temat: zoom festival - Zarez

azgovorzarez, xii /289-90, 2. rujna 2010. 37klasičnog plesa (sistematizacija i geometrija), filmskeumjetnosti (editiranje), kubističkog slikarstva (dekonstrukcijastvarnosti).Vrlo je individualno na koji način pojedinac ili grupakoriste tu tehniku, odnosno koliko je ona vidljiva, prepoznatljivaili kodificirana u njihovom izričaju. Iz tog je razloganemoguće generalizirati razliku između fizičkoga kazalištai mimskoga. Ipak, navela bih nekoliko bitnih odrednicaDecrouxove tehnike. To su implozivnost kao kvaliteta idinamika mišićnoga “disanja” – kontrakcije i relaksacijemišića, interkorporalnost (korištenje i artikulacija trupaje jednako važna koliko i ekstrema), skulpturalnost iliplastičnost tijela, mogućnost visoke razine stilizacije kojapolazi od konkretne geste te specifičan odnos mase tijela,težišta i rada nogu.Koje su bitne temeljne razlikovne odrednice između mimei korporalne mime? Naime, poznato je da imate Postdiplomskicertifikat – The International School of CorporealMime, London, odnosno trogodišnji postdiplomski studijdramske korporalne mime, režije i podučavanja (2004.-2006.). Kako je izgledao taj studij i zbog čega jedan takavstudij nije moguće realizirati u Hrvatskoj?– Mima je jedna od najstarijih izvedbenih umjetnosti. Krozpovijest imala je puno različitih pojavnosti; od arhaičnogplesa/rituala do grčke i rimske pantomime, od komedijedell’arte do Debureauove tradicije i francuske nove mime,od azijskog kazališta do ruske i poljske škole mime, odpantomime i nijemog filma do suvremene mime koja možeuključivati i tekst i glas. Ipak, u 20. stoljeću, Decroux je daomimi istinsku autonomiju i specifičan vokabular, repertoari filozofiju. Stvorio je njezin najmoderniji oblik – dramskukorporalnu mimu – inovativnu metodu i preciznu tehnikukojoj je fokus na vitalnoj važnosti tjelesne/fizičke akcijeu kazalištu.École de Mime Corporel Dramatique osnovali su u Parizu1984. Corinne Soum i Steven Wassson, posljednji Decrouxoviasistenti i vrhunski majstori mimskoga i tjelesnogaizričaja koji su, čini mi se, najzaslužniji što se Decrouxovrad i repertoar uspio sačuvati i što se prenosi novim generacijamaglumaca, izvođača i mimskih umjetnika. Godine1995. preselili su školu u London, a 2004. promijenili su jojime u The International School of Corporeal Mime.S Corinne i Steveom provela sam osam godina, prvo kaostudentica, a onda i kao članica njihove kazališne grupeTheatre de l’ Ange Fou. Londonska Međunarodna školakorporalne mime je nezavisna škola i ne pripada ni podjednu veću instituciju kao fakultet ili sveučilište, ali sunjezin program, diplome i certifikati službeno akreditiraniunutar britanskoga sustava obrazovanja. Program je uglavnompraktičan, u studiju, dok je samo mali dio teorijski iuključuje povremena predavanja, seminare te gledanjefilmova iz školske arhive. Diplomski studij se sastoji od20 sati tjedno rada u studiju, a postdiplomski 12 do 16 satipraktičnoga rada. Diplomski studij je trogodišnji i obuhvaćatehniku, improvizaciju, repertoar (moderni i postmoderni),kompoziciju te povijest i teoriju. Postdiplomski studij jetakođer trogodišnji i obuhvaća nastavak rada na svim navedenimelementima. Kod tehnike i repertoara naglasak jena podučavanju, a kod improvizacije i kompozicije na režiji.Mišljenja sam da je moguće jedan takav studij realizirati uHrvatskoj; potreban je samo prostor i financijska podrška.Nadam se da će se to u skoroj budućnosti i dogoditi.London kao centar korporalnemimeKako to da se London nametnuo kao jedan od vodećihcentara korporalne mime?– Da, London jest vodeći centar korporalne mime jer su tunjezini vrhunski majstori Corinne Soum i Steven Wassonsa svojom školom i upravo njihovi studenti otvaraju noveškole mime u drugim zemljama. Tako su, osim Londona,jaki centri korporalne mime i Barcelona, São Paolo, Pariz iChuncheon (Koreja), a nadam se uskoro i Rijeka ili Zagreb.Dodala bih još da je u Londonu, odnosno Velikoj Britanijiiznimno popularno i prihvaćeno učenje i rad JacquesaLecoqa, odnosno njegov sistem mime i fizičkoga kazalištakako u stvaralaštvu, tako i u edukaciji. Na britanskoj sceninajznačajniji suvremeni predstavnici Lecoqa su SimonMcBurney i ostali članovi Theatre de Complicitea.Molim vas, možete li nam ukratko nešto reći o performansuSlet Rijeka 08 (Teatar Rubikon, Performance KlubFiskulturnik, sestre i braća Sokolski), koji određujete kaoeksperimentalni, internetski projekt i masovni performansinspiriran tjelesnom praksom u (bivšim) komunističkimzemljama (Rijeka, lipanj, 2008.).– Slet Rijeka 08 – Internetski slet sv. Vida nastao je kaorezultat suradnje s Larom Ritošom Roberts, vizualnomumjetnicom, autoricom-performericom te umjetničkomvoditeljicom Performance Kluba Fiskulturnik (PKF) kojaperformanse i umjetničke radove predstavlja na raznimfestivalima i institucijama u Velikoj Britaniji i Hrvatskoj.Na Larinu inicijativu 2007. započele smo raditi zajedno nanjezinom magistarskom radu Nadia i Olga, Sestre Sokolskii nastavile smo intenzivno surađivati pune dvije godine.Jedan od naših projekata bio je i Slet Rijeka 08 u Harteriu Rijeci, u koprodukciji Teatra Rubikon i PKF-a. Taj jeprojekt bio nastavak istraživanja koji je Lara provela usklopu svoga magistarskoga rada. Sletom smo htjele stvoritijedinstveni (masovni) scenski događaj putem re-animiranja“umrloga” tijela fiskulturnika i stvaranjem novogakolektivnoga tijela – povezanoga danas ne propagandomi ideologijom, kao u bivšim socijalističkim i komunističkimdruštvima, već internetom i umjetničkom akcijom.Autorska ekipa radila je pod pseudonimima i svi smo bilibraća i sestre Sokolski: Olga (Lara), Nadia (ja), Varvara(Kristina Nefat), Griša (Zvonimir Peranić), Matan (IvanŠarar) i Mate (Tomislav Ćurković). Imali smo web-stranicu,i dobrovoljce za performans tražili smo putem interneta.Snimali smo vježbe i koreografije i te video materijale uploadirali(www.myspace.com/slet_rijeka/videos). Tako su sedobrovoljci fiskulturnici mogli pripremati za finalni nastupuživo u Harteri. Pri kraju projekta imali smo i probe uživos petnaestak mladih dobrovoljaca, i jednom grupom umirovljenicaiz Crikvenice. One su izvele fragment originalnekoreografije sa sleta iz sedamdesetih, i to pod vodstvomgospođe Vesne Prijić. Osim dobrovoljaca, u Sletu su kaoizvođači sudjelovali i Pino Valčić kao Orator, Željko JančićZec kao Predsjednik/Vođa, Jelena Lopatić kao Opatica imetal grupa Downfall iz Rijeke.Fizičko kazalištePoznat je i vaš performans The Man Who Preferred to Stand(Theatre l’Ange Fou), koji ste koncipirali kao rekonstrukcijurepertoara Etiennea Decrouxa na festivalu Art of Acting inMovement Theatre, International Presentations u Varšavi2007. godine. Kako ste koncipirali taj performans i kojeste osnovne postavke Decrouxova repertoara predočiliu tom radu?– Godine 2007. imala sam sreću i čast raditi na predstaviThe Man Who Preferred to Stand (Čovjek koji je više voliostajati) u produkciji Theatre de l’ Ange Foua. Ta je predstavarekonstrukcija glavnih komada (pieceva) Decrouxova repertoarakoji obuhvaćaju razdoblje od 1930. i njegovih ranihprodukcija pa sve do posljednjih komada koje je Decrouxkreirao na Soum i Wassonu ranih 80-ih prošloga stoljeća.To su Meditacija (1955.), Tvornica (1946.), Antička borba(1945.), Zaljubljeni duet II (1961.), Stolar (1931.), Ženaptica(1984.), Dodir (1967.), Vragolasti duh (1946.), Pralja(1940.), Zaljubljeni duet u parku St. Cloud (1984.), Stolicaonoga kojega nema (1984.), Prorok (1984.) i Stabla (1946.).Repertoar su zajednički rekonstruirali Soum i Wasson, dokje redatelj predstave Steven Wasson. Njih dvoje su takođersudjelovali kao i izvođači u predstavi, uz međunarodnupostavku izvođača iz Španjolske, Velike Britanije, Brazila,Francuske, Kanade, Hrvatske i Japana. Naslov predstaveparafrazira Decrouxovu misao: “Moja umjetnost je umjetnostkoja ustaje” (My art is an art standing up).Art of Acting in Movement Theatre, International Presentationsorganizirao je Stefan Niedzialkowski, jedan odglavnih predstavnika poljske mime i kazališta pokreta, kojije jedno vrijeme umjetnički surađivao s Henrykom Tomaszewskim,da bi onda osnovao svoju kazališnu grupu, a jednovrijeme i Američku školu poljske mime u New Yorku.Zbog čega radije koristite odrednicu fizičko kazalište odtjelesnoga kazališta?– Pridjevi fizički i tjelesni su na neki način sinonimi, s timda pridjev fizički ima šire semantičko polje. Također fizičkokazalište kao termin ima širu primjenu i dužu tradicijuod tjelesnog. Popularizirao ga je Lloyd Newson sa svojomskupinom DV8 pod utjecajem Grotowskog. Kad bihtrebala birati između ta dva termina, odabrala bih fizičkokazalište, jer fizički podrazumijeva ne samo tijelo, nego iakciju, aktivnost mišića. Koje kazalište nije tjelesno? Svakiglumac na sceni ima tijelo koje onda različiti glumci drugačijekoriste i na različite načine upravljaju svojim mišićima.Tu ne stajem u obranu termina fizičko kazalište, jer se i onjemu može raspravljati, nego samo pravim razliku izmeđufizičkoga i tjelesnoga kazališta.Dymphna Callery u knjizi Through the Body navodi kakoje termin tjelesno kazalište zapravo više marketinški terminkojim se označava sve ono što ne odgovara komercijalnomdramskom kazalištu. Kako biste odredili odrednicetjelesnoga, fizičkoga kazališta?– Odredila bih tjelesno ili fizičko kazalište kao predstaveu kojima glumac/izvođač isključivo ili primarno koristisvoje tijelo u svojem stvaralaštvu putem geste, stava ilipokreta, i prilikom kojih je gledatelj uključen i sudjelujeviše instinktivno, nego cerebralno.Kao bitna svojstva fizičkoga kazališta navela bih da jenaglasak na glumcu-stvaratelju, a ne na glumcu-interpretatoru;proces rada na predstavi je kolaboracijski, a odnosscena-gledatelj je otvoren.Totalno kazališteObično se navodi kako je Jean-Lous Barrault, Decrouxovstudent, odbio učiteljev zahtjev da mima mora biti neverbalna.Navedena je ideja postala poznata kao totalnokazalište, kojom je zagovarao da nijedan kazališni znak,element ne smije imati vrijednosno značenje nad ostalimelementima. Da li se navedena pobuna protiv učitelja možeuzeti kao nastanak tjelesnoga, fizičkoga kazališta?– Ideja totalnoga kazališta je puno složenija i šira od navedenoga,i vezano uz nju, na Barraulta je čini mi se većiutjecaj izvršio Antonin Artaud s jedne strane te Charles Dullins druge, preko Jacquesa Copeaua i Gordona Craiga doAppie i Wagnera, nego Decroux sa svojom čvrstom vizijommime kao samosvojne i samodostatne umjetničke forme.Također, Barrault i Decroux su bili i umjetnički suradnici.Intenzivno su zajedno stvarali i istraživali u razdoblju od1931. do 1945. godine. I kao umjetnici i kao istraživači imalisu čvrste vizije koje su se u jednom trenutku razišle.Nastanak modernoga tjelesnoga ili fizičkoga kazalištaprije su vezani uz početak 20. stoljeća i oblike eksperimentalnogakazališta koji se javljaju kao reakcija na naturalističkokazalište, njegov realizam, psihološku karakterizacijulikova i spontanu gestikulaciju. Tu su korijeni fizičkogakazališta kojemu je središnji cilj ići dalje od realizma, kojise protivi ideji da je tekst jednoga autora ono primarno štokonstituira neku predstavu, koji se opire naturalističkompristupu izvedbe, i gdje se riječ smatra samo jednim (nejedinim) od mogućih izvedbenih idioma. Veliku ulogu u timstrujanjima imala je tzv. francuska nova mima čiji je glavnipokretač, Jacque Copeau, bio inspiriran cirkusom, komedijomdell’arte i japanskim nô teatrom. Sa svojom školom zaglumce École du Vieux-Colombier izvršio je snažan utjecajna razvoj moderne mime i kazališta uopće.Na kojim se festivalima kod nas mogu promovirati predstavetjelesnoga kazališta i da li sami umjetnici ponekadgriješe u uporabi pojma “tjelesno kazalište”?– Da, kao što sam već navela, svako je kazalište tjelesno,tako da ako se već želi napraviti razlika između klasičnogakazališta i onoga koje se u prvom redu temelji nafizikalnosti glumca, onda mi se čini bolji termin fizičkokazalište. Ipak, i on u današnje vrijeme prestaje imati prvotnufunkciju i kao termin postaje sve više neprecizan inefunkcionalan. Mislim da je i kao fenomen i kao terminbio potreban u određenom razdoblju kada je bilo nužnopobjeći iz jedne krajnosti u drugu: iz verbalnog i racionalnogsvijeta u tjelesno i iracionalno. Od vremena nastankafizičkoga kazališta do danas stvari su se uvelike promijenilei mislim da tjelesno ili fizičko kazalište kao žanr na nekinačin gubi na aktualnosti i postaje preuzak, da ne kažemanakroničan. Termin suvremeno kazalište čini mi se kaoadekvatnija zamjena.Poznati hrvatski festivali koji primarno promovirajupredstave suvremenoga kazališnoga izričaja su Eurokaz,Zadar snova i PUF.I na kraju, kako komentirate izjavu Petra Selema: “Jasam za kazalište teksta, ali moram shvatiti vrijednost, recimo,fizičkog kazališta.” (http://www.radio101.hr/kultura/intervju/petar-selem)– Slažem se da moramo učiti jedni od drugih. A za krajcitirala bih Hayleyja Carmichaela: “U svojemu najboljemuizdanju, svako je kazalište fizičko”.