temat: zoom festival - Zarez

Knjigezarez, xii /289-90, 2. rujna 2010. 43Brački romanšoka svijestiPromotivno o novoj knjizibračkoga piscapoezijaReiko Omura Elezović,Varšavska krošnjaIvica IvaniševićNeobično mi je zadovoljstvo što imam prilikuzapisati ponešto o knjizi Marsadura autoraIvice Jakšića Čokrića Puke, koji ne samo štoje Bračanin, nego je i utemeljitelj novoga književnogapravca koji će u povijesnim pregledima ostati upamćenpod imenom brački roman šoka svijesti.O naravi te nove, sasvim osebujne literarne školeponešto će vam reći već i letimičan pogled na vrijednogautora. Kao što je moguće vidjeti u susretu s autorom,ima ga, škrta je zemlja svoje blago dala, a pritom niještedjela. Od jednoga bračkog autora, dala bi se napravitibarem dva, možda čak i tri splitska ili vlaška pisca(zanemarimo li, naravno, Milorada Bibića koji svoj zastrašujućivolumen ne može zahvaliti darežljivosti majkeprirode nego, dapače, njezinoj ćudljivosti, jer ga je još unježnoj dobi pogodila teškim poremećajem hipofize).Kao što Puka ne manjka, dapače, pritiče ga, tako injegove Marsadure ne fali. Između korica jednoga libra,potpuno u skladu sa stoljetnom šparnom bračkomtradicijom, on je ugurao zapravo desetak ili više knjiga.Nominalno, ovdje se radi o kronici sezonskih uspjeha ineuspjeha jedne malomišćanske malonogometne momčadi.Puko ne bi, međutim, bio Bračanin od formata dase zaustavio samo na tome. Kao onaj bodul iz bradatogavica – ma znate ga, uplatio čovjek šonetu punici, naoglasnom mu šalteru rekli kako ima mista za još dvijeriječi pa on dodao “prodajen uje” – e baš kao taj bodul,i Puko je, o istome izdavačkom trošku, u jednoj knjiziprošvercao cijelu biblioteku. Klupski dnevnik prerastaoje prvo u obiteljsku, zatim u mjesnu pa regionalnu, nacionalnu...sve do globalne kronike. Ni to mu nije bilodosta, nego je rukopis još nakitio stranicama političkekolumnistike, socioantropološkim i politološkim pasažima,gastronomskim zapisima, psihološko-psihijatrijskimuvidima i self-help digresijama. Konačan rezultatknjiga je kakvu bi poželio svaki trgovački putnik.Bit ću do kraja otvoren, meni je zapravo užasno žaošto promoviram Marsaduru. Na početku sam zapisaokako mi to pričinjava veliki gušt, ali sada skrušeno priznajem,lagao sam. Neš ti gušta, stojim i patim se suočens nemogućom misijom: kako što kraće predstaviti sržknjige koja je samo prividno jedna, a zapravo ih je metarili dva. Naime, ako do sada niste uspjeli shvatiti, da vamkonačno otvorim oči: to nije samo jedna knjiga, negočitava biblioteka proizašla iz udarničke radionice IviceJakšića Čokrića Sirotanovića Puka Stahanova. Sva jefora u tome što se cijela biblioteka skrila između jednihIvica Jakšić Čokrić Puko, Marsadura;AGM, Zagreb, 2010.korica. I sada bih ja morao u haiku formi, na što manjepapira, zapalamudjeti nešto mudro, a ni cijele dizertacijene bi nam bile dovoljne da čestito obuhvatimo baremteme o kojima je Puko izvolio nešto kazati.Puno lakše mi je uživjeti se u ulogu trgovačkog putnikakojemu je pala sjekira u med pa mora prodavatimašure Marsadure. Ništa lakše: “Navali narode, platijedan dobiješ deset, petnaest libri, ajmo žene, friškemišance od domaćih besida, puna kesa za šaku kuna,cili pazar na pjatu, bibljoteka za u žep, cina – sram mereć, vadite takujine, pineze na sunce, svit gleda...”Da sam čovjek,Vikala bih glasno,Dok mi tijelo puca...Oko meneNiknule su tvrde klupe,Utočišta predasima...Poda mnom suĐaci otvarali bilježnice,Starci su razgovarali…Mladi zaljubljeno gledali,Odzvanjale su tople riječi,Stvari su, odložene,ležale…U kišnim jutrima,I snježnim jutrima,Skupljale su se ptice, pjevajući…Stizali su i psi,Veliki, maleni,I oni izgubljeni…Živo sam pozdravljala nebo,Ljubila vjetar…Da sam čovjek –Plakala bih crvene suze...Zašto bi jednog ovakvog “doškolovanog” Pikara trebalo,čini mi se, u što većem broju naseliti u ovim “našimkrajevima”, a zatim, zašto ne, i worldwide, ne namjeravamdodatno elaborirati. Također mi se ne čini nužnim posebnoistaknuti da se, naravno, radi o metafori, no svejedno toupravo činim. Ostaje, uslijed zatečenog, razmisliti kojimbi jezikom ili jezicima ovaj osviješteni, progresivniMaxwellov demon, obrnuti grbavi patuljak iz Benjaminoveprispodobe o historijskom materijalizmu i teologiji,govorio, i što bi, kada bi progovorio, imao reći. Na to jepitanje teško, možda i nepotrebno odgovoriti – dok jegod jasne svijesti da se, u oba slučaja, radi o nezaustavljivim,proliferirajućim pluralnostima. Sa sigurnošću jemoguće tvrditi tek da to zasigurno ne bi bio po volji uregiji povijesno dominantnoj i sveprisutnoj doksi – onojkatoličkoj. Bio bi, to naime, polifon, višejezičan govor –sličan onome čovjeka opsjednutog demonima – govor čijaje istina poliperspektivna, falibilistička, svjesna vlastitihuvjetovanosti i ograničenja; na kraju krajeva, čije su istinetakođer mnoge.Vratimo se, za kraj, na trenutak onom dokinutomparadoksu s početka: pokušajmo fingirati odgovor našegpikara na naslovom apostrofirano pitanje, dakle, statusquo... vadis? Odgovor bi – ako bi ono ideološko doškolovanjebilo dobro! – glasio, u svoj svojoj disonantnojpolifoniji, otprilike ovako: preko palube parobrodasuvremenosti! I samo dosljedno postavljanje toga pitanjauvjetovalo bi potrebu za miniranjem i eliminiranjemprozvanog statusa – nazovimo ga konačno njegovimpravim imenom – stanja liberalnog kapitalizma u ovomslučaju dodatno spregnutog s lokalnim nacionalizmimai mikrofašizmima te pokretom u smjeru jednakog, jedinstvenogi zajedničkog naprijed! Možda je ključnaopaska sljedeća te ću njome i zaključiti: stvar od historijskogprioriteta jest, a na nama je da na to neprestanoupozoravamo – da nam za to nisu potrebni ni pikari nidemoni niti ružni i grbavi patuljci. Samo snažna voljaza promjenom i, zašto ne – pokoja razorno dobra metafora.Onaj do mene, bio je čvršćiCijelog su ga izrezali...Kao i mene...mislim...Molim Vas, nemojte zaboravitiKoliko je moj zeleni kišobranLjubio ovu ulicu...Srpnja, 2010.