Žanrovi hrvatske filozofske baštine od 15. do 18. stoljeća

175
(Zagreb), pavlina (Lepoglava) i franjevaca (Slavonski Brod), koja su skupa s
mnogim drugim manjim redovničkim učilištima premreţavala hrvatske zemlje,
zamijenjena su jednim drţavnim učilištem - Kraljevskom akademijom u Zagrebu i
središnjim bogoslovijama u udaljenim središtima Habsburške Monarhije. Drţava je
uspjela disciplinirati Crkvu i u filozofiji. Nova pak graĎanska tradicija filozofske
nastave, uza sva nastojanja drţavnih vlasti, nikad nije uspjela ostvariti misaonu
ţivost i ţanrovsku raznovrsnost, kakva se u hrvatskim zemljama od Dubrovnika i
Zadra do Vukovara i Iloka očitovala do g. 1783.
Filozofska bilanca filozofskog stoljeća
Filozofska proizvodnja 18. stoljeća crpila je s triju glavnih izvora: iz
nastavnih zaduţenja, pjesničkog nadahnuća i historiografskog interesa. U okviru tih
triju ţanrovskih usmjerenja, a posve rijetko mimo njih, otvoren je prostor za
ţanrovske inovacije u oblikovanju filozofskih uvida.
Nastava, koju su tijekom 18. stoljeća hrvatski filozofi izvodili na filozofskim
učilištima crkvenih redova u domovini i izvan nje, urodila je knjiţevnim vrstama
tipičnima za sveučilišnu sredinu, kakve su tezariji i udţbenici. MeĎu radovima koje
su profesori filozofije tiskali najbrojniji su bili upravo ispitni tezariji, koji su zbog
redovitosti objavljivanja najbolje dokumentirali promjene u nastavi filozofije.
Primjerice, zabiljeţili su kako se prvi odjek Descartesove ili Boškovićeve prirodne
filozofije zbio na trima najutjecajnijim filozofskim učilištima u Hrvatskoj:
isusovačkom u Zagrebu, franjevačkom u Slavonskom Brodu i pavlinskom u
Lepoglavi. Hrvatski profesori filozofije posve su se rijetko znali odvaţiti na tiskanje
udţbenika iz cijele filozofije. Djelujući na inozemnim učilištima, takve su udţbenike