Žanrovi hrvatske filozofske baštine od 15. do 18. stoljeća

postiţe se samo jedno - iskrivljena slika o cjelini filozofske proizvodnje u
pojedinom razdoblju ili disciplini. U pozadini svih ovih upita ocrtava se ono glavno:
Koji tekst i s kakvom vrsnoćom pripada hrvatskoj filozofskoj baštini? Da bi se
odgovorilo na to infrastrukturno i ujedno temeljno pitanje, treba poznavati i/ili
proučavati kako se odnose knjiţevni ţanr i filozofska epoha.
Odnos književne vrste i povijesti
Razmatra li se odnos knjiţevne vrste i povijesti, hrvatskoj filozofskoj baštini
od 15. do 18. stoljeća moguće je pristupiti bar dvojako:
1. Hrvatska filozofska baština moţe biti predmet genološkog proučavanja sa
svrhom da se pojavak, učestalnost i nestanak pojedine knjiţevne vrste ocijeni kao
obiljeţje nekog filozofskog razdoblja ili opusa. Trajanje, razvojni oblici ili utjecaj
nekoga ţanra tada postaje vaţnim parametrom u prosudbi filozofske produkcije
epohe ili nekog filozofa. Takav pristup njedri ţanrovsku povijest hrvatske filozofije.
2. Pojedina knjiţevna vrsta kojom su se sluţili hrvatski filozofi moţe biti predmet
zasebnog povijesnog istraţivanja. Tada nastaje povijest pojedinog ţanra u hrvatskoj
filozofskoj tradiciji, primjerice povijest platonovskog dijaloga, filozofskog epa ili
ispitnog tezarija.
Ovdje je prvi pristup primijenjen na razdoblje od 15. do 18. stoljeća. Ako se
to razdoblje ţeli omeđiti istaknutim likovima, onda se to moţe postići spomenu li se
likovi dvojice znamenitih Dubrovčana Ivana Stojkovića i Ruđera Boškovića. Ako se
to razdoblje ţeli prepoznati u institucijskim oblicima filozofskog ţivota, onda je to
razdoblje od Stojkovićeva javnog prijedloga da se u Dubrovniku osnuje sveučilište,
na kojem bi se predavalo i na hrvatskom, do nasilnog ugasnuća mreţe hrvatskih
9