temat: zoom festival - Zarez

društvozarez, xii /289-90, 2. rujna 2010. 5— Ako, pak, neki islamista uživau misli da džamija na Ground Zerosimbolizuje trijumf islama –jadna mu je semiotika i crnahermeneutika. Dok mu bombebudu padale po glavi, imaćevremena da shvati. Njujorškadžamija neće biti spomeniknjegovom Bogu —Liberalna demokratija svijetom maršira uz koračnicukoja kaže: ne postoji Istina sa velikim “I”. Ona ukida idejuuniverzalnog, kao ono što vodi u totalitarizam i teror, pabrani privatno i partikularno. Namjesto jedne istine, onanudi pluralizam istina i njihov dijalog. Reci mi svoju istinu,i ja ću ti reći svoju, naše istine nisu neprijateljske, one mogumirno koegzistirati, neprijatelj je samo neko čiju priču jošnismo čuli… i sve te fraze koje odzvanjaju u oportunističkojpraznini. Ali liberalna demokratija tek naizgled ukidauniverzalnu istinu. Nije li jasno da njena univerzalna istina,koja, ako ne putem demokratskog dijaloga, a onda snagomdemokratskih armija, ima biti proširena na čitav svijet, glasi:istina je da nema Istine.Badiouova reafirmacija Istine Pogledajmošto o odnosu istine i demokratije kaže Badiou u Mračnomraspletu.Jedan vrlo radikalni Badiouov stav, iznesen u poglavljuPravo, država, politika, naročito nas zanima ovdje. On glasi:“Ako postojanje pravne države – dakle, državnog imperijapravila – čini suštinu političke kategorije demokracije, iztoga slijedi ključna filozofska posljedica da politika nemanikakav samosvojni odnos s istinom”. Za Badioua, takvo jestanje politike katastrofa jer politika je, po njemu, uz umjetnost,nauku i ljubav, jedna od četiri procedure Istine. Nitijedna od tih procedura više nije operativna, i stoga je cjelokupnaBadiouova filozofija pokušaj reafirmacije Istine.Otkud odsustvo istine u pravnoj državi? “Parlamentarnedržave Zapada ne pretendiraju ni na kakvu istinu”,kaže Badiou. Te su države relativističke i skeptične – i tone zbog svoje ideologije, nego zato što je pravno pravilonjihova suština. One samo sebe definiraju kao “manje loše”(u skladu s definicijom demokratije kao “najmanje lošegporetka”), a to znači “da smo u polju državnog funkcioniranja,koje nema direktnog odnosa s nekom afirmativnomnormom kao što su Istina ili Dobro”. Naravno: pravo jeuvijek arbitrarno, i osim što ne sadrži istinu, ne mora nužnosadržavati čak ni pravdu.Tako nije bilo u socijalističkim državama koje su “eksplicitnoodbacivale pravno pravilo kao čisto formalno(‘formalne slobode’ i slično)”, ukoliko bi ono stalo na putistini klase i ideologije. Te države nisu poništavale funkcijuistine u politici. “Države Istoka uvijek su težile da usvojim policijskim aparatima koncentriraju svu vladavinupolitičke istine. Te su države bile kompatibilne s filozofijomkoja iskazuje da je politika jedno od mjesta gdje se javljaistina”, piše Badiou. U demokratiji “politika prestaje ovisitio istini: ‘vladajuća’ filozofija je relativistička i skeptička”. Utotalitarnoj socijalističkoj državi “politika propisuje ‘istinituDržavu’: vladajuća filozofija je monistička i dogmatska”.Još je Hegel primijetio da se antagonizam građanskogdruštva ne može ukinuti, a da se ne zapadne u totalitarniteror – tek kasnije država može ograničiti njegove pogubneposljedice. U demokratiji, antagonizmi se ne ukidaju – zatodemokratija neprestano laže.Istinske namjere U totalitarnoj Crnoj Gori, kakvaje bila komunistička, država će braniti i garantovati istinuda je Ulcinj na slavu i čast pripojen Crnoj Gori, i u ime teistine most u Ulcinju nazvati po kralju koji je državu CrnuGoru i njenu istinu proširio i na Ulcinj. U demokratiji, oimenu mosta odlučiće lokalna samouprava i stanovništvo,čija se istina o crnogorskom osvajanju Ulcinja legitimnorazlikuje od crnogorske istine, i glasi: ne oslobođenje, negoosvajanje. U demokratskoj Crnoj Gori, i to je mjera neuspjehanjenedemokratije, ona se, demokratija, tretira tek kao skupvještina kojom se lako ovlada, ali koja je tek neobičniinterregnum, privid reda koji odvaja dva perioda vječitoghaosa, interregnum u kojem neće biti riješen niti jedan odunutrašnjih protivrječnosti crnogorskog društva. Propastdemokratije građanima će Crne Gore pasti mnogo lakšeod propasti komunizma – za razliku od komunizma, u demokratijunikada nisu vjerovali.A kad smo već kod istinskih namjera...Zašto ne odgovoriti na pitanje: koje su istinskenamjere američke Vlade? Nije li jasnoda podrška izgradnji džamije u blizini GroundZero treba poslužiti kao znak američkeistinske privrženosti idealu slobode, u imekoje i vode rat s muslimanima u Iraku iAvganistanu? Nije li takva demokratskalegitimacija korisna za Vladu koja sutra namjeravanapasti još jednu islamsku zemlju– Iran? Nije li poruka, prije svega islamskomsvijetu, jasna: evo džamije, evo dokaza damislimo ozbiljno kada kažemo “američkei demokratske vrijednosti”, evo dokaza da praktikujemoono što propovijedamo, evo dokaza da naša ideologija nijetek laž (?!) – prema tome, prestanite se buniti i pustite nasda dovršimo svoja osvajanja.Ako džamija u blizini Ground Zero bude podignuta,američki će građani moći svoj pogled skrenuti sa Irana idrugih, budućih islamskih meta američkog oružja, i narcističkiuživati u ljepoti svoje slobode i demokratije. Stoga,umjesto što Obami uzvikuju “izdajnik”, čovjeku trebajuzahvaliti – jer on, stavši u odbranu izgradnje džamije nublizini Ground Zero, jeste postupio kao američki predsjednik,jeste stao u odbranu američkih vrijednosti. Posveje druga stvar što reakcije javnosti jasno pokazuju da nisami Amerikanci ne vjeruju u te vrijednosti.Ako, pak, neki islamista uživa u misli da džamija naGround Zero simbolizuje trijumf islama – jadna mu je semiotikai crna hermeneutika. Dok mu bombe budu padalepo glavi, imaće vremena da shvati. Njujorška džamija nećebiti spomenik njegovom Bogu. Ona je već sada pretvorenau spomenik američkoj slobodi i demokratiji.Ljubavi tu je kraj Izgradnja islamskog centrana mjestu koje simbolizuje napad na Ameriku i liberalnikapitalizam sa, ovo treba naglasiti, obrazloženjem da se točini e da bi se podstakao interreligijski dijalog i tolerancija,bestidna je. Tačnije: obrazloženje je ono što je bestidno icinično. Jer to obrazloženje je laž uvijena u retoriku demokratskejavne rasprave. Graditelji islamskog centrainterreligijski dijalog očito zamišljaju kao monumentalnuislamsku građevinu u hrišćansko-jevrejskom naselju, u kojojće islam držati monolog o sebi i vlastitoj miroljubivojprirodi. Nema potrebe za takvim lukavstvima. Zahtjev jelegitiman: imamo pravo i hoćemo da gradimo, a o “istinskimnamjerama” nećemo da govorimo. Ako vaša država ozbiljnomisli kada kaže “slobode jednake za sve”, dobićemo građevinskudozvolu. Ako ne, vaš Ustav je laž. I to je sve.Priče o tome kako “nema reciprociteta”, kako “oni hoćedžamiju u New Yorku, a probajte izgraditi crkvu u Meki”,promašuju suštinu: islam nije dužan dokazivati multikulturalnutoleranciju i privrženost građanskim slobodama,jer njih islam i ne propovijeda. Ako američka demokratijau praksi nije u stanju potvrditi vlastitu ideološku retoriku,argument da “to ne bi moglo ni u islamskim zemljama” nijenikakva isprika za to. Ako imate namjeru vašu ideologijuproširiti na čitavi svijet, onda su situacije u kojima vašaideologija postaje vidljiva maska opasne za vaš projekat.Stoga je Obama u pravu: demokratija nema izbora negodozvoliti izgradnju džamije u blizini Ground Zero. Jer,pravnički rečeno, teret dokazivanja nije na islamu, negona demokratiji. Zahtjevom za izgradnju džamije američkisu muslimani svoju Istinu već potvrdili: sada dozvolom zagradnju svoju istinu ima potvrditi demokratija. U suprotnom,konstatujmo očigledan problem: granice američkedemokratije su granice američke kulture.Američka javnost od muslimana traži da posumnjaju uispravnost svoje odluke da grade hram u slavu svog Boga,zato što to vrijeđa porodice stradalih u napadu 11. septembra.Pitanje je: šta je u islamu preče – slaviti Boga i širitinjegovu slavu, ili voditi računa o tome da slavljenje Boganekoga ne uvrijedi? I kako se u islamu naziva onaj kogavrijeđa slavljenje Boga? Mogu li sada muslimani saopštitida su uvrijeđeni zbog toga toga što građevina koju podižuu najboljim namjerama nekoga vrijeđa?Što u čitavoj priči izostaje? Ono što prizivaju komentatorikoji njujorške muslimane pozivaju na “kompromis”i nude im da džamiju sagrade bilo gdje, samo ne tu: islamsa demokratsko-liberalnim vrijednostima, islam koji zapadnjakeneće traumirati, islamsko Drugo koje će svojompokornošću ne svom Bogu, nego pravilima naše demokratijepomoći našoj najdubljoj želji da ga tolerišemo – a kaošto znamo, najlakšei najuspješnije tolerišemo ono što ne primjećujemo.Neka verzija bosanskih muslimana iz bivše Jugoslavije...“koji su bili tako mirni, tolerantni, duhoviti, nismo ni znalida su oni muslimani, a onda su odjednom postali fanatici”.Šok Amerikanaca pred željom njihovih susjeda muslimana(“ali oni žele tamo podići džamiju!”) pokazuje nam neštovrlo bitno: da je jedno tolerisati, a drugo voljeti bližnjegsvog, naročito onda kada se suočimo sa ogoljenom njegovomželjom. Evo vam bližnji, evo vam njegova želja, u čijemostvarenju ne mari za vaše osjećaje – evo vam ga, volite ga.Nakon toga, slijedi suočenje sa susjedovim užitkom (“alioni će uživati u tome što su podigli džamiju tamo gdje minismo željeli da to učine! ”), i ljubavi tu je kraj. Tu počinjemržnja: jer kod drugoga upravo mrzimo način na koji onorganizuje svoj užitak.Tolerantni um kao eutanazija čistogauma Situacija sa izgradnjom džamije u blizini GroundZero upravo je obrnuta u odnosu na nemire koji su uislamskom svijetu izbili nakon što su danske novine štampalekarikature Muhameda. Pamtimo li čuđenje zapadnejavnosti nad činjenicom da su muslimani uvrijeđeni sitnicomkakva je karikatura? Sada je američka javnost onakoja je uvrijeđena: ankete pokazuju da se gotovo 70 odstoAmerikanaca protivi izgradnji džamije na tom mjestu, uzobrazloženje da je to uvredljivo. Uvrijeđeni, u oba slučaja,traže zabranu i povlačenje uvredljivog sadržaja.Igra sa vrijeđanjem, ukoliko strah da nekoga ne uvrijedimo(p)ostane mjerilo našeg djelovanja, mogla bi bitinastavljena u beskraj, sve dok se ne utvrdi da sve u štosvako od nas vjeruje duboko vrijeđa nekoga, negdje, i dasvaku našu slobodu neko, negdje, shvata kao napad nasvoje sveto, pa mi stoga, kao tolerantni i civilizovani ljudi,nemamo izbora nego ukloniti uzrok uvrede, i poslušatiFoucaulta: izvršiti kolektivno samoubistvo. Ali avaj! Iakoučinjeno iz najboljih namjera i iz najdublje ljubavi premabližnjem svom, kojega ne želimo više traumirati svojimpostojanjem, to bi samoubistvo opet moglo uvrijediti nekoga– ni manje ni više nego Boga. Koji, doduše, možda nepostoji, ali bi, ukoliko ipak postoji, svakako bio uvrijeđennašom tvrdnjom da ne postoji, i imao svako pravo na priznanjei uvažavanje svih svojih identitetskih posebnosti, paje otud uputno biti civilizovan, te se prema Bogu ophoditikao da postoji i omogućiti mu da se što brže i bezbolnijeintegriše u našu zajednicu.I Ground Zero i Muhamed debata se, primijetimo, nevodi u prostoru islama, nego u prostoru demokratije, i netiču se suštine i kvaliteta islama, nego suštine i kvalitetazapadne demokratije. Što se islamske javnosti tiče, stvarje jasna: karikature nije trebalo štampati, džamiju trebagraditi. Čak i oni islamski glasovi koji se protive izgradnjiislamskog centra, a koji dospiju u američke medije, služetek kao argumenti u unutarameričkoj debati.Rečene debate nisu pitanje međureligijskog dijaloga,nego razgovora demokratije sa samom sobom: nisu stvarvjere, nego stvar sumnje. Nisu, konačno, stvar pokornosti,nego slobode. U slučaju karikatura Muhameda radilo seo tome da li u ime vjerskih sloboda smije biti ograničenasloboda izražavanja. U slučaju džamije u blizini GroundZero, radi se o tome da li, i u kom slučaju, smije biti ograničenaprimjena vjerskih sloboda.Ovdje na djelu imamo ono što Žižek naziva “antinomijamatolerantnog uma”. On taj termin izvodi iz Kantovih“antinomija čistog uma”. Pred pitanjem kakvo je, na primjer:“ima li svemir početak u vremenu, prostorno ograničenjei prvobitni uzrok, ili je beskonačan?” antinomijanastaje zato što je moguće doći do valjanih argumenata zaobje tvrdnje. Kako primjećuje Žižek, u slučaju karikaturaMuhameda (i, dodajmo, u slučaju Ground Zero mosque)došlo je do antinomije tolerantnog uma: i o jednom i odrugom, braneći toleranciju i slobodu kao vrhunske vrijednosti,moguće je imati dva suprotstavljena stava, obapotkrijepljena valjanim argumentima: Obama za izgradnjudžamije, vrlo liberalna Anti Defamation League – protiv.Kant je, uzgred, smatrao da će čovječanstvo, ukoliko nebude riješena ova protivrječnost razuma, zapasti u beznadniskepticizam koji on naziva “eutanazijom čistog uma”. Ašto ako je tolerantni um eutanazija čistog uma, i kakvapolitika slijedi nakon njegove eutanazije?