik John MacInnespretpostavlja da su vilinska brda “metafora mašte” (1997:osob.kom., u McIntosh, 2005.) – liminalno carstvo u kojemu glazbeniciili pjesnici usnivaju u očekivanju da će se probuditi ililudi ili s inspiracijom. Kao takve, vile predstavljaju smještenosučelje prirodne i ljudske kulturne kreativnosti primordijalnogaoblika.Pedagogija redarstva i vilinska pedagogijaOvdje možemo vidjeti kako se mašta javlja kaosredišnje pitanje estetike koja je u osnovi vilinske pedagogije.Prema Jacquesu Rancièreu, “raspodjela osjetilnoga” (engleskariječ “sensible” ima niz značenja, od kojih su neka međusobnoisključiva: osjetan/osjetilni, razuman, pametan, osjetljiv, izmeđuostalih; nap. prev.) jest “sustav očiglednih činjenica osjetilnepercepcije” koji “određuje što je vidljivo, a što nije u zajedničkomeprostoru, obdarenome zajedničkim jezikom, itd.”(2004:13). Stoga je u samome srcu politike estetika osjetilnogakoja ocrtava prostor onoga što može ili ne može biti legitimnopercipirano. Za Rancièrea (1999.), “logika redarstva, održavanjareda” šifrira i strukturira percepcijske podjele dok politikarazvrgava raspodjelu osjetilnoga (primjerice, ono što se možeizreći, čuti i vidjeti). Primjenjujući to razlikovanje na područjepedagogije, možemo promatrati način na koji imaginativnakonstrukcija vila prekida konzervativne pedagoške modele (tj.modele koji pokušavaju konzervirati društvenu reprodukcijubiomoći ocrtavajući prostore i mjesta ideološke interpelacije)dok radi na tome da ga brendira kao praksu održavanja reda.S vilinskoga stajališta, takav konzervatizam poučava učenikaprema zakonu vladajućeg načela stvarnosti, kojemu su značajnioblici jednoglasja, instrumentalizma, redukcionizma,pozitivizma i represije. Unutar našeg trenutačnog stanja visokostandardiziranog obrazovanja, stoga, vilinska pedagogija predstavljaoblik čvrste političke prakse koja se može otvoriti novimkonfiguracijama stvarnosnog načela, izokrenuti ideološke kodove,stvoriti nova osjetilna iskustva koja se nalaze s onu stranunaivnog empirizma ili degenerirane znanosti te ustanoviti noveduhovne povezanosti s egzokulturnim kao podlogom za novozamišljanje širokoga niza postojećih dihotomija i hijerarhijaizmeđu prirode i kulture.Takva pedagogija nije samo udaljena od “pedagogije redarstva”,već se također razlikuje od kritičke pedagogije kakvom jedefinira Paulo Freire (2000.), kada nastoji nadmašiti magijskorazmišljanje u korist kritičke svjesnosti. Različito od ovog korpusamisli, vilinska pedagogija ne bavi se izravno proizvodnjomkritičke svijesti, već prije modalitetima promjene svijesti kojamože otvoriti novo polje imaginativne vizije i živuće kritike izadanih zapisa načela stvarnosti redarstvenoga poretka. Stanjevile u doslovnome je smislu promijenjeno stanje svijesti (Grof,1985.). Jednako kao što umjetničko djelo, prema Rancièreu,“zbacuje prekonstituirane političke modalitete smještanja uokvire” (2006:64), tako i vilinska pedagogija vježba oko dagleda iza datosti te da revidira naše odnose s prirodom izvanregrutiranja tanatomoći ili destruktivne, suverene snage biomoći.Vilinska pedagogija kao potraga za nove osjetilne percepcijeprirodnoga stoga svoje praktičare otvara “kreativnojparanoji” (Lewis, Kahn, 2005.) – načinu vizualizacije srodnomnadrealističkim estetskim praksama. Dok tradicija kritičkepedagogije vrlo važno izlaže ishodišnu stvarnost eksploatacijeispod ideoloških mistifikacija, vilinska pedagogija promjenesvijesti zamjećuje utopijske mogućnosti radeći na umnožavanjuvrata percepcije na osjetilnoj razini onoga što možemo ine možemo vidjeti, čuti i sl. (Blake, 1994.). Ukoliko pedagogijaredarstva pozdravlja učenika (“Hej, ti tamo!”) i daje ovlastikako bi zauzela poziciju subjekta unutar hijerarhija i rangovašifriranoga društvenoga poretka, tada je vilinski pozdrav pozivna bijeg (“Odleti sa mnom u noć!”), egzodus prema novimhorizontima kontinuuma prirode i kulture. Drugim riječima,takva pedagogija pokušava promijeniti estetsku nesvijest izkoje su proizvedene verzije kritičke procjene.Da ne bi bilo nejasnoća – mi ovdje ne zagovaramo smjenjivanjejednog pedagoškog oblika drugim, već povišenje kritičkesvijesti i promjenu svijesti promatramo kao međusobno podupiruće.Baš kao što je i pradavna vila lako pogrešno zamijenjenas vilama new age pokreta i korporacija bez prepoznavanjastrukturalnih snaga političke ekonomije koja se trenutačnotrudi prognati zoe u svim njegovim varijacijama sigurnima za“goli život”, tako i oni koji su u potrazi za projektom konscijenizacije(politički i pedagoški pojam conscientization je skovaoPaulo Freire; cilj konscijenizacije jest dati moć znanju i resursimaskupina provođenjem učenja koje postaje kritičko, tranzitivnoi dijaloške svijesti, nap. prev.) trebaju prepoznati utopijskemogućnosti njegovanja alternativnih modaliteta svijesti. GregoryCajete (2000.) pažljivo bilježi kako su domorodačke epistemologijeznanosti ponudile bogatu alternativnu tradiciju ukojoj ljudi i neljudi (uključujući i nebeska stvorenja koja mogupreuzeti oblik božanstva ili duha koji ne poštuje pravila ili sepoigrava s ljudima) uče jedni od drugih i međusobno komunicirajukao dio svemira međusobnih ovisnosti. Na sličan je načinIvana Milojević (2006.) pronicavo zagovarala potrebu inkorporacijedrugih utopijskih vizija (a ne samo pukih kritičkih) upretežito neoliberalni obrazovni diskurs. Takve edutopije, pišeona, uključuju feminističke pedagogije, domorodačke epistemologije,duhovna prosvjetljenja, mirovno obrazovanje i pogledena ekologiju. Prema našemu mišljenju, lik vile i praksapedagogija koje povezuju duh, tijelo i zemlju, posebice sjedinjenes kritičkom pedagogijom, uključuju sve te elemente i kaotakvi proizvode jedinstvene utopijske estetske mogućnosti krozkoje se mogu pojaviti izvanredne vizije budućnosti. (…)S engleskoga prevela Sanja Kalapoš Gašparac.Oprema teksta redakcijska.Literatura:Adorno, Theodor W. i Max Horkheimer. 2002. Dialectic of Enlightenment. Stanford:Stanford University Press.Agamben, Girogio. 1998. Homo Sacer: Sovereign Power and Bare Life. Stanford: StanfordUniversity Press.Aldred, Lisa. 2000. “Plastic Shamans and Astroturf Sun Dances: New Age Commercializationof Native American Spirituality”. American Indian Quarterly 24(3):329-352.Blake, William. 1994. The Marriage of Heaven and Hell. Mineola, NY: DoverPublications.Bloom, William. 1998. Working with Angels, Fairies and Nature Spirits. London: Judy-Piatkus Limited.DuBois, W. E. B.. 1968. The Autobiography of W.E. Burghardt Du Bois. New York: Internationalpublishers.Dunnewind, S. 2006. Pixie power; Marketers try to capture little girls’ hearts anew withfairy books and toys. The Seattle Times (March 11), C1.Evans-Wentz, Walter Yeeling. 2002 [1911]. The Fairy-Faith in Celtic Countries. Mineola,NY: Dover Publications.Foucault, Michel. 1990. The History of Sexuality: An Introduction. New York: VintageBooks.Grof, Stanislav. 1985. Beyond the Brain: Birth, Death and Transcendence in Psychotherapy.Albany, NY: State University of New York Press.Habermas, Jürgen. 1982. “The Entwinement of Myth and Enlightenment: Re-readingDialectic of Enlightenment”. New German Critique 26:13-30.Helliwell, Tanis. 1997. Summer with the Leprechauns. Nevada City, CA: Blue DolphinPublishing.Hodson, Geoffrey. 1982. Fairies at Work and Play. Wheaten, IL: Theosophical PublishingHouse.Kahn, Richard. 2006. “The Educative Potential of Ecological Militancy in an Age of BigOil: towards a Marcusean Ecopedagogy”. Policy Futures in Education 4(1).Kahn, Richard. 2005. “Reconsidering zoë and bios: a Brief Comment on Nathan Snaza’s‘(Im)possible Witness’ and Kathy Guillermo’s ‘Response’”. Journal of Animal LiberationPhilosophy and Policy 3(1).Lewis, Tyson i Richard Kahn. 2005. “The Reptoid Hypothesis: Utopian and DystopianRepresentational Motifs in David Icke’s Alien Conspiracy Theory”. Utopian Studies16(1):45-74.Mack, Carol K. i Dinah Mack. 1998. A Field Guide to Demons, Fairies, Fallen Angels andOther Subversive Spirits. New York: Owl Publishers.MacLean, Dorothy. 1990. To Hear the Angels Sing: An Odyssey of Co-creation with theDevic Kingdom. Hudson, NY: Lindisfarne Press.McIntosh, A. 2005. “Fairy faith in Scotland”. U: J. Kaplan i B. Taylor, ur. The Encyclopaediaof Religion and Nature (2 sv.). London & NY: Continuum International Publishing.Milojević, Ivana. 2006. “Hegemonic and Marginalized Educational Utopias in the ContemporaryWestern World”. U: M. Peters i J. Freeman-Moir, ur. Edutopias: New UtopianThinking in Education. Rotterdam: Sense.Narváez, Peter. 1997. The Good People: New Fairylore Essays. Lexington, KY: Universityof Kentucky Press.Rancière, Jacques. 2006. The Politics of Aesthetics. London: Continuum.Steiner, Rudolf. 1992. Spiritual Beings in the Heavenly Bodies and in the Kingdoms ofNature. Great Barrington, MA: Anthroposophic Press.Stewart, R. J. 1992. Earth Light. Great Britain: Element Books Limited.Stewart, R. J. 1995. The Living World of Faery. Glastonbury: Gothic Image Publications.Weber, Max. 1958. The Protestant Ethic and the Spirit of Capitalism. New York, CharlesScribner’s Sons.Zipes, Jack. 2002. Breaking the Magic Spell: Radical Theories of Folk and Fairy Tales.Lexington, KY: University of Kentucky Press.Zipes, Jack. 1997. Happily Ever After: Fairy Tales, Children, and the Culture Industry.New York: Routledge.Donosimo ulomak prijevoda članka Tysona Lewisai Richarda Kahna “Exopedagogies and the UtopianImagination: A Case Study in Faery Subcultures”,objavljenoga u časopisu Theory & Event, 12/2, 2009.Cjelokupan prijevod bit će objavljen u Mitskomzborniku (ur. Ines Prica i Suzana Marjanić), Zagreb,Institut za etnologiju i folkloristiku, Hrvatskoetnološko društvo, Naklada Scarabeus, 2010.