Žanrovi hrvatske filozofske baštine od 15. do 18. stoljeća

Nikola Modruški
Godinu dana nakon pada Bosne Nikola Modruški napisao je De mortalium
felicitate dialogus (1464), 22 usmjeravajući sugovornike svoga dijaloga od etičke teme o
sreći smrtnikā do gnoseološkog problema: kako naravnim sredstvima dokazati da je
ljudski duh sposoban spoznati? Time on nije samo postao začetnikom gnoseološkog
diskursa u Hrvata nego i rodonačelnikom dijaloga – najomiljenijeg žanra među
hrvatskim renesansnim filozofima. U razdoblju 1465.-1466. Nikola je napisao De
consolatione, priručnik o načinima tješenja, razveden podjelom na knjige i poglavlja. 23
U prvoj je knjizi ponudio sažetu teoriju tjeskobe i utjehe, a u ostalim trima opisao
načine tješenja idući od najdjelotvornijega prema najmanje djelotvornom. Rukopis je
namijenio govornicima da bi mogli postati i profesionalnim tješiteljima. Kako ga nije
pisao »prema strogom zakonu filozofije« (secundum exactam philosophiae legem),
ostvario je didaktičko štivo iz primijenjene etike. Iz Nikolina je pera potekao i rukopisni
prvijenac hrvatske političke filozofije Defensio ecclesiasticae libertatis. 24 Potaknut
neposrednim ratnim povodom, modruški se biskup nije zadovoljio upečatljivim opisom
papina vojnog pohoda na Toskanu 1479. nego je teorijski proučavao uzrok rata (causa
belli) u trima različitim kontekstima: o pravednim razlozima papina rata protiv
Firentinaca, o pravednim razlozima rata protiv tiranā i o nuždi papina rata protiv Turaka
iz perspektive zauzimanja pape Siksta IV. 25 Gradeći svoje teorijske ocjene na
političkim događajima kojima je od 1462. do 1479., od Bosne do Toskane, bio
sudionikom, Nikola Modruški prosuđivao je temelje europske krize i zaključio da
anarhija i tiranija ugrožavaju slobodan život u europskoj državi i stabilnost političkog i
gospodarskog poretka u njoj.
18